Katehetska proljetna škola, izvješće

Katehetska proljetna škola prvi put u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji

Katehetska proljetna škola za vjeroučiteljice i vjeroučitelje u osnovnim školama održana je u Osijeku u prostorima Nadbiskupskog vikarijata i OŠ Vladimira Becića, 4. i 5. travnja 2024. Tema škole bila je „Vjeronauk u službi odgoja za riječ – Kraljevstvo je nebesko kao…“. Katehetsku školu organizirao je  Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije zajedno s Agencijom za odgoj i obrazovanje, a za sudjelovanje je prijavljeno oko 330 vjeroučitelja iz cijele Hrvatske.

Nakon molitvenog uvoda koji je animirala vjeroučiteljica Sanja Kopunović Legetin i zbor vjeroučitelja uz instrumentalnu pratnju Krunoslave Lukač, uslijedile su pozdravne riječi đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda izv. prof. dr. Ivice Pažina, a uime vršiteljice dužnosti ravnateljice Agencije za odgoj i obrazovanje Darije Kurtić te u svoje osobno ime, pozdrav je uputila viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje Podružnica Osijek Ankica Mlinarić, dipl. teol.

Na otvorenju su bili i predstojnica Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije dr. Teuta Rezo, predstojnik Katehetskog ureda Požeške biskupije mr. Marijan Pavelić te ravnatelj Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku doc. dr. Drago Tukara.

Obraćajući se vjeroučiteljima biskup Ćurić istaknuo je kako je lijepo što ih je ova Katehetska proljetna škola dovela baš u grad Osijek, prvi put na područje Đakovačko-osječke nadbiskupije te je zahvalio organizatorima i prenio pozdrave i izraze zajedništva, kao i uskrsne čestitke, đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita Đure Hranića.

Temu skupa opisao je znakovitom, vrijednom i zahtjevnom te je citirao papu Franju koji kaže: Za nas kršćane, jedine prave „naočale“ kojima promatramo stvarnost je blagovijest, počevši od Blagovijesti u pravom smislu te riječi: „Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“. Zatim je rekao: „Za svu zajednicu Crkve i za cijeli svijet jako su važni svi navjestitelji, čija se služba zna označiti kao „apostolat“ – odnoseći se na sve službe i na naše sudjelovanje u poslanju Crkve na tragu apostola. Ujedno je to ona temeljna, misionarska oznaka Crkve i kršćana, sa sinodskim naglaskom koji ističe papa Franjo: Svi su krštenici glasnici Evanđelja! A papa Franjo nas podsjeća i na ovo, pa veli: Učitelj (Krist) želi da budu slobodni i laki (…), da stavljaju svoju sigurnost u ljubav Onoga koji ih šalje, da im jedina snaga bude njegova riječ koju idu naviještati. Štap i sandale su oprema hodočasnika jer takvi su glasnici Kraljevstva Božjeg: ne svemoćni menadžeri, nepomični službenici ili dive na turnejama. Kako bismo željeli da se u susretu s Božjom riječju, kao učenicima na putu u Emaus, ljudima ražare srca. Tako, drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji uvijek nam se valja u našim službama i djelovanju vraćati snazi svoga poslanja koja počiva u Isusu Kristu, dinamici Kristove poruke, stavljajući uvijek u središte njegov naviještaj, a to je zapravo radosna vijest evanđelja.“

Uvodnu riječ i pozdrave uputio je i izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin, predstojnik NKU HBK. „Sve vas od srca pozdravljam, u ime jednog od organizatora ove Katehetske proljetne škole, Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije! Činim to, smijem reći, u za nas povijesnom trenutku, prvi puta u gradu Osijeku, najvećem gradu naše Đakovačko-osječke nadbiskupije“, rekao je predstojnik Pažin dodajući kako je Katehetska proljetna škola postala konkurencija Katehetskoj ljetnoj školi po broju sudionika. Zatim je pojasnio: „Na neki način, smijem i to ustvrditi, ovom smo se Katehetskom proljetnom školom vratili kući. Naime, začetnik ovakvoga oblika, još konkretnije, ustroja katehetske izobrazbe kateheta i vjeroučitelja u Hrvatskoj nakon Drugoga vatikanskog sabora, bio je dični biskup đakovački, Stjepan Bäuerlein… No, kući smo se vratili na još jedan način. Naime, nakon mnogih katehetskih škola, posvećenih različitim temama, naravno važnim za život i rad vjeroučitelja, u ova dva dana vraćamo se Riječi, ognjištu i izvoru našega poziva i djelovanja. Stoga i naslov ove škole Vjeronauk u školi u odgoju za Riječ.“

Oslanjajući se na knjigu Obrazovanje kao provokacija, autora Konrada Paula Liesmanna te spominjući kako se u Njemačkoj vodi debata o smislenosti klasičnog i humanističkog obrazovanja s obzirom na nužnosti života u modernom društvu sve do danas, prof. Pažin je rekao: „Da se u školama ne uči ono što je potrebno za život, predbacivalo se pedagoškim ustanovama još u antičko vrijeme. Ipak, učiti samo ono što se može odmah upotrijebiti? Učiti samo ono što koristi? Samo ono što odgovara vlastitim situacijama i potrebama? Je li to doista ono što bismo najradije zvali obrazovanjem? Ne leži li problem upravo u tome što se obrazovanje već duže mjeri samo prema zahtjevima tržišta i prema potrebi djece i mladih, a manje s obzirom na zastarjele sadržaje i tzv. beskorisne spoznaje? Stvarno se čini da je noćna mora za svaku ministricu ili ministra obrazovanja: da jedan učenik zna interpretirati poeziju, a ne zna ispuniti porezni obrazac. Ili se netko, u epohi činjeničnoga znanja, boji ovakve literature? Ako bi tomu bilo tako, onda bi to bilo na tragu onoga što govori suvremeni filozof Peter Bieri, koji piše pod pseudonimom Pascal Mercier: Onaj koji je uistinu obrazovan taj tako čita knjige da ga one mijenjaju. Literatura je, dakle govor duše.“

Istaknuo je zatim kako su prema mišljenju nekih crkvenih otaca Jakovljeve nebeske ljestve slika i simbol utjelovljenja Riječi, Logosa. „Jakov, nakon sna, mjestu na kojemu je usnuo daje ime: Betel – kuća Božja! I vjeronauk u školi je poput Betela. Mjesta, na kojemu se iz dana u dan grade mostovi između neba i zemlje. Često i uz literaturu i književnost“, naglasio je predstojnik te zaključio: „Franz Kafka piše: Knjiga je poput sjekire kojom se razbija led duše. U vazmenoj osmini, u kojoj slavimo Krista uskrsloga, onoga koji je smrću razderao hramske zavjese, a uskrsnućem raskolio tamu našega života, lijepo je biti zajedno, kao oni koji rado čitamo toga Krista, na njegovoj Riječi mjerimo našu riječ, a slaveći njegov život, listamo stranice naše knjige.“ Na kraju je iskazao i zahvalu višoj savjetnici za vjeronauk Mlinarić na brizi oko ove Katehetske škole i njezinoj inicijativi da se katehetska proljetna škola

Pozdravljajući nazočne viša savjetnica Mlinarić istaknula je kako joj je posebna čast pozdraviti vjeroučiteljice i vjeroučitelje u gradu Osijeku, najvećemu gradu Đakovačko-osječke metropolije „koji je doživio radost da, otkako je iznova vjeronauka u školi, i on može biti domaćinom ovakvog cijenjenog skupa. Nismo nikako manje vrijedni ni od Zagreba ni od Splita, samo smo puno tiši jer su nam ulice prilično prazne.“ Osvrćući se na temu skupa istaknula je: „…riječ je prvo i osnovno učiteljsko oruđe. Birati uvijek lijepe i dobre riječi zasigurno podrazumijeva umjetnost duše i briljantnost srca kojima se obraćamo našim učenicima. Kurikulum Katoličkog vjeronauka u svojoj B domeni na zaokružen i iscrpan način potiče vjeroučitelje da učenicima približe, ne bilo kakvu, nego objavljenu i živu Riječ, da im predstave živote ne bilo kojih, nego biblijskih osoba Staroga i Novoga zavjeta. Ponekad se može činiti da su zahtjevi za navještajem  dubine, visine, širine i dužine Utjelovljene Riječi takvi da nadilaze i samo poslanje, no družeći se s Riječju i izvan učionice, vjeroučitelji izvrsno uspijevaju u ostvarenju zadanih im ishoda.“ Zaključujući svoj pozdravni govor istaknula je: „Imat ćemo tijekom ove Katehetske škole priliku podsjetiti se bremenitosti ljudske riječi koja obogaćena božanskim postaje dio povijesti i kulturnog identiteta našega naroda, promišljat ćemo o odnosu teologije i književnosti te o ulozi i važnosti govora u poslanju vjeroučitelja.“

Prvo predavanje na temu “Kako riječi postaju djela” održala je prof. dr. Viktorija Franić Tomić, povjesničarka književnosti i teatrologinja te sveučilišna profesorica na Fakultetu hrvatskih studija. Tijekom izlaganja istražila je intersekciju teoloških, lingvističkih i književnoteoretskih pristupa pojmu “riječi” kroz različite epohe, naglašavajući važnost Riječi i Knjige u oblikovanju kulture, obrazovanja i društvenih promjena. Razmatrajući “riječ” iz perspektive strukturalističke teorije lingvistike i Saussureove teze o arbitrarnosti jezičnoga znaka, odnosno nemogućnosti našeg znanja o prvim jezičnim znakovima i prvim etimologijama, a srodno teološkim i filozofskim razmatranjima, predavanje se razvijalo preko Foucaultovog koncepta riječi kao sredstva moći i znanja. Poseban fokus stavljen je na povijesni razvoj biblioteka i obrazovanja, kako bi se osvijetlile promjene u pristupu i značenju riječi i biblioteka. „Pojam riječ u Bibliji primarno se odnosi na božansku objavu ili figuru Isusa Krista, što ilustriraju radovi Sv. Augustina i Jeronima. Antička filozofija, od Heraklita do stoika, također pridaje veliku važnost Logosu (riječi) kao osnovnom principu svemira ili razuma. S druge strane, de Saussure i Foucault prilaze pojmu “riječ” s lingvističke i filozofske točke, ističući njenu vezu sa znakovima i diskursom koji oblikuju društvene strukture“, istaknula je predavačica.

U kontekstu hrvatske kulturne povijesti, humanist Marko Marulić izdvojen je kao ključna figura u promicanju obrazovanja i kulture, povezujući Hrvatsku s dominantnim zapadnoeuropskim tokovima. Njegov rad, i utjecaj primjeri su kako su riječi postajale djela u oblikovanju nacionalne kulture i identiteta, usred općih europskih i globalnih trendova u obrazovanju i znanosti. Od Marka Marulića i splitskog humanističkog kruga do suvremenog doba, hrvatska kultura reflektira te razvojne trendove, pri čemu se posebno ističe integracija u zapadnoeuropski obrazovni sustav, naglasila je V. Franić Tomić i uputila kao je uz svoja svjetski proslavljena humanistička i religiozna latinska djela, pisao i ona antiturska, koja su apeli zapadnoeuropskim vladarima. U vrijeme najgorih osmanlijskih ekspanzija Hrvati stvaraju najsnažnije intelektualne i umjetničke dosege u kulturi zapadne Europe. I to su temelji i današnjeg hrvatskoga europejstva te društvene i političke stvarnosti moderne Hrvatske. „Ovo predavanje istražilo je fluidnost i moć riječi u oblikovanju ljudske povijesti, kulture i obrazovanja, pokazujući kako je evolucija pristupa “riječi” i obrazovanju katalizator za šire društvene i kulturalne promjene“, zaključila je predavačica.

„Nerazumljivost teološkog jezika i razumljivost znanstveno-fantastične književnosti: sukob jezičnih igara“, bio je naslov drugoga predavanja koji je održao doc. dr. Oliver Jurišić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i docent na katedri filozofije KBF-a u Sarajevu. Iako je bio spriječen sudjelovati uživo predavanje je održao preko Zoom aplikacije, u svom se izlaganju osvrnuo na kulturni fenomen odnosa dvije jezične igre. Teološki jezik sa svojom jezičnom nerazumljivošću ulazi u odnos i prijepore s religioznim jezikom svijeta znanstveno-fantastične književnosti. Uputio je prisutne kako se radi o njegovu posve osobnom pogledu na svijet i stvarnost u kojima živimo što ne treba smatrati nužno mjerodavnim te je pojasnio da svi kulturni fenomeni uključujući književne, sportske, zabavne, filmske, su istovremeno i ono što se u filozofiji kolokvijalno zove jezičnom igrom. Govorio je o jezicima kao graditeljima kulturnih svjetova, i to samo o dva jezika: teološkom jeziku i jeziku znanstvene-fantastike. Postavio je zatim pitanje: Tko danas izvan teološke jezične igre razumije što je to crkvena predaja, tradicija, koje su goruće teme bile teme crkvenih sabora, što su to kršćanske legende i pripovijesti, što je Sveto Pismo? te je rekao: „Moja teza je jednostavna, ali možda previše neuvjerljiva i previše preuzetna, i ona glasi: teološki jezik kao jezična igra koja je izgradila jedan kulturni svijet koji se zove kršćanstvom postoji i dalje, ali svijet kojega je izgradila više ne postoji. Na razvalinama i ruševinama tog kulturnog svijeta ono što se generički zove znanstveno-fantastičnom književnošću, jedan novi kulturološki jezik počeo je graditi potpuno novi kulturni svijet koji niti treba kršćanstvo, a i kad bi ga trebao ne bi ga razumio i shvatio kao dio vlastite tradicije i povijesti.“

Pitao je zatim: „Koliko mi i oni kojima govorimo danas razumiju sljedeće pojmove: kristiološki, objava, trojstvenost, otajstvenost, ekonomija spasenja, istočni grijeh, đavao, raj, čistilište, pakao, uskrsnuće mrtvih? S druge strane koliko ljudi danas razumiju sljedeće pojmove, napose oni među mlađim generacijama: Harry Potter, Hogwarts, lord Voldemort, profesor Dumbledor, Batman, Superman, Spiderman i slično? Iako se ovi pojmovi čine kao riječi, to su pojmovi jezičnih igara koje su izgradile dva različita kulturna svijeta i pogleda na svijet i čovjekovu stvarnost.“ Doc. dr. Jurišić uputio je kako znanstveno-fantastični jezik i njegova jezična igra dominira pogledom na svijet kod mlađih generacija i tu teološka jezična igra gubi korak i dah u pokušaju da ga dostigne, a to da ga zamijeni i ponovno zasjedne na tron kao graditeljica novog svijeta u ovom trenutku čini se nemoguće. „Preuzetno i pomalo nekritički mislim kako je povratak teološke jezične igre u svijet i stvarnost makar se s tim ne slažem, moguć danas kroz književnost, medije, film i socijalne mreže. Teološki dokumenti, teološke knjige i članci samostalno nisu sposobni ponuditi novi, a time i alternativni svijet kršćanstva novom kulturnom svijetu u kojem trenutno živimo s obzirom da teološka jezična igra danas nema dovoljno razumljivosti i shvatljivosti kada se pokušava obratiti svojim vlastitim jezikom današnjim generacijama.“

Popodnevni dio programa obuhvatio je „Razgovorom s autorom“ Stjepanom Lice, uz prisustvo njegove supruge Ružice Lice, vjeroučiteljice u mirovini. Tijekom razgovora vjeroučitelji Jasmina Rašković i Matko Ujvari-Čeh, uz glazbenu pratnju Igora Grubišića, recitirali su tekstove autora, a na kraju je vjeroučiteljica Margareta Bošnjaković izvela pjesmu Azre Ljumanović „Ti“.

Tijekom razgovora sa Stjepanom i Ružicom Lice dotaknute su teme vedrine, osobnoga puta, autorskog opusa, odgoja, vjernosti, egzistencije, zahvalnosti te rođenja za nebo. „Duboko vjerujem da vedrina otvara oči da bolje vidimo svijet oko sebe, da bolje vidimo druge, a onda i sebe same. Jer često zaboravljamo biti dobri prema sebi, nekako nam je naravno da smo dobri prema drugima, a biti dobar prema sebi isto je jedan jako ozbiljan i pošten posao. U evanđelju piše Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, mi mislimo da je to nešto sebično, ali nije. Ako hoćeš nekome pokazati neku vrijednost, daj mu neku vrijednost, budi vrijedan“, poručio je S. Lice. Pojasnio je zatim kako ih je stjecaj životnih okolnosti doveo kod franjevaca  na Kaptol te su franjevačku duhovnost prepoznali kao nešto što ih bitno određuje i što je njihovu kršćanstvu dalo oblik. „Uz posao od kojega smo živjeli, Ružica i ja, uz to smo se, koliko god nam je bilo moguće, angažirali u Crkvi – ne očekujući ništa za uzvrat jer smo unaprijed dobili za uzvrat. Poznavati evanđelje, od toga nema boljega, nema vrjednijega, nema dragocjenijega. Ovo moje pisanje, to je u početku bio samo način kako sam tražio kako razgovarati sa svojom dušom, kako razgovarati s Bogom, kako oblikovati svoje misli, pojednostavniti ih, činiti ih sažetijima. I kako je to pomalo krenulo, dogodilo se to što se dogodilo. Zapravo, mimo nekog mog osobitog truda, kada jednom izađete iz svoje kuće i pojavite se u nekakvom izlogu, onda vam ne preostaje drugo nego da sami sebe provjerite – jeste li takvi kakvi ste u izlogu ili ste možda nekako drugačiji. Ako ste drugačiji, e onda se potrudite biti onakvi kakvi ste u izlogu“, uputio je S. Lice i nastavio: „I opet bih se vratio na onu vedrinu. Mislim da je vedrina jedan od najozbiljnijih vjeroučiteljskih poslova. Kada vas vaši kolege, vaši učenici, njihovi roditelji vide kako hodate po školi, kako hodate po ulici, kada vide vašu vedrinu, ona je to već poruka. Pa ta vedrina je svojevrsna molitva za one koji su vam povjereni, a i za sebe same.“

Govoreći o njihovu životnom putu, R. Lice nadovezala se rekavši: „Što godine više idu, to više vidimo da Bog vodi naše živote. Ti biraš i planiraš i čezneš, ali sve to nekako Bog vodi na svoje i kada to prepoznaš onda možeš jedino opet, kao što je Stjepan rekao, biti zahvalan, biti sretan, biti miran, pa čak i onda kada se nije ostvarilo sve ono kako je čovjek htio.“

Radni dio popodnevnog dijela nastavljen je radom u pedagoškim radionicama, a zaključen je euharistijskim slavljem u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla u 18:30. Euharistijsko slavlje predvodio je dr. sc. Ivica Pažin.

U svojoj homiliji mons. Pažin osvrnuo se na često izrečenu i napisanu rečenicu „Nikada više ništa neće biti isto“ te je rekao: „U toj rečenici satkana je sva nada koju čovjek u sebi ima, ali i sva bol i žalost. A istina je da se u biti u našem ljudskom životu ništa ne mijenja… I kada nas nešto boli, i kada ostanemo bez najboljeg prijatelja – sjećamo se lijepih događaja, ali s vremenom se život vrati u svoju rutinu, i u biti ništa se nije promijenilo. Ljudi svojom snagom ne mogu mijenjati stvarnost ovoga svijeta. Onaj tko može promijeniti stvarnost ovoga svijeta učinio je to svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem. Od Njegova uskrsnuća ništa više ne može biti isto.“

Naglašavajući da je Kristovim uskrsnućem Božja sadašnjost ušla u naše vrijeme i tko ga otvorenog duha primi i Njemu ide ususret ne može ostati isti, mons. Pažin je rekao: „Kad je Krist kao Uskrsli došao među svoje učenike, tražio je od njih ribu i kruh. To je znak stvarnosti, On se ne udaljava od nje, ali je ta stvarnost drugačija. Ona je postala nova, drugačija. I ništa više nije isto.“  Osvrnuo se zatim na „Razgovor s autorom“ Stjepanom Lice održan u poslijepodnevnim satima Katehetske škole tijekom kojega je autor rekao: „Današnji dan za mene je najljepši dan u životu!“ te je nastavio: „I sutrašnji dan kada dođe, bit će najljepši dan u mome životu“, a mons. Pažin je zaključio: „Svaki je dan sa živim i uskrslim Kristom najljepši dan u životu, ali zahtjeva od nas promjenu. Svjesno izgovorenu rečenicu, i ne samo rečenicu nego i svjedočanstvo da s Kristom nikada više u našem životu ništa neće biti isto.“

Predstojnika Pažina, prisutne svećenike, vjeroučiteljice i vjeroučitelje pozdravio je i Uskrs čestitao domaći župnik Glavica. Izrazio je nadu da su vjeroučitelji na ovom najboljem mjestu sumirali i pred Gospodina donijeli sve ono što su na Katehetskoj školi slušali, promišljali i učili te je poručio: „Dobro ste došli uvijek u naš Osijek u i ovu našu konkatedralu.“

Drugi dan Katehetske proljetne škole započeo je molitvom koju su predvodile vjeroučiteljice Zagrebačke nadbiskupije Milka Magić i Ana Milas.

Uslijedilo je predavanje doc. dr. sc. Jelene Vignjević s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na temu „Uloga i važnost govora u nastavi vjeronauka“, niz pedagoških radionica u OŠ „Vladimir Becić“ te zaključci Katehetske proljetne škole. „Koliko god se školsko poučavanje neprestano mijenjalo u skladu s novim mogućnostima i tehnologijama, riječ ostaje temeljni medij kojim se uspostavlja pedagoški odnos između učenika i učitelja i kojim se ostvaruju svi pedagoški procesi“, napomenula je predavačica te je govorila o ulozi i važnosti riječi u odgoju i obrazovanju općenito, a posebno u kontekstu nastavnog predmeta vjeronauka, sve s ciljem da se vjeroučitelje osnaži za skladan govor te za primjerenu i svrsishodnu uporabu riječi pri odgoju i obrazovanju djece. Pomišljanje o riječi u vjeronaučnom odgoju i obrazovanju predavačica je započela razmatranjem o vjeroučitelju kao javnom govorniku te o različitim jezičnim i nejezičnim sastavnicama vjeroučiteljeva govora. Osviještena su govorna izražajna sredstva čijom skladnom uporabom vjeroučitelj kao govornik može održati pozornost onih koji ga slušaju te omogućiti njihovo razumijevanje sadržaja i uključivanje u temu o kojoj je riječ. Posebno je ukazano na važnost vjerodostojnosti govora kojim se vjeroučitelj obraća učenicima, kao i etičkih sastavnica njegova govora. Detaljnije je bilo riječi o razgovoru kao primarnom komunikacijskom obliku u nastavnom procesu, napose o elementima razgovora o kojima vjeroučitelj treba voditi računa kako bi ostvario željeni učinak, tj. promjenu. Među govornim sredstvima istaknuto je dijaloško čitanje, posebno prikladno za rad s učenicima na početku školovanja i tijekom razredne nastave, a naposljetku je izlaganje usmjereno na pričanje kao vrlo važnu i u nastavnoj praksi često rabljenu metodu upoznavanja učenika s biblijskim tekstom. Predstavljene su sve sastavnice pričanja, odlike dobra pripovjedača, načini i mogućnosti pričanja, ali i izazovi koji stoje pred vjeroučiteljem kao pripovjedačem. Promišljanja o pričanju i o pripremi za pričanje konkretizirana su primjerom biblijskoga teksta o Davidu i Golijatu. „Svrha ovoga izlaganja bila je da vjeroučitelji osvijeste ulogu i snagu govora u svom odgojno-obrazovnom radu te da na konkretnim primjerima razmišljaju o mogućnostima govora, govorne izvedbe i uporabe različitih, na govoru utemeljenih, načina rada u nastavi“, uputila je dr. Vignjević.

Uslijedio je rad u pedagoškim radionicama. Radionicu „Kraljevstvo je nebesko kao… Raznolikost metoda rada s biblijskim tekstom“ vodili su Vesna Hodak, Andrijana Petrović, Ivana Dujić, Marina i Slaven Školka. Cilj radionice bio je pomoći vjeroučiteljima da pronađu nekoliko novih ideja kako se poslužiti verbalnim i neverbalnim metodama rada u obradi biblijskih tekstova koje se mogu koristiti kako u središnjemu dijelu sata, posebice pri korištenju interpretativno-analitičkog sustava, a tako i pri stvaralačkom izražavanju, posebice likovnom. Također je predstavljeno iskustvo dobre prakse povremenog korištenja metode rada s biblijskim tekstom Lectio divina koja se pokazala kao izvrstan model po kojemu učenici osobnije dožive susret s biblijskim tekstom.

Radionicu ’Staro uminu, novo, gle nasta!’ Naviještanje evanđelja u nastavi vjeronauka putem digitalne tehnologije vodili su Tihana Petković, Ana Volf, Marijan Pavelić i Marijan Lončar. Cilj radionice bio je ohrabriti vjeroučitelje za ulogu motivatora i animatora u korištenju digitalnih alata – svrhovito i s mjerom, imajući na umu da sama tehnika poznavanja alata ne znači puno, ukoliko se ne ostvaruju postavljeni ishodi za određeno vjeronaučno godište. Predstavljen je Minecraft Education Edition, Stop Motion studio, Pixton i Storyboard Thata te Emaze. Vjeroučitelji su bili podijeljeni u manje skupine te su primijenili stečeno znanje i uz pomoć pametnih telefona i aplikacije CapCut izradili kratkotrajne videozapise o biblijskim prispodobama.

Treću radionicu ’Na putu od Riječi do riječi’. Pomoć logoterapije na putu traženja i pronalaženja smisla vodili su Mirta Miletić, Sanja Herman Siladi, Ivana Bešlić i Ivana Peček. Ovom radionicom željelo se potaknuti sudionike na kontinuirani rad s djecom i mladima na temelju vrijednosno orijentiranih postavki logoterapije – odgoj za odgovornost, pronalaženje smisla u učenju i u životu, pedagoške interakcije te za pružanje savjetodavne pomoći u trenucima krize. Sudionici su promišljali o primjeni logoterapeutskih prijedloga rješenja na temelju različitih školskih situacija koristeći određene pojmove i tehnike. Posebno je bilo riječi o autotranscendenciji (samonadrastanju), smislu trenutka, optimizmu prošlosti, krizi kao šansi, prapovjerenjeu, ljubavi, derefleksiji, humoru, prkosnoj moć duha, sokratovskom dijalogu promjenama stajališta.

Zaključujući dvodnevni rad službenom evaluacijom i prikazom nekoliko video-uradaka koji su nastali kao rezultat radionice ’Staro uminu, novo, gle nasta!’ Naviještanje evanđelja u nastavi vjeronauka putem digitalne tehnologije, vjeroučiteljima je na sudjelovanju zahvalila viša savjetnica za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje Podružnica Osijek Ankica Mlinarić te je istaknula visoku razinu njihove uključenosti, zauzetosti i zainteresiranosti tijekom programa.

Završnu riječ uputio je predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda, izv. prof. dr. Ivica Pažin te je zahvaljujući svima uključenima u organizaciju Škole i domaćinima – Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku – na kraju rekao: „Moj zaključni osjećaj, a daleko više od osjećaja, zaključna misao jest da u ova dva radna dana nismo samo razgovarali o Riječi, nismo samo razgovarali s Riječju, nego smo razgovarali u Riječi, a što se više može očekivati od vjeroučiteljica i vjeroučitelja čije zajedništvo upravo jest satkano i duboko uronjeno u tu Riječ.“ Istaknuo je kako ovo sigurno neće biti posljednji puta da se Katehetska proljetna škola organizira u Osijeku te je vjeroučiteljima zahvalio na njihovoj zainteresiranosti i odazivu, što je najbolji pokazatelj da je organizacija Škole u ovom gradu bila dobar impuls savjetnice Mlinarić.

„Znamo da vi koji ste došli, uvijek rado dolazite i svojim pristupom puno pomažete u stvaranju ovih katehetskih škola i sveopćem ozračju. Drago mi je da smo ovu Katehetsku školu zaključili u kontekstu promišljanja o Riječi, s prispodobama, na opušten način – u kontekstu digitalnog prikaza – što me podsjeća na Chestertonovu izjavu da biti kršćanin znači biti ioculator Domini – Božji šaljivdžija. Njegova je Riječ toliko lijepa i toliko plemenita, poziva nas na odgovornost i na zahtjevnost prihvaćanja, ali ne trebamo se pretvarati u ozbiljne ljude nego je opušteno i u šali prosljeđivati onima koji su pred nama. To je sukladno onome što je autor Stjepan Lice govorio o vedrini i radosti koja je najljepši odgovor na poziv Krista da ga slijedimo i svjedočimo“, rekao je izv. prof. dr. Pažin i naglasio: „Svima vama zahvaljujem na dolasku – ne samo ovogodišnjem dolasku nego i na sudjelovanju u svim drugim oblicima seminara na lokalnim razinama – što pokazuje našu stalnu želju razvoja i rasta, ne toliko u znanju i tehnici – nego rasta u zajedništvu vjere i rasta u osobnoj i zajedničkoj vjeri.“

Martina Kuveždanin

 

Povezane objave

U Vatikanu predstavljen novi Direktorij za katehezu

anita.vranic

Odgoj učenika – zajednički izazov Crkve i društva

anita.vranic

Katehetska proljetna škola, izvješće

anita.vranic

Katehetska škola za vjeroučitelje u posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja, program

anita.vranic

Katehetska škola, 20. i 21. listopada, program

anita.vranic

Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u srednjim školama 2019.

anita.vranic