Katehetska proljetna škola

„Mnogo puta u svojoj dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstvo se nalazilo pred izazovom ulaska u novu kulturu“, rekao je prof. Valković na početku, podsjetivši na inkulturaciju u židovski i antički svijet.

„Naravno, u drugačijim okolnostima, to pitanje doživljavamo i danas pred izazovima – kako smo u naslovu izrekli koristeći riječi pape Benedikta XVI. – novog virtualnog kontinenta“, dodao je. Napomenuo je da cilj uvodnog predavanja „nije ponuditi rješenja i recepte već pobuditi pitanja i otvoriti perspektive promišljanja“. Zatim je s nekoliko podataka istaknuo fenomen globalne proširenosti i prisutnosti suvremenih medija i virtualnog prostora na svim područjima života.

Prof. Valković podsjetio je na riječi pape Benedikta iz 2008. godine: „Ne postoji nijedno područje ljudskoga iskustva, osobito ako u obzir uzmemo obuhvatnu pojavu globalizacije, na kojemu mediji nisu postali konstitutivni element međusobnih odnosa i društvenih, ekonomskih, političkih i religijskih procesa“

Potom je prikazao prve susrete religije i svijeta interneta. Prvi umreženi forum za rasprave o religijskim, etičkim i moralnim implikacijama ljudskog djelovanja Net.religion otvoren je 1977. godine. Katolička Crkva u svijet interneta stupila je 1995. kada je na stranici vatican.va objavljena Papina božićna poruka. Magazin Time je 1996. objavio broj Jesus Online u kojem su navedeni desetci stranica s vjerskim temama. Prva međunarodna konferencija o odnosu religije i interneta održana je 2001. u Danskoj.

„Govoriti o suvremenim medijima u prvom redu treba biti svjestan da se ne nalazimo pred sredstvom, instrumentom komuniciranja već pred jednim prostorom“, naglasio je prof. Valković. U njemu postoji mnoštvo ponuda, a u središte dolazi neprestana komunikacija i potvrda vlastitoga „biti, postojati, biti prihvaćen od kruga prijatelja“.

„Kada je riječ o virtualnom prostoru sama virtualnost se doživljava kao mogućnost ostvarenja (ono nije definirano već neprestano otvara nove mogućnosti oblikovanja). Zato je osoba u virtualnom prostoru u neprestanom procesu konstrukcije i rekonstrukcije vlastitog identiteta te ima mogućnost oblikovati toliko identiteta koliko ima virtualnih tijela koje može inkorporirati“, istaknuo je predavač.

„Jako je važna odrednica virtualnih prostora ‚fluidnost‘ ili odsustvo definiranih pripadnosti i čvrstih uporišta. Tu prepoznajemo da se virtualni prostor savršeno uklapa u postmodernu kulturu gdje sve postaje moguće“, dodao je. „Zato je i shvatljivo da u tim prostorima nalazimo najrazličitije i nerijetko kontroverzne sadržaje … a lijepo i ružno, istinito i lažno, pozitivno i negativno, dobro i loše, ono što oplemenjuje i ono što razgrađuje je stavljeno jedno uz drugo bez ikakvih naznaka hijerarhijske strukture ili nekih ljestvica prioriteta“, upozorio je prof. Valković, ukazavši da je to veliki izazov kršćanstvu.

Ustvrdio je da se tako u virtualnom prostoru dovode u pitanje istina, autoritet i Sveto. Pritom je ukazao na dva pojma koji govore o drugačijim mogućnostima doživljavanja vjere u kontekstu virtualnosti: cyber religion te religion online i online religion. Uz to spomenuo je i pojam Cyber teologija.

Na kraju predavanja kao neke konkretne poticaje za promišljanje prof. Valković naznačio je potrebu dubljeg promišljanja o „komunikacijskoj“ i antropološkoj dimenziji virtualnih prostora i komunikacije koja se u njemu odvija te činjenicu da današnjim mladima jako nedostaju iskustva (fizičkog) zajedništva i druženja.

Valkovic-Kršćanstvo-na-pragu-virtualnog-kontinenta-30-04-2021

Psiholog Hrvoje Maleković održao je izlaganje s psihološkog stajališta, istaknuvši da se učitelji, pa tako i vjeroučitelji, nalaze u situaciji u kojoj moraju osvojiti pažnju učenika. Pojasnio je da učitelji moraju biti izrazito angažirani i kreativni te steći odnos povjerenja, ali i obratiti pozornost na odnos koji imaju s učenicima.

Pojasnivši razliku između digitalnog i tradicionalnog učenja, rekao je da računala pozitivno utječu na učenje, no i da internet uglavnom negativno utječe na međuljudske odnose. Govoreći o izazovima učenja na daljinu, istaknuo je da je pažnja učenika u takvim uvjetima često podijeljena te dolazi do nedostatka senzornog i taktilnog iskustva. Također, takav oblik učenja slabi vezu s prijateljima i vršnjacima, a dolazi i do zamora zbog neprekidnog gledanja u ekran.

Govoreći o prednostima alata za učenje na daljinu, istaknuo je da ti alati omogućuju sažimanje vremena i prostora, ali i da omogućuju nove strategije učenja što može biti pozitivno s obzirom na to da većina ljudi dominantno uči audiovizualno. Ipak, Maleković je istaknuo da nisu svi primatelji poruke isti te da svaki pojedinac ima drugačije sklopove osobnosti i ovisno o njima prima poruku koju treba dešifrirati. Rekavši da se komunikacija sastoji od 7 posto verbalnog i 38 posto vokalnog izričaja te da se 55 posto komunikacije odnosi na govor tijela, naglasio je da učenje na daljinu predstavlja izazov.

Kao prednosti tradicionalnog učenje naglasio je usmjerenost na stvaranje bliskih međuljudskih odnosa, istaknuvši da su kreativnost, povjerenje i angažman važni u ostvarivanju toga odnosa. Maleković je rekao da kvaliteta odnosa određuje sadržaj pa je tako važno usmjeriti se na rješavanje određenih problema u odnosu ako oni postoje. Naglasio je i važnost povjerenja u odnosu, istaknuvši da su znakovi niskog povjerenja niska motivacija, izostanci, glasine, zabrinutost, cinizam i ostale vrste humora koje nisu prikladne.

Istaknuo je važnost angažiranosti, pojasnivši da biti angažiran zapravo znači biti pouzdan. Govorio je i o važnosti empatije, rekavši da empatija ne smije biti mehanička, već usmjerena na razumijevanje emocionalnog stanja druge osobe. Ako želite povećati angažman, onda trebate povećati i empatiju, pojasnio je Maleković. Govoreći o digitalnim alatima koje se može koristiti u nastavi, rekao je da ih treba prilagoditi učenicima. Između ostaloga, pozvao je vjeroučitelje da se upoznaju s primjerima dobre prakse u korištenju takvih alata.

Dr. sc. Snježana Mališa s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katolička sveučilišta održala je predavanje s pedagoškog stajališta, promišljajući o odnosu pedagogije i tehnologije. Dr. Mališa je naglasila da svaki oblik obrazovanja, i ono licem u lice i ono na daljinu, zahtijeva razumijevanje prirode medija kako bi se konceptualiziralo i oblikovalo kao obrazovno okruženje. Rekavši da dobra pedagogija zahtijeva svijest o mogućnostima i ograničenjima načina obrazovanja, istaknula je da obrazovanje na daljinu pruža mogućnosti za kvalitetno obrazovanje, iako može dovesti do loših pedagoških praksi.

Istaknula je i da se implementacijom e-obrazovanja mijenja organizacijska kultura, struktura i učenje te da to bitno utječe na potrebne kompetencije nastavnika za učenje na daljinu. Da bi obrazovanje na daljinu bilo učinkovito, dr. Mališa je naglasila važnost razumijevanja medija i pedagoških principa koji mogu dovesti do dubokog učenja u virtualnom okruženju uza učenje.

Ljudski se um smatra, kako je rekla dr. Mališa, „kognitivnim škrtcem“ zbog tendencije ljudi da razmišljaju i rješavaju probleme na jednostavniji način s manje truda, nego na sofisticiraniji s dodatnim naporom. Ovo se, pojasnila je, ne događa zbog lijenosti, nego jednostavno zbog ekonomičnog funkcioniranja ljudskog mozga.

Dr. Mališa je rekla da smo svjedoci kako tehnologija mijenja način na koji poučavamo i učimo što dovodi do pojave nove pedagogije, a to utječe i na promjenu strukture nastave. Ovo nas je vrijeme potaknulo da pronalazimo nove oblike pedagoškog djelovanja, rekla je dr. Mališa.

Istaknula je da vjeruje kako, bez obzira na prepreke, učitelji adekvatno odgovaraju na potrebe učenika kroz ono što oni jesu te tako pronalaze nove načine da se povezuju u zajednicu koja može dati novu i drugačiju sliku stvarnosti. Dodala je i da je potrebno omogućiti učenici da grade vlastite modele i konstrukcije te testiraju svoje metode kako bi dali smisao problemima. Dr. Mališa je naglasila i važnost ohrabrivanja dinamike u kojoj učenici pomažu jedni dugima. Između ostaloga, istaknula je da je potrebno poštovati stvarnost i procese učenja učenika te se usredotočiti na konkretne probleme učenika.

Prof. dr. sc. Zrinjka Stančić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu održala je predavanje iz perspektive edukacijskoga rehabilitatora u kontekstu rada s učenicima s teškoćama. Govoreći o inkluzivnosti kao o imperativu današnjega vremena, istaknula je da mnoge institucije, pa tako i one unutar sustava obrazovanja, nastoje ponuditi određena rješenja. Pojasnivši kategorizaciju učenika s teškoćama, naglasila je da su poštivanje, uvažavanje i prihvaćanje različitosti temelj svakoga nastavnog predmeta i učitelja.

Govoreći o nastavi vjeronauka, dr. Stančić je naglasila da on ističe važnost i jednakost svih ljudi te da je zbog toga vjeroučitelj važan kreator programa nastave. Edukacijsko uključivanje povećava priliku da djeca s teškoćama steknu teorijska i praktična znanja, istaknula je.

Dr. Stančić je rekla da diskriminacija na osnovi invaliditeta znači bilo kakvo razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta, kao i uskraćivanje razumne prilagodbe. Govoreći o inkluzivnim školama, pojasnila je da se u svakoj odgojno-obrazovnoj ustanovi moraju prilagoditi u pismu i jeziku specifična didaktička sredstva i udžbenici, ali i da se mora omogućiti prilagodba prostora, sadržaja, informatičke opreme i komunikacijskih obrazaca.

Naglasila je i važnu ulogu roditelja u nastavnom procesu kod djece s teškoćama. Ostvarivanje uspješne komunikacije s roditeljima je ključ dobroga poučavanja, rekla je te nadodala da je u nastavnom procesu potrebna nesebična podrška roditelja i suradnja s vjeroučiteljima.

Pojašnjavajući inkluzivni model unutar vjerskoga odgoja, istaknula je da je on jednako važan i u kontaktnoj, ali i u nastavi na daljinu. Istaknula je da je potrebno njegovati motivacijske čimbenike, prepoznati osjećajni rast učenika te razvijati njihovu vlastitu osobnost u vjeri, bez obzira na objektivne i subjektivne remetilačke čimbenike.

Govoreći o strukturiranju didaktičkog programa usmjerenog na bit kršćanske poruke, dr. Stančić je naglasila važnost obogaćivanja djetetova iskustvenog svijeta, koji je primjeren spoznajnoj razni učenika, te je istaknula važnost vjeroučiteljevog autentičnog svjedočenja koje je utemeljeno na dijalogu.

Poručila je vjeroučiteljima da se osjećaju slobodnima ugraditi fleksibilnost u ovu školsku godinu, kako u ishodima, tako i u realizaciji nastave i vrednovanju. Pozvala ih je da svakako u nastavni proces uključe roditelje te pomoćnike u nastavi. Izlaganje je završila prikazom primjera dobre prakse u hrvatskim školama te potaknula na međusobnu razmjenu materijala i ohrabrivanje.