Papina kateheza na općoj audijenciji, 5. svibnja 2021.

Kontemplativna molitva

Biblijsko čitanjePs 8, 2.4-6.10

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljamo kateheze o molitvi i u ovoj katehezi ću govoriti o kontemplativnoj molitvi.

Kontemplativna dimenzija ljudskog bića – što još uvijek nije kontemplativna molitva – je pomalo kao „sol“ života: daje okus našim danima, čini ih boljima. Može se kontemplirati promatrajući sunce koje izlazi u zoru, ili stabla koja se u proljeće zaogrnu zelenilom; može se kontemplirati slušajući neku glazbu ili ptičji pjev, čitajući neku knjigu, pred nekim umjetničkim djelom ili onim remek-djelom koje predstavlja ljudsko lice… Carlo Maria Martini, koji je poslan za biskupa u Milano, naslovio je svoje prvo pastoralno pismo „Kontemplativna dimenzija života“: naime, onaj tko živi u velikome gradu, gdje je sve – možemo reći – tako umjetno, gdje je sve funkcionalno, u opasnosti je da izgubi sposobnost kontemplacije. Kontempliranje nije prije svega način na koji se nešto čini, nego je način postojanjabiti kontemplativan.

Biti kontemplativni ne ovisi o očima, nego o srcu. I tu na scenu stupa molitva kao čin vjere i ljubavi, kao „dah“ našega odnosa s Bogom. Molitva čisti srce i, zajedno s njim, prosvjetljuje također pogled, omogućujući promatrati stvarnost s druge točke gledišta. U Katekizmu se opisuje ta preobrazba srca molitvom citirajući glasovito svjedočanstvo svetoga Arškog župnika: „Molitva promatranja je pogled vjere, usmjeren na Isusa. ‘Ja gledam njega i on gleda mene’, govorio je u vrijeme svog svetog župnika seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem. […]. Svjetlo Isusova pogleda rasvjetljuje oči našega srca; uči nas sve gledati u svjetlu njegove istine i njegova suosjećanja prema svim ljudima“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2715). Sve se rađa iz toga: iz srca koje osjeća da je promatrano ljubavlju. Tada se stvarnost promatra drugim očima.

 

„Ja gledam njega i on gleda mene“. Upravo tako: u kontemplaciji ispunjenoj ljubavlju, karakterističnoj za najprisniju molitvu, nije potrebno puno riječi: dovoljan je pogled, dovoljno je biti uvjereni da je naš život obavijen velikom i vjernom ljubavi od koje nas ništa neće moći odijeliti.

Isus je bio učitelj toga pogleda. U njegovu životu nije nedostajalo vremenâ, prostorâ, šutnji, zajedništva punog ljubavi koje omogućuje životu da ga ne unište neizbježne kušnje, nego da ljepotu sačuva netaknutom. Njegova je tajna bio odnos s nebeskim Ocem.

Sjetimo se događaja preobraženja. Evanđelja smještaju tu zgodu u kritični trenutak Isusova poslanja, kada oko njega sve više rastu osporavanja i odbacivanja. Čak je i među njegovim učenicima mnogo onih koji ne razumiju i odlaze od njega; jedan od Dvanaestorice u sebi gaji misli o izdaji. Isus počinje otvoreno govoriti o patnjama i smrti koji ga očekuju u Jeruzalemu. U tim okolnostima Isus uzlazi na visoku goru s Petrom, Jakovom i Ivanom. U Markovu se Evanđelju kaže: „i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti“ (9, 2-3). Upravo u času u kojem je Isus neshvaćen – odlaze od njega i ostavljaju ga sama jer ga ne razumiju – u tome času u kojem je neshvaćen, upravo kad se čini da sve tone u magloviti vrtlog nerazumijevanjâ, upravo tamo je zablistalo Božje svjetlo. To je svjetlo Očeve ljubavi koja ispunja srce Sina i preobražava čitavu njegovu Osobu.

 

Neki učitelji duhovnosti iz prošlosti shvaćali su kontemplaciju kao nešto što je u opreci s akcijom i veličali su ona zvanja koja bježe od svijeta i njegovih problema kako bi se potpuno posvetila molitvi. U Isusu Kristu, u njegovoj osobi i u evanđelju, zapravo, nema suprotstavljanja između kontemplacije i akcije, to ne. U Evanđelju u Isusu nema suprotstavljanja. Do njega je došlo možda pod utjecajem nekih neoplatonskih filozofa ali sigurno se radi o dualizmu koji ne pripada kršćanskoj poruci.

Postoji veliki poziv u Evanđelju, a to je nasljedovati Isusa putom ljubavi. To je vrhunac, središte svega. U tome smislu ljubav i kontemplacija su istoznačnice, označavaju isto. Sveti je Ivan od Križa držao da je mali čin čiste ljubavi korisniji Crkvi od svih drugih djela zajedno. Ono što se rađa iz molitve, a ne umišljenosti našega „ja“, ono što je očišćeno poniznošću, pa bio to i osamljen i tihi čin ljubavi, najveće je čudo koje kršćanin može učiniti. I to je put molitve kontemplacije: ja gledam njega, On gleda mene! Taj čin ljubavi u tihom dijalogu s Isusom koji čini toliko dobra Crkvi.

APEL

Predvođeni svetištima rasutima diljem svijeta u ovome mjesecu svibnju molimo krunicu za kraj pandemije i nastavak društvenih i radnih aktivnosti. Danas tu marijansku molitvu predvodi svetište Blažene Djevice od Krunice u Namyangu u Južnoj Koreji. Pridružimo se onima koji su se okupili u tome svetištu moleći na poseban način za djecu i mlade.

 

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

[…] U pučkoj tradiciji mjesec svibanj posvećen je Majci Božjoj. Pozivam vas da molite krunicu kojom se Djevicu Mariju osobito časti. […] Molite se Mariji, uzoru vjere i djelatnoj svjedokinji Kristove riječi da zadobijete kršćansku snagu u odlukama koje donosite i teškoćama života.

Povezane objave

Papina kateheza na općoj audijenciji, 16. listopada 2024.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 13. listopada 2021.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 8. veljače 2023.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 7. veljače 2024.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 8. travnja 2020.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 20. svibnja 2020.

anita.vranic