“Da vaša radost bude potpuna”

Predstavljanje Dokumenta Hrvatske biskupske konferencije

„Da vaša radost bude potpuna“ Iv 15,11.

Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima

 

Prema odluci HBK, omogućujemo slobodno pregledavanje ovog dokumenta.

Poveznica na dokument

 

Dokument Hrvatske biskupske konferencije  „Da vaša radost bude potpuna“ predstavljen je na kraju radnoga dijela Osmoga pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike koji je s temom „Živjeti pomirenje. O sakramentu pomirenja u župnoj zajednici“ održan 26. i 27. veljače u dvorani „Vijenac“ u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu.

Predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić rekao je kako je dokument nastao „u želji donošenja poruke Radosne vijesti svakom pojedincu i zajednici, pokušavajući preobraziti san pape Franje, ali i naš san, u stvarnost koja je bitan kriterij za evangelizaciju, ‘ne težeći stvoriti neki misaoni sustav odvojen od toga blaga, kao da bismo htjeli izmisliti evanđelje’ (EG, br. 233.)“, jer nastavio je „stvarnost naše Crkve, hic et nunc, nije neka kategorija, koja bi nas trebala udaljiti od bitnoga, nego upravo suprotno: ona nas obvezuje, u epohi u kojoj živimo, imati pred očima teret vlastite odgovornosti za naviještanje Riječi Božje. Put, kojim nam valja ići, put je nove evangelizacije. Taj je, međutim, put moguć samo s novim glasnicima Evanđelja. Biskupima i svećenicima. Biti glasnikom Evanđelja je poziv s ciljem omogućiti svima da čuju Evanđelje Isusa Krista, u njega povjeruju te njega zazivaju“.

Predstavljajući sadržaj dokumenta, uputio je na njegovo posljednje poglavlje koje govori o organizaciji i usklađivanju navještaja i kateheze na svim crkvenim razinama. To je poglavlje više od organizacijskih smjernica. Ono je pohvala dosadašnjem radu svećenika, posebno onima koji se ne prestaju truditi i oko vjeronauka u školi, koji su prepoznali kao „velik pastoralni izazov“. No, ono je i poziv koji od svih nas zahtijeva, kako se u dokumentu navodi, „određenu reviziju nekih dosadašnjih stilova ponašanja, posebice kada je riječ o vrednovanju vjernika laika na temelju njihova krsnoga ili općeg svećeništva“, rekao je nadbiskup Hranić, te pojasnio kako je ovdje riječ o tzv. pastoralnom obraćenju, „pojmu na kojemu ovaj dokument ne škrtari“.

Upozorio je kako dokument s posebnom zabrinutošću promišlja o onom liku svećenika koji se izdvaja iz nekih katehetskih načina djelovanja „s obrazloženjem da za to nema afiniteta“. Stoga, upravo u tom smislu treba reći da dokument ne razumije naviještanje Kraljevstva Božjega kao zadaću Crkve nego kao najbitniji dio njezine egzistencije. Kad se tako promatra ovo poglavlje, onda se pojam „odgojnoga saveza“ ne shvaća samo kao organizacijska zadaća nego kao način života; tada se, kada je riječ o „umreženju katehetskih subjekata“, ne misli samo o tehničkim mogućnostima koliko o zajedništvu u Kristu, koji je „temeljni preduvjet za ostvarivanje Božjega kraljevstva“; kada se govori o novim glasnicima Evanđelja, tada se govori o onima koji ne prisvajaju sami sebi tu čast, nego o onima koji su svjesni da su je dobili od Boga (usp. Hebr 5,4), pojasnio je.

Odgovor na pitanje ‘kako katehizirati’ nalazi se u pretposljednjem poglavlju. No, Dokument ne govori samo o mogućim tehnikama, premda mu je i to zadaća. On metodu, pitanje ‘kako naviještati’, promatra iz jedne druge perspektive. U tom kontekstu citirao je retke „kateheta mora biti svjestan da je već to što odgojno djelo izvodi prema odgovarajućim pravilima koje poštuju čovjeka i njegove mogućnosti shvaćanja te ako se za to dobro priprema, istodobno i milost za razvoj vjere“ (br. 73.), te naglasio kako je „upravo zbog toga, koliko god je važan nauk, važna i metoda. Naime, razumijevanju metode i njezine uporabe prethodi razumijevanje i shvaćanje čovjeka“.

Prava metoda je zapravo prostor razgovora Boga i čovjeka. Ona je mjesto na kojemu se susreće konkretno iskustvo čovjeka i svega onoga tko i što Bog jest. A Bog ne govori na način da čovjek ne razumije. Dokumentu je stoga stalo da naglasi važnost prijeko potrebnoga prijelaza „od jednostrane tzv. pedagogije (pasivne) asimilacije predloženoga sadržaja prema pedagogiji (katehezi) stvaralaštva koja može potaknuti ispravno shvaćanje, suodgovornost odnosno zauzetost iz vjere“ (br. 76.), pojasnio je nadbiskup Hranić.

Na pitanje ‘kako naviještati’, dokument upućuje „da se moramo rastati s razmišljanjem da ćemo novu evangelizaciju moći ostvariti samo oživljavanjem starih oblika katehetskoga djelovanja. Istodobno, dokument je svjestan činjenice da uspjeh našega evangelizacijskog rada ne leži u stvaranju ekstravagantnih novotarija samo da bismo bili moderni. Valja ostati vjeran temeljima kršćanske vjere, a istodobno nadograđivati na način, razumljiv i prikladan suvremenom čovjeku“.

Nadalje nadbiskup Hranić istaknuo je kako dokument ističe važnost evangelizacije u promociji cjelovite osobe, te tomu posvećuje treće, najopširnije poglavlje.

Imajući pred očima župnu zajednicu, koju promatra kao majku „koja rađa djecu u kršćanskoj vjeri te ih trajno podupire“, dokument se okreće katehezi odraslih, koju shvaća kao uporišnu točku za katehezu djece i mladih. Opisi živih vjerničkih krugova, katehetskih nastojanja u radu s djecom i mladima, evangelizacijskih nastojanja prema distanciranima, ali i onima koji ne vjeruju, kao i promišljanja o odnosu vjeronauka u školi i župne kateheze, sakramentalnoj katehezi, s posebnim naglaskom na duhovnost župne zajednice kao temeljnim preduvjetom za kvalitetne katehetske pomake, stavljaju pred nas mnoštvo izazova, ali i utiru put naviještanja u vremenu koje je pred nama. Naposljetku, prva dva poglavlja imaju zadaću smještanja i tumačenja nove evangelizacije u današnjim okolnostima, promatrajući je trajno u službi spasenjskoga susreta s Kristom. Nova evangelizacija stvara novo lice Crkve. Crkva je to koja objavljuje evanđeosku sliku Boga ljubavi i milosrđa, Crkva koja je krenula na put prema periferijama, Crkva koja radosno evangelizira ljepotom liturgije, izgrađuje se zajedništvom novih odnosa koje je Krist donio. To je Crkva koja doživljava preobrazbu, rekao je.

Nadbiskup Hranić podsjetio je kako je dokument nastao zajedničkim trudom svećenika i vjernika laika. „On je znak naše zajedničke brige, ali i naše zajedničke ljubavi prema Crkvi. Još i više: on je znak nove nade u život Crkve na ovim prostorima. Neka nam svima, kako i sam kaže, pomogne ‘usvajati polet i svijest o ljepoti našega poslanja’. Stoga, ne preostaje ništa drugo nego ono što smo zajedno napisali sada zajedno i ostvarivati“, poručio je nadbiskup Hranić.

Osvrt na dokument dao je i viši savjetnik pri Nacionalnome katehetskom uredu HBK za župnu katehezu mr. Pavao Gospodnetić. Pošao je od premise da, ukoliko je katehetska služba jedno od temeljnih poslanja Crkve, logično je da crkveni dokumenti biskupa mjesne Crkve, a onda i njegova prvog suradnika prezbitera vide kao prvotnog katehetu župe. Ukoliko je tako, onda je i dokument HBK ‘Da vaša radost bude potpuna’ prvotno usmjeren njima, rekao je mr. Gospodnetić. Stoga je o dokumentu govorio kao župnik, kao onaj koji je pozvan katehizirati, poučavati u vjeri.

Ako je katehetska služba prvotno služba župnika, znači li to da je za katehezu odgovoran tek župnik, ili pak da on samostalno treba omogućiti rast vjere u životima ljudi kojima je postavljen za pastira, upitao je, te odmah dao i odgovor „Nipošto! Ne samo da ne treba nego, kad bi to i htio, ne može u tome uspjeti. Ako je tako, ako on to i ne može, a i ne treba, zašto ga onda i ovaj dokument, a i drugi dokumenti opće i mjesnih Crkava, drže tako važnim? Pa zato jer je on na čelu jedne zajednice, zajednice koja je primila to poslanje, koja bi trebala odgajati u vjeri. A to je župa“.

Kateheza, župni vjeronauk, rast u vjeri i ovisi i ne ovisi o župniku. Ili, drugačije rečeno, sam vjeronauk nije i ne može biti djelo župnika, ili pak jednog katehete, nego je djelo župe koja odgaja nove generacije i osigurava cjeloživotni rast u vjeri. No ipak, upravo ta župa itekako ovisi o župniku, o njegovu životu, stavovima, mentalitetu, u konačnici svetosti, posvijestio je Gospodnetić.

Nadalje je istaknuo važnost kateheze odraslih, o čemu dokument navodi kako je „kateheza odraslih uporišna točka za katehezu djece i mladih“. A to znači da poteškoće koje se javljaju u radu s djecom i mladima svoj korijen nemaju u našem radu s njima, već u nedostatku boljeg katehetskog rada s odraslima, pojasnio je. Na to je nadodao kako dokument jasno ističe kako je rad s odraslima nemoguće ostvariti u okviru stare katehetske paradigme prema kojoj se odvija većina rada s odraslima.

„A to je da ih mi poučavamo. Daleko od toga, da ih ne treba poučavati, no to nije moguće s visine, to nije moguće tako da nudimo gotove odgovore. Prvo je pitanje koja su uopće njihova pitanja“, pojasnio je. Govoreći o katehiziranju odraslih, istaknuo je kako dokument ne ostaje tek na općenitom, već je dosta prostora posvećeno osmišljavanju i prijedlozima za rad živih vjerničkih krugova. Govoreći pak o katehezi mladih, istaknuo je kako je to velika tema ovoga dokumenta. Pojašnjavajući pojmove, podsjetio je kako je „kateheza odgoj u vjeri, a odgoj u vjeri nemoguće je ostvariti bez uvođenja u iskustvo vjere“. Ustvrdio je kako je to velika boljka rada s mladima, jer „uglavnom prenosimo znanje, no ne uvodimo u iskustvo žive vjere, vjere Crkve koja se živi u životu jedne konkretne župe“.

Stoga rad s odraslima temelj je rada s djecom i mladima jer ako nema odraslih koji zauzeto žive svoju vjeru, u koje iskustvo vjere je moguće uvoditi mlade ljude? A upravo je to ključno. Učiniti ih postupno dijelom jedne zajednice, župe koja slavi, moli, služi, vjeruje.

Govorio je i o obitelji, koja se u dokumentu spominje više od stotinu puta, što upućuje na njezinu važnost u katehetskom procesu. „Jer ukoliko je župna kateheza uvođenje u iskustvo, onda ta činjenica ističe važnost onoga što djeca i mladi uče u obitelji, ta tu je življeno njihovo prvo i temeljno iskustvo života. Ukoliko govor o obitelji stavimo u kontekst župne kateheze onda treba reći kako župna kateheza ne može bez obitelji, ali vrijedi i obrnuto, tj. obitelj ne može bez župe. U tom suradničkom i komplementarnom odnosu moguć je razvoj plodonosne župne kateheze“.

Prema riječima mr. Gospodnetića sve to dovodi do velikog izazova: pastoralnog obraćenja, što je pozivanje na apostolsku pobudnicu pape Franje „Radost evanđelja“ koja pastoralno obraćenje više puta izrijekom spominje i gotovo da ga postavlja kao neki zajednički nazivnik ili temeljnu misao cijelog dokumenta. Premda je sam pojam možda i novijeg datuma, stav koji izražava star je koliko i Crkva.

“U kolikoj je mjeri danas naša kateheza plod Crkve koja se stalno obnavlja, a koliko je plod nekih za današnje vrijeme beživotnih katehetskih modela, ja se ne usuđujem procijeniti. No ono što je sigurno, dokument HBK vjetar je u leđa Crkvi koja se obnavlja, koja se ne miri s postojećim stanjem, koja vjeruje da može biti bolje. Dakle, kome je stalo, koga je briga, tko se ne miri s postojećim stanjem, za takve ovaj je dokument koristan: ne kao čarobni štapić koji će sve riješiti, ne kao vjeronaučni udžbenik ili konkretni katehetski materijal. Ali, da kao putokaz i inspiracija kako živjeti i kako djelovati da bi taj mali, a važni dio Crkve kojemu sam pastir, a to su naše župe, bio manje Crkva koja životari, a više Crkva koja se trajno obnavlja”, zaključio je Gospodnetić.

 

Povezane objave

Katehetska zimska škola, program

anita.vranic

Osmi pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike, 26. i 27. veljače 2019.

nku_admin

Otkazivanje učeničkih natjecanja i smotri

anita.vranic

Trpljenje iz ljubavi – sjeme novoga govora o kršćanskoj nadi

anita.vranic

Nastava na daljinu, česta pitanja

anita.vranic

Radni tekst dokumenta HBK „Da vaša radost bude potpuna (Iv 15,11). Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima“;

nku_admin