Katehetska proljetna škola, 25. i 26. travnja 2019. “Stvarati – ostavljati tragove Ljubavi”
Katehetska proljetna škola za vjeroučitelje u osnovnim školama pod nazivom “Stvarati – ostavljati
tragove Ljubavi” održana je u četvrtak i petak 25. i 26. travnja 2019. u prostorijama
Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, Kaptol 29, u Zagrebu.
Škola je u organizaciji Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije u suradnji s
Agencijom za odgoj i obrazovanje.
U ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića uvodno se prisutnim vjeroučiteljima
obratio doc. dr. sc. Denis Barić koji je istaknuo kako svaki vid formacije ima pred sobom čovjeka i
njegov napredak.
“Tako i ova Katehetska škola koja je jedan od oblika formacije vjeroučitelja ima za cilj vaš
napredak kao i napredak onih kojima ste upućeni, a to su vjeroučenici. Želim da sve što naučite u
Katehetskoj proljetnoj školi bude provedivo u samim školama”, poručio je Barić.
Prema riječima više savjetnice za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje mr. sc. Gordane
Barudžije, Katehetske škole organiziraju se u cilju pomaganja vjeroučiteljima u nastavi.
“Ovogodišnju Katehetsku proljetnu školu naslovili smo “Stvarati – ostavljati tragove Ljubavi” kao
poticaj od vjeroučitelja te zbog svih događaja vezanih uz kurikularnu reformu”, poručila je
Barudžija.
Prvo predavanje pod nazivom "Stvaranje i ostvarenost stvaranjem" održao je predstojnik
Nacionalnoga katehetskog ureda HBK izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin koji se fokusirao na razvijanje
kreativnosti u školi, ali i na satu vjeronauka. Vjeruje kako danas vlada potražnja za inovativnošću
dok se treba ustredotočiti na različite talente svakog učenika i pritom mu osigurati slobodu (koju
učenik može slobodno odabrati, konkretizirati sadržaj s pogledom na vlastitu osobu učenika i
njegovu biografiju te omogućiti učeniku vlastiti način kreativnoga izražavanja u riječi, slici,
znakovima.
“Uz, dakle, pedagošku argumentaciju, mi smo jedini koji obrazovanju kakvo jest donosimo i
teološku dimenziju, od koje obrazovanje može profilirati i kao ‘religijsko obrazovanje’. Vjeronauk u
školi, prema Schweitzeru, cilja na međusobni odnos i rast unutarnjeg i vanjskog čovjeka. Vanjski je
čovjek pritom shvaćen kao antropološka dimenzija čovjeka, koja je pozvana ispuniti društvene
zahtjeve, koji ne leže u moći jednoga pojedinca. Unutarnja dimenzija je, pak, ona, koja ‘izmiče’
ovim uvjetovanostima, a upravo to čini učenika pojedincem, individuom, osobom, te ga razlikuje od
drugoga.
Teološki je u tom smislu odlučujuće shvatiti da je čovjekova slika proizašla iz slike Božje, što znači
da je učenik ‘kompetentan za Boga’, Bogoosposobljen i od Boga obdaren. Vjeronauk, dakle, traga
za Bogom u učeniku. Kada tako razumijemo učenika i njegov odnos prema Bogu, tada kreativnost
učenika nije samo pronalaženje i ostvarenje novoga iz već postojećeg, nego je – teološki gledano –
kreativnost stvarateljska moć čovjeka, koja svoj izvor ima u odnosu Boga prema čovjeku, a ne leži
samo u ljudskoj moći”, poručio je izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin.
