Osmi pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike, 26. i 27. veljače 2019.

„Živjeti pomirenje. O sakramentu pomirenja u župnoj zajednici“.

U organizaciji Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju i Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije u utorak 26. veljače u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu započeo je osmi pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike o temi „Živjeti pomirenje. O sakramentu pomirenja u župnoj zajednici“.

Uz više od stotinupedeset svećenika, sudionika kolokvija pristiglih iz cijele Hrvatske, početku su nazočili i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK za kler bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak i generalni tajnik HBK hvarski biskup Petar Palić.

Nakon molitve Srednjega časa, u riječi dobrodošlice kardinal Bozanić uputio je na važnost sakramenta pomirenja posebno iz perspektive svećenika, koji je u dvostrukoj ulozi u odnosu na taj sakrament, jer svećenik je služitelj sakramenta pomirenja, ali i onaj koji koristi taj sakrament. „Mi smo oni koji ispovijedamo, ali smo i oni koji se ispovijedaju, i taj je međuodnos važan. Koliko je jedan prisutan toliko i drugi, ako se tu nešto poremeti onda nastaje disproporcija“, pojasnio je zagrebački nadbiskup. Kardinal Bozanić istaknuo je kako je hrvatski vjernički puk danas otvoren sakramentu pomirenja, rekavši kako je zagrebačka prvostolnica velika ispovjedaonica osobito od kad je u njoj grob bl. Alojzija Stepinca. Također dosta je pohoditi naša svetišta i vidjeti ljude i to ne samo starije, nego i mlade koji čekaju u redovima da pristupe sakramentu pomirenja, primijetio je zagrebački nadbiskup.

Kardinal Bozanić posvijestio je kako je uz organiziranje pokorničkih bogoslužja u župama, važno i vrijeme tijekom kojeg svećenik sjedi u ispovjedaonici na raspolaganju za ispovijed bez obzira dolazi li netko ili ne.

Uvodnu riječ uputio je predsjednik Vijeća za kler biskup Huzjak. On je naglasio kako ovogodišnji kolokvij pred sudionike stavlja pitanja: što je sa sakramentom pomirenja, sakramentom ispovjedi; što je s njim u osobnom životu vjernika, ali i u životu župne zajednice?

„Svjesni da je došlo vrijeme pastoral sakramenta pomirenja, ali i duhovno vodstvo, koje je s njim povezano, postaviti ne možda u središte našega sveukupnog evangelizacijskog djelovanja, ali svakako na mjesto koje mu pripada, hrvatski su biskupi u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici poručili: ‘Slavlje sakramenta pomirenja uz korisnu mistagošku katehezu u pojedinim vjernicima i u cijeloj kršćanskoj zajednici mora hraniti duh pravog praštanja. Neka se napose svećenici sjete da su poslužitelji pomirenja ne samo u sakramentu nego i u konkretnim situacijama obiteljskog, zajedničkog i društvenog života’ (br. 159.). Zbog toga i naslov ovoga Kolokvija: Živjeti pomirenje“, rekao je biskup Huzjak.

Posvijestio je kako se u pojam pomirenja slijevaju mnoge teme, „kojima smo, u vremenu u kojemu živimo, okruženi, a jedna od njih je činjenica sve većega gubitka svijesti krivnje i grijeha“.

„Zatvoren u svom individualizmu, čovjek ovoga vremena nije više u stanju usporediti se s drugim, te se predaje iluziji da njegov vlastiti život ovisi samo o njemu samome te da bi kao takav smio živjeti, a da pri tome ne bi morao preuzeti nikakvu društvenu, socijalnu odgovornost. Sakrament ispovijedi, pomirenja, pomaže pojedincu da pred očima trajno ima vlastiti život, posebno ako ga veže uz zajednicu koja se osjeća, u dobru i u zlu, dužnom stalno izgrađivati i razvijati upravo to što zapravo i jest: zajedništvo braće i sestara“, rekao je biskup Huzjak, te istaknuo kako je „život, koji se sastoji od idealnih želja i proturječnosti, mjesto koje treba iskustvo ljubavi i milosrđa. Ispovijed je onaj trenutak u kojemu se može dotaknuti i jedno i drugo: i ljubav i milosrđe“. Ispovijed pak omogućuje onomu koji traži oproštenje da postane „sredstvom“ (instrumentom) oproštenja, rekao je.

„Društvo, kakvo je naše, a koje, čini se, zaboravlja snagu oproštenja, sa sobom sve više donosi reakcije poput nasilja, osvete, mržnje. Takvo društvo hitno treba svjedočanstvo oproštenja i znakove milosrđa. Teologija Crkve nas uči da je sakrament pomirenja djelotvorno sredstvo koje čovjeka preobražava“, rekao je biskup Huzjak te naglasio kako je jedan od ciljeva ovoga Kolokvija upravo propitivati snagu i moć sakramenta pomirenja u životu jednoga vjernika, ali i kršćanske zajednice. No, ništa manje i njegove snage u preobrazbi čitavoga društva.

Biskup Huzjak osvrnuo se i na drugu temu koja je bitni dio pojma pomirenja, a tim i sakramenta pomirenja a to je nada.

„Sakrament pomirenja je trenutak u kojemu nada, očitovana u uskrslome Kristu, preobražava sadašnji trenutak svakog čovjeka. Da nada doista postoji, može se uočiti na svakome koraku: broj onih koji su spremni preuzeti odgovornost za dobro čovjeka i naroda raste iz dana u dan; solidarnost često dobiva bitke protiv egoizma; nenasilje se uvijek pokazalo moćnijim „oružjem“ od svake okrutnosti; dijalog je uvijek pronalazio put u bitkama protiv fanatizma… Ipak, živimo u vremenu kada najveća postignuća čovjekova uma vode čovječanstvo do onih iskoraka, koje nitko izgleda ne može spriječiti“, primijetio je biskup.

„Kolokvij, koji je pred nama, shvaćamo kao pastoralno promišljanje o sakramentu pomirenja; o svemu što mu prethodi, kao i o onomu čemu se smije radovati s obzirom na svoje plodove. Vidimo ga kao dio gorljivoga apela svetog pape Ivana Pavla II., kada je poželio novu evangelizaciju Europe i cijeloga svijeta. Ne mislimo ovdje toliko na novu evangelizaciju kao zahtjev za emocionalnim misionarskim djelovanjem s nekim trijumfalističkim obilježjima, koliko na evangelizaciju poniznoga i strpljivoga ‘povratka na iskonske korijene’, u ‘prvu školu kršćanstva’, rekao je biskup Huzjak.

Prof. dr. sc. Tonči Matulić održao je predavanje na temu “Kultura opraštanja u ‘vremenu bez grijeha'” u utorak 26. veljače u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu u sklopu osmog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike o temi „Živjeti pomirenje. O sakramentu pomirenja u župnoj zajednici“ kojeg organiziraju Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju i Vijeće za kler Hrvatske biskupske konferencije.

 

Uvodeći u temu svog izlaganja dr. sc. Matulić je istaknuo kako zapravo živimo u “vremenu bez grijeha” te da našem doba nije potrebno oproštenje. Napomenuo je kako je na tu činjenicu upravo prvotno ukazalo crkveno učiteljstvo.

“U obraćanju putem radijske poruke upravo sudionicima Nacionalnog katehetskog kongresa u Bostonu (SAD), 26. listopada 1946. godine, papa Pijo XII. je izjavio: ‘grijeh ovog stoljeća jest gubitak osjećaja grijeha’”, nadodao je.

Podsjetio je kako je papa sveti Pavao VI. dozvao u sjećanje temu gubitka osjećaja grijeha.

“Štoviše, Pavao VI. je izjavio: ‘Grijeh: to je danas jedna prešućena riječ; mentalitet našeg vremena ne bježi samo od uzimanja grijeha onim što jest, nego i od samog govora o grijehu. Čini se da je ta riječ izvan upotrebe, gotovo jedan neugodan pojam, lošega okusa. I razumije se zašto. Pojam grijeha uključuje dvije druge stvarnosti kojima se moderni čovjek nema namjeru baviti: jedna apsolutno transcendentna stvarnost, živa, sveprisutna, otajstvena, ali neupitna, a to je Bog; Bog stvoritelj koji određuje svoja stvorenja. Htjeli ne htjeli, ‘u njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo’, kaže sv. Pavao u govoru na atenskome Areopagu (Dj 17, 28); Bogu sve dugujemo; bitak, život, slobodu, savjest te stoga našu poslušnost, stanje reda, naše dostojanstvo i našu istinsku dobrobit: (…). I jedna druga subjektivna stvarnost koja se odnosi na našu osobu, metafizičko-moralna stvarnost; to jest neraskidiv odnos naših čina s Bogom prisutnim, sveznajućim, ispitivačem naših slobodnih izbora. Svako naše svjesno i slobodno djelovanje ima vrijednost izbora u skladu ili protiv zakona, to jest Božje ljubavi i u njemu se, za tako reći, prepisuje, u njemu se bilježi naš da ili pak naš ne. Ovo ne je grijeh. To je samoubojstvo’ (Opća audijencija srijedom, 8. ožujka 1972.).

Dakle, nelagoda što je izaziva pojam grijeha i, posljedično, šutnja o grijehu povezani su s jednom dubljom nelagodom i jednim sudbonosnijim prešućivanjem. Tu dublju nelagodu izaziva upravo spomen Boga kojega onda današnji čovjek pod svaku cijenu prešućuje i tako tjera iz života. Za neposrednu posljedicu onda imamo upravo gubitak smisla i osjećaja grijeha”, naglasio je dr. sc. Matulić.

Govornik je nadodao kako se na misli svetoga Pavla VI. o gubitku osjećaja grijeha nadovezuju misli još jednoga sveca, pape Ivana Pavla II.

“On je opširnije analizirao problem gubitka osjećaja grijeha, otkrivajući pritom i neke glavne uzroke među kojima je prepoznao glavni uzrok upravo u zamračenju smisla Boga u čovjekovom životu: ‘(…) a kad se izgubi to temeljno unutarnje uporište, nestaje i osjećaja grijeha’ (Pomirenje i pokora, 18). Stoga je razvijanje i promicanje istinske kulture praštanja moguće samo na temelju ‘ponovne uspostave pravog smisla grijeha’ (Isto), a što predstavlja temeljni preduvjet za suočavanje sa suvremenom dubokom duhovnom krizom. U tom smislu sveti Ivan Pavao II. priželjkuje: ‘Smijemo se nadati da će, osobito u kršćanskom i crkvenom svijetu, opet oživjeti spasonosni osjećaj grijeha. Tome će pridonijeti dobra kateheza prosvijetljena biblijskom teologijom Saveza, pozorno slušanje i pouzdano prihvaćanje crkvenog učiteljstva koje ne prestaje prosvjetljivati savjesti kao i sve brižnije pristupanje sakramentu pokore’ (Isto)”, poručio je prof. dr. sc. Tonči Matulić.

Profesor s Katoličko-bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Tonči Matulić stoga smatra kako se na temelju svega navedenoga može učiniti čudnim, ako ne i promašenim učiteljsko i pastoralno nastojanje današnjega pape Franje oko ponovnog produbljivanja i isticanja vrijednosti i važnosti božanskoga milosrđa u pastoralnom poslanju Crkve, ako je glavni problem današnje duhovne krize izguljeni osjećaj grijeha.

“Dakle, u središtu bi trebao stajati grijeh, a ne božansko milosrđe. To je možda sasvim legitimni prvi, ali ipak nesumnjivo površni dojam. Naime, prethodnici pape Franje su postavili dobru i točnu dijagnozu duhovne situacije vremena. Suvremeni čovjek je uvelike izgubio osjećaj grijeha. Savjest mu je pomućena. No, taj gubitak je povezan, vidjeli smo, to jest uzrokovan je jednim osnovnijim gubitkom. To je gubitak osjećaja za Boga, dotično pomračenje smisla Boga u životu pojedinca i zajednice.

Zbog toga lijek za gubitak osjećaja grijeha i put za izgradnju istinske kulture praštanja nisu sadržani u jednostranom isticanju grijeha, nego u ponovnom osobnom susretu sa živim i osobnim Bogom koji nam na licu Isusa Krista objavljuje svoje ‘lice milosrđa nebeskoga Oca’ (Misericordiae vultus, 1). Posrijedi je, držimo, razborita procjena važnosti duhovnoga senzibiliteta suvremenoga čovjeka, s jedne,  te nužnosti trajne obnove teoloških i pastoralnih predodžaba i slika o Bogu, s druge strane.

Naime, ako uspijemo najprije i bez suvišnih odgađanja razviti jedan prikladan teološki kršćanski govor o Bogu koji će pronaći put do uma i srca suvremenoga čovjeka i pogađati ga u njegovim osobnim i kolektivnim potrebama i senzibilitetima, onda će se već i spontano otvarati nove pastoralne i katehetske mogućnosti za ozdravljenje osjećaja grijeha u suvremenom čovjeku i za izgradnju istinske kulture praštanja u Crkvi i u društvu”, zaključio je prof. dr. sc. Matulić.

Doc. dr. Krunoslav Novak održao je drugo predavanje osmog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike o temi „Komunicirati milosrđe i nadu u sakramentu pomirenja“.

Istaknuo je da je „upravo ispovijed sakrament u kojemu imamo prilike istinski se posvetiti čovjeku kao osobi; pomoći mu da dotakne svoju ljudsku slabost a da pri tome ne bude ponižen, jer je u poniznosti donio pred Boga ono što ga je već dovoljno ponizilo“, podsjetivši kako „grijeh ponižava čovjeka, a ispovijed mu kroz poniznost omogućava da se pridigne“. Stoga, „to je prilika da omogućimo čovjeku da po našim riječima i po našim rukama na njega bude izlivena Božja milost, oproštenje, da doživi dodir Božjeg milosrđa i poziv na nadu koja je sidro duše“, rekao je dr. Novak.

U nastavku je misao usredotočio na Božje milosrđe u kontekstu dušobrižničke prakse. U tom je kontekstu posebno naglasio kako je današnji čovjek potreban milosrđa. Stoga je, prema riječima dr. Novaka, govor o milosrđu i navještaj milosrdnog Oca više nego potreban, prije svega da bi se čuvalo temeljno dostojanstvo svakog čovjeka, a onda prepoznavalo potrebu svakoga za milosrđem koje dolazi od Boga. To je potkrijepio s više citata iz Misericordiae vultus i Misericordia et misera.

Dr. Novak posvijestio je kako sam ispovjednik treba posvetiti pozornost vlastitoj izgradnji, te i sam redovito pristupati ispovijedi, a odgovarajući na pitanje kakav svećenik kao ispovjednik treba biti rekao je: „ako želimo biti autentični komunikatori Božjeg milosrđa i nade u sakramentu pomirenja, dovoljno je svoj način komuniciranja nadahnuti na evanđelju kako nam to donosi Katekizam Katoličke Crkve“.

U predavanju se osvrnuo i na praktičnu dimenziju komunikacije milosrđa i nade u sakramentu pomirenja, te podsjetio kako komunikacija nije samo priopćavanje, već ona uključuje odnos koji se ostvaruje između dviju osoba. „Navještaj vjere nije samo prenošenje, priopćavanje u kojemu prenosimo sadržaj kao informaciju, već uključuje angažman cijele osobe. Komunicirati s drugom osobom je ritualni čin u kojemu se događa razmjena poruka, uvažavanje i prepoznavanje druge osobe, njezinih potreba, njezinog stanja, njezine situacije. U navještenju kršćanske nade i Božjeg milosrđa ne smijemo se zaustaviti na razini priopćavanja koje je jednosmjerni proces prijenosa informacija. Navještaj vjere znači komunicirati životom, iskustvom, čitavim svojim bićem onoga u koga smo povjerovali, komunicirati nadu u kojoj i mi živimo i milosrđe koje smo i sami iskusili. To je prvi i temeljni korak autentične komunikacije nade i milosrđa“, pojasnio je dr. Novak.

Iznio je i nekoliko praktičnih prijedloga psihologije komunikacije koji mogu olakšati razumijevanje penitenta. Tu je osobito naglasio važnost slušanja. „Potrebno je najprije čuti, poslušati osobu. Riječi koje je izgovorila zapravo bismo trebali čuti na četiri razine: osim što govori o predmetnom sadržaju, načinom govora osoba nam daje do znanja kako doživljava našu ulogu u tom trenutku, govori nam o sebi, i izražava apel – što je zapravo njezina potreba. To je još više korisno u kontekstu duhovnog razgovora, u duhovnom vodstvu kada su razgovori puno opširniji i mogu biti detaljniji nego u samoj ispovijedi“, rekao je dr. Novak.

Mr. sc. sestra Branka Perković održala je Predavanje “Djeca i sakrament pomirenja” održala je mr. sc. sestra Branka Perković. Budući da trenutno radi kao vjeroučiteljica u osnovnoj školi, sestra Branka istaknula je kako je upravo njima kao katehetama povjerena dječja dob formiranja osobnosti, vjerske prakse, pa tako i izgradnje njihova sakramentalnog odnosa s Bogom i Crkvom.

“Odgovoran je to zadatak koji traži i psiho-pedagošku pripremu, razumijevanje psiholoških procesa koji se događaju u djetetovu svijetu odrastanja i susreta sa svijetom odraslih. Posebice se osvrćemo na sakrament pomirenja ili ispovijedi, kako na prvu, tako i na daljnje pristupanje tom sakramentu. Priprava za nj trebao bi biti planirani proces koji počinje prije trećega razreda osnovne škole i uključuje više osoba i institucija, počevši od roditelja preko odgojitelja u vrtiću i školi, župnika i drugih svećenika, župnih kateheta i vjeroučitelja. Bliža i neposredna priprava vezana je za prvopričesničku godinu i događa se u župnoj zajednici i kroz nastavne teme školskoga vjeronauka”, istaknula je sestra Branka.

Kako bi bolje razumjeli djetetovo poimanje grijeha i oproštenja, naglasila je kako je vrlo važno pokušati ući u svijet djece koji se mijenja i koji podrazumijeva različite faze razvoja savjesti, počevši od „razdoblja razuma“ (7.-9- g.) kada se savjest budi pa je i idealno doba njezina odgoja i formiranja, preko uravnoteženoga doba „zreloga djetinjstva“ (9.-12.g.) gdje je moral još uvijek odraz dužnosti i poslušnosti, pa do faze predadolescencije (12.-14.g.), prijelazne faze uzburkanih voda kada se neposlušnost pričinja kao dužnost i kada je jaka neuravnoteženost između nagonskih poriva i moralnih nastojanja.

“U skladu sa svojim psiho-fizičkim razvojem djeca imaju razvijenu svijet o grijehu, te i sami osjećaju kako grijeh sa sobom donosi patnju koje se žele osloboditi. Stoga je vrlo bitno pred njih iznijeti sve blagodati koje sakrament pomirenja daje. Pomirenje je prije svega dar ljubavi ‘Oca milosrđa’, ali i poziv na našu suradnju u obnavljanju te ljubavi. Za buduće prakticiranje ovoga sakramenta od izuzetne je važnosti priprema kao i prvo iskustvo u ispovjedaonici. U ovom prvom veliku ulogu imamo i mi vjeroučitelji i katehete, no u drugom su svećenici, ‘službenici Božjega praštanja“’ (KKC, 1466), nezamjenjivi.

Sakrament je ovo koji zahtijeva najviše nježnosti, upravo nježnost oca iz Isusove prispodobe koji trči ususret raskajanom sinu kako bi mu dao mnogo više od onoga čemu bi se ovaj mogao ikada nadati (usp. Lk 15,11-32). Stoga je poziv svećeniku da bude živi znak milosrdne Božje ljubavi i slika Krista koji nam se, kako kaže sv. Ambrozije, baca oko vrata, jer nam želi skinuti teret ropstva i staviti svoj slatki jaram”, poručila je mr. sc. s. Branka Perković.

Program je nastavljen predavanjem doc. dr. sc. Mislava Kutleše  “Katehetski čini u odgoju savjesti mladih i odraslih vjernika”. Predavanje je započeo s pitanjem: „Treba li ispovjednik suosjećati s penitentom? Ako da, zašto, u čemu i kako suosjećati?“ Ovo „suosjećanje“  o kojem se promišlja sažima se u onome što je rekao papa Franjo u buli Misericordiae vultus: „Mnogo je onih, a među njima ima i mladih, koji se vraćaju sakramentu pomirenja; s pomoću toga iskustva oni ponovno nalaze put povratka Gospodinu, živeći trenutak snažne molitve i ponovno otkrivajući smisao vlastita života“ (MV, br. 17).

Naglasio je kako stojimo pred onime što bitno utječe na svećeničku službu i poslanje, odnosno pred onime što bitno formira i hrani našu službu u Crkvi – vjera i narav Crkve. Istaknuo je kako je nezamislivo govoriti o navedenoj temi o odnosu sakramenta pomirenja i katehetskog djelovanja bez da dotaknemo ono što Crkva, kao mistično tijelo Kristovo, jest u svijetu. Odmah na početku naznačio je dvije bitne i temeljne komponente katehetskoga čina ili djelovanja u odgoju savjesti, a koje će svakako ostaviti dubok trag kod onih koji traže Gospodina u sakramentu pomirenja: 1) pristup i 2) nakana odnosno što želimo postići.

Zaključio je kako je već prošlo punih 70 godina kako je papa Pio XII izjavio kako je znak današnjeg vremena odnosno grijeh našeg stoljeća gubitak osjećaja za grijeh. Prošlo je već i punih 30 godina kako je i papa Ivan Pavao II izrekao kako taj gubitak slijedi i gubitak smisla za Boga. Gotovo da su obje izjave znak 20.-og stoljeća koje prati jednakim, ako ne i većim, intenzitetom početak trećega tisućljeća. Takva duhovno-moralna tragedija koja prati život ljudske zajednice nije zaobišla niti zaobilazi i dan danas život i poslanje Crkve. Crkva se, štoviše, nalazi uronjena u tu problematiku osjećajući da su patnje današnjega vremena ujedno i patnje Kristovih učenika. Štoviše, navedena duhovno-moralna tragedija iznjedrila je još snažnije potrebu unutar Crkve da još snažnije progovori o Bogu koji oprašta, koji ljubi i daje nadu. Takvom je odlukom Crkva, osobito početkom trećega stoljeća u kojem je pitanje zla i grijeha postalo daleko kompleksnije, snažnije istaknula i potrebu da se ponovno vrati izvorima o kojima govori i Drugi Vatikanski koncil, a koji na poseban način progovara o izvornoj naravi i poslanju Crkve kroz povijest kao „majka koja ljubi“. Iako grijeh prati život ljudske zajednice i Crkve, ono ipak nije glavni predmet razmatranja i govora Crkve. Crkva je čitavim svojim bićem usmjerena na vjeru u osobu Isusa Krista čije je mistično tijelo, a čija je Krist glava. Tako se pred Crkvu stavlja i svojevrsni zadatak da prepozna i navješćuje Krista kao svojega pastira, glavu i učitelja koji nas trajno poziva na obraćenje i rast u autentičnoj vjeri. Vjera tako ostaje glavni predmet navještaja Crkve kojom privodi ljude Kristu i osposobljuje ih za nasljedovanje u vjeri, ljubavi i nadi.

Praksa je pokazala da svećenici ne bi trebali uskratiti oprost grijeha

U tematskoj raspravi koja je uslijedila na pitanja svećenika odgovarali su doc. dr. sc. Mislav Kutleša i mr. sc. s. Branka Perković.

Prvi dan VIII. pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike završen je zajedničkim euharistijskim slavljem koje je u koncelebraciji s đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem i bjelovarsko-križevačkim biskupom Vjekoslavom Huzjakom te svećenicima-sudionicima kolokvija u kapeli zagrebačke bogoslovije predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

Uvodeći u slavlje biskup Križić je naglasio kako je sakrament pomirenja potreban radi našeg odnosa s Bogom. „Zato i s pomirenjem i vapajem za tim započinjemo svaku euharistiju“. Upozorio je kako to ne smije biti formalnost, jer uvijek je opasnost naviknuti se na grijeh. Isus upozorava i da se lako dođe do toga da se zavoli grijeh, kad kaže da je svjetlo došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu, s naglaskom da nije problem samo u grijehu kao činu, ali je problem ako se zavoli grijeh, a još veći problem je da se na njega naviknemo, a onda ne nosimo osjećaj grešnosti, što onda uvjetuje našu molitvu i naš odnos s Bogom.

Drugi dan VIII. pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike  započeo je predavanjem hvarskog biskupa dr. sc. Petra Palića na temu “Svećenik – služitelj pomirenja”.

Biskup Palić u svojem je izlaganju podsjetio na dogmatsku konstituciju o Crkvi Drugoga vatikanskoga sabora koja među početnim svojim tvrdnjama ističe da je Crkva u Kristu kao sakrament ili znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda (usp. LG 1).

“Isti će dokument kasnije ustvrditi da je Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja (LG 8). Stvarnost Crkve, koja je u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, usmjerava naš pogled na jednu od važnih teoloških tema, a to je teologija pomirenja. Krist je Crkvi povjerio službu pomirenja. Svojim je učenicima dao ovlast opraštanja grijeha i da oni mogu djelovati u njegovo ime, in persona Christi. U toj službi pomirenja svećenici imaju posebnu zadaću kao služitelji odnosno službenici (ministri) sakramenta pomirenja”, istaknuo je biskup Palić.

Kako je naglasio, slika svećenika se mijenjala tijekom povijesti, a bila je uzrokovana povijesnim, teološko-ekleziološkim poimanjem svećenika.

“Unatoč svojevrsnoj krizi svećeničkog identiteta kojoj danas svjedočimo, svećenik je danas pozvan biti onaj koji preobražava i djeluje in persona Christi i suputnik ljudima našega vremena, odnosno kako će to papa Franjo izreći kao umijeće praćenja drugoga (EG 169). To svoje poslanje i svoje služenje svećenik na poseban način ostvaruje slaveći sakramente, a osobito sakrament pomirenja, odnosno ispovijedi”, nadodao je.

Hvarski biskup objasnio je kako sakrament pomirenja, odnosno ispovijed, nije samo puki „razgovor“ ili neka vrsta terapeutske samoanalize, nego je to u prvom redu susret čovjeka i otajstva. U prvom planu nije svećenik, nego Krist koji može opraštati grijehe (Benedikt XVI.).

Prema Palićevim riječima, da bi svećenik doista odgovorno i spasonosno vršio svoju službu pomirenja i njemu je samom potrebna preobrazba srca i promjena mentaliteta.

“Papa Franjo je u buli najave Izvanrednog jubileja milosrđa dao neke naglaske svećenikove službe pomirenja:

Ispovjednici trebaju biti vjerodostojan znak Očeva milosrđa.

Ispovjednik treba biti prvi pokornik koji traži oproštenje.

Ispovjednik sudjeluje u samome Isusovom poslanju.

Ispovjednik je konkretan znak neprolazne Božje ljubavi koja opašta i spašava.

Svećenik je primio dar Duha Svetoga za opraštanje grijeha i odgovoran je za njega.

Svećenik nije gospodar sakramenta, već vjerni služitelj Božjeg oproštenja.

Svećenik treba vjernike dočekivati poput oca u prispodobi u rasipnom sinu.

Ne zaboraviti poći i drugome sinu, koji se ne može radovati.

Ne postavljati suvišna i neumjesna pitanja, već poput oca iz prispodobe prekinuti govor i u srcu prepoznati poziv u pomoć i molbu za oproštenjem.

Biti uvijek i posvuda i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvome mjestu. (usp. FRANJO, Misericordiae vultus. Bula najave Izvanrednog jubileja milosrđa, Zagreb, 2015., 17)”, poručio je biskup Petar Palić.

Predavanje “Pokorničko bogoslužje u službi izgradnje vjernika i župne zajednice” održao je drugoga dana i  don Mihovil Kurkut.

Kako je rekao don Mihovil, promatrajući povijest i razvoj sakramenta pomirenja, primijetio je neke nepromjenjivosti i neke promjenjivosti koje se tiču sakramenta pomirenja.

“Četiri su nepromijenjena i temeljna elementa: kajanje ili žaljenje, ispovijed ili optužba, pokora ili zadovoljština te odriješenje ili pomirenje”, naglasio je don Mihovil Kurkut napominjući kako je Drugi vatikanski koncil uputio i na drugačije oblike pokorničkog bogoslužja osim na ispovijedi “na uho”.

Nadodao je kako zapravo pokorničkom bogoslužje s pojedinačnom ispovijedi u nas zapravo nije ni zaživjelo.

“Treba zamijetiti da je preoblikovanje sakramenta još uvijek u tijeku. Red pokore nudi nam tri načina slavljena obreda pokore. Jedan je način uobičajena osobna ispovijed s osobnim odrješenjem, što su u zadnje vrijeme više puta rimski biskupi naznačili uobičajenim i jedinim redovitim načinom slavljenja tog sakramenta.

Postoji i način slavljenja gdje je više pokornika s općom ispovijedi i zajedničkim odrješenjem. No taj način naznačen je samo za posebne okolnosti i traži izričito određivanje Biskupske konferencije. Još je 1974. godine BKJ zaključila da u nas ne postoje takve okolnosti.

Još je jedan način slavljenja toga obreda. Dakle, to je obred za pomirenje i ispovijed više pokornika s pojedinačnom osobnom ispovijedi i odrješenjem. Zapravo, taj način predstavlja stanovitu pomirbu između dviju struja”, zaključio je don Mihovil Kurkut.

Osmi pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike s temom „Živjeti pomirenje. O sakramentu pomirenja u župnoj zajednici“ završio je u srijedu 27. veljače Sintezom kolokvija koju je iznio predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK izv. prof. dr. Ivica Pažin istaknuvši: „Da je praštanje izvorno teološki pojam, čak i sakramentalni, duboko kršćanski, pokazuju nam stalni neuspjesi pomirenja na različitim razinama čovjekova, ali i života jednoga društva, Europe ili svijeta. Nema pomirenja bez kršćanski shvaćenog oproštenja!“

Naglasio je da sakrament pomirenja za djecu, priprava na njihovu prvu ispovijed, nije i ne smije biti shvaćena samo kao sakrament osobnoga susreta djeteta s Kristom koji oslobađa od grijeha, i to prije prve pričesti, nego „je ta prva ispovijed naša posljednja nada da u vremenu, koje je pred nama, sačuvamo misao o grijehu, omogućimo iskustvo Boga, poučimo kršćanskom poimanju oproštenja, pri čemu će vjera biti ne samo ideja, sadržaj, znanje, nego egzistencija i život. Tako će onda sakrament pomirenja, kako je naglašeno, sve više kod mladih i odraslih biti čin vjere i čin za vjeru, što je istodobno i evangelizacijsko i katehetsko poimanje sakramenta pomirenja. Sigurno je jedan od načina katehetskoga odgoja, odnosno odgoja za sakrament pomirenja, i učestalija priprema pokorničkih bogoslužja, u kojima se može odražavati sva drama, ali i ljepota sakramenta pomirenja. Kako za vjernika tako i za čitavu zajednicu“.

Na pitanje „što je za činiti“ nakon kolokvija, dr. Pažin iznio je nekoliko zapažanja, proizašlih iz razmišljanja predavača i moderatora radionica: uvijek težiti za osobnim radikalnim ozdravljenjem; redovitost prakticiranja sakramenta pomirenja naših vjernika zahtijeva od svećenika redovitu ponudu mogućnosti za sakrament pomirenja; prakticirati molitve ispovjednika prije i poslije ispovijedi; vježbati se u komunikaciji milosrđa i nade; učiniti sve da prva ispovijed djece bude predivno mjesto susreta Boga i čovjeka u radosti oproštenja i ljubavi; osmisliti pokornička bogoslužja ne samo s ciljem stvaranja „kataloga grijeha“, odnosno ispita savjesti, nego najprije kao pouke i kateheze o sakramentu pomirenja; organizirati tematske kateheze o sakramentu pomirenja i svemu onome što sakrament pomirenja čini sakramentom; prije pojedinih nedjelja (katehetska, obiteljska, caritas i slično), ponuditi onima, koji su posebno vezani za rad i život u jednoj ili drugoj skupini, sakrament pomirenja; njegovati mogućnost duhovnoga vodstva; upamtiti da sakrament pomirenja ne počinje s nabrajanjem grijeha i ne završava učinjenom pokorom, jer izvor je sakramenta pomirenja ljubav Oca prema djetetu. A završetak sakramenta pomirenja je početak novoga života, poziv na stalno obraćenje.

Na kraju kolokvija riječ zahvale uputio je predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Posebno je zahvalio svećenicima sudionicima na njihovoj zauzetosti. „Doista je to ohrabrenje. Vjerujem da vi koji ste ovako zdušno sudjelovali, i otvorili se porukama koje smo slušali u sintezi će pridonijeti promjeni pastoralne prakse, našem pastoralnom obraćenju“. Podsjetio je kako je bila ideja da iz svakog dekanata naših (nad)biskupija sudjeluje po jedan svećenik koji bi u svoj dekanat prenio ono što je na kolokviju čuo i doživio kako bi i na taj način to pridonijelo promjeni u pastoralnoj praksi. Stoga je sudionike potaknuo da predlože dekanu da se svećenicima u dekanatu predstavi sadržaj kolokvija. Zahvalio je i predavačima te onima koji su pripremili postere, kao i svima koji su sudjelovali u organizaciji kolokvija.

Tijekom Osmog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike predstavljen je i dokument HBK „Da vaša radost bude potpuna. Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima“.

Sudionici kolokvija sudjelovali su i u radionicama s temama „Katehetska priprema na (prvu) ispovijed djece i mladih“, „Psihološki i katehetski pristup životu djece i odraslih“, „Različiti modeli pokorničkoga bogoslužja u praksi“, „Svećenik i njegove karakteristike kao ispovjednika“, „Modeli sakramenta ispovijedi školske djece“ i „Suradnja s roditeljima i odgoj za ispovijed“.

 


 

Osmi pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike – SINTEZA

Kolokvij brošura – 2019

 

 


 

Povezane objave

Katehetska zimska škola

anita.vranic

»Sve moje tvoje je« (Iv 17, 10)

nku_admin

Katehetska škola za vjeroučitelje u posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja

nku_admin

Čovjek je put Crkve

nku_admin

Katehetska zimska škola, 10. i 11. siječnja 2019.

nku_admin

Sretan Božić i blagoslovljena Nova Godina!

anita.vranic