Vjera i vizualna umjetnost u školskom vjeronauku: otkrivati put ljepote
Katehetska ljetna škola za vjeroučiteljice i vjeroučitelje koji rade u srednjim školama
Državni stručni skup Vjera i vizualna umjetnost u školskom vjeronauku: otkrivati put ljepote održan je 28. i 29. kolovoza 2023. godine u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije. Na stručnom skupu u trajanju od 14 sati, sudjelovalo je 113 vjeroučiteljica i vjeroučitelja iz cijele Hrvatske.
Nakon izvedbe himne Republike Hrvatske i molitvenog uvoda, nazočne je pozdravio predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin te predsjednik vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Nadbiskup Hranić naglasio je kako je svijet u kojem živimo, a s tim i naša svakodnevica, ispunjena mnogobrojnim obavezama i stalnim pozivima brzoga rješavanja različitih zadaća, može se učiniti bezbojnom stvarnošću, koja ne ostavlja prostora i vremena za zadivljenost i čuđenje upravo nad svakodnevicom u kojoj živimo. No, kako je nadodao samo trenutak hrabrosti, kratki pogled u svijet oko nas, omogućit će da se uoči kako i najbezbojniji život vrvi simbolima i da “najrealističniji” čovjek živi od slika. 
“Tako je danas, a tako je bilo i kroz čitavu povijest čovječanstva. Ne čudi stoga, što je Crkva, kako će reći papa Benedikt XVI., ‘spoznala vrijednost umjetnosti te je mudro učinila kada je njezine različite izražajne oblike koristila za naviještanje nepromjenjive poruke otkupljenja’. Taj put, kako ga je on nazvao ‘put ljepote’, ‘vodi nas prema tome da dokučimo beskonačno u konačnome, sveukupno u djelomičnom, Boga u povijesti čovječanstva’ (Govor umjetnicima, 21. studeni 2009.).”
Naglasio je kako najnoviji “Direktorij za katehezu” ide i korak dalje te proglašava “via pulchritudinis”, “put ljepote”, kao jedan od važnih izvora kateheze, a tim i vjeronauka u školi.
“Tako će reći: ‘Put evangelizacije je put lijepoga te je stoga svaki oblik ljepote izvor kateheze’ (br. 109.) te promišljajući o vizualnoj umjetnosti, točnije o slikama, nadodaje: ‘Ako su autentične, slike kršćanske umjetnosti pogoduju osjećajima da je Gospodin u Crkvi i povijesti živ, da je tu prisutan – posadašnjen i da djeluje. Zbog toga su slike istinski govor vjere’ (br. 209.). Doista, samo onaj može čuti nijemi govor slike, koji je slikom iznutra dotaknut. I samo taj je u stanju, na temelju slušanja takvog govora, iznalaziti novi govor prispodoba, na koji nas pozivaju najnoviji suvremeni katehetski, ali i drugi pastoralni dokumenti.”
Između ostalog, nadbiskup Đuro Hranić naglasio je kako je vjeronauk u školi postao nezaobilazni element cjelovitoga odgoja i obrazovanja u osnovnim i srednjim školama.
“Eksperimentalni programi, koji su najavljeni te koji nas očekuju u novoj školskoj godini, a odnose se najprije na provođenje eksperimentalnoga programa i predmeta ‘Svijet i ja’, zamišljenog kao alternativnog predmeta vjeronauku u osnovnoj školi, te eksperimentalni programi, vezani uz cjelodnevnu nastavu, neka nam budu poziv za još kvalitetniji pristup radu i svjedočenju kršćanske vjere na mjestima, na kojima se nalazimo. Vi, koji ste često ‘teološki pioniri’ kršćanske poruke djeci i mladima, zajedno sa svima nama, pozvani ste ne samo otkrivati putove ljepote kao nove načine evangelizacije i kateheze, nego tražiti mogućnosti sudjelovanja i u eksperimentalnim programima, na poseban način u okviru cjelovite nastave, koja i nama otvara prostore nove i drukčije blizine učenicima te svima, koji su odgovorni za cjeloviti rast i razvoj djece i mladih.”
U ime v.d. ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Darije Kurtić, prof., sudionike je pozdravila viša savjetnica za vjeronauk dr. sc. Gordana Barudžija.
Prof. dr. sc. sestra Ana Thea Filipović u svojoj uvodnoj riječi kao voditeljica programsko-organizacijskog odbora znanstveno-stručnog skupa istaknula je kako je kršćanstvo tijekom povijesti imalo svoju promjenu odnosa prema umjetnosti – od recepcije zabrane slika iz starozavjetnog židovstva do prihvaćanja slika nakon više od stoljeća ikonoborstva.
“Tri su temeljna argumenta prihvaćanja slike u kršćanstvu, s različitim naglascima u pojedinim kršćanskim konfesijama: inkarnacijski, didaktički i kulturni element. Umjetnici do kraja 13. stoljeća nastojali su umjetnički, idealizirano prikazati religioznu stvarnost, na temelju vjerovanja zajednice u određenom kontekstu. Od 14. stoljeća nadalje umjetnici više nisu tek anonimni stvaratelji djela za svoje naručitelje, već se počinju doživljavati kao autonomni umjetnički subjekti koji daju slikama vlastiti pečat, prikazujući primjerice biblijske likove slikama ljudi iz vlastitog okruženja.” 
Nadalje s. Ana Thea Filipović istaknula je kako je iako u razdoblju renesanse dvije trećine slika još uvijek ima religijski karakter, primjećuje se posvjetovljenje religije. Objasnila je kako u vrijeme baroka dolazi do promjena u umjetnosti pod utjecajem teologije, a to je razdoblje ujedno i zadnja približavanje likovne umjetnosti i kršćanske vjere.
“Umjetnost moderne (od sredine 19. do sredine 20. stoljeća) prekida s dotadašnjim pravilima i predodžbama onoga što se do tada smatralo umjetnošću. Ona se odvaja od težnje za realističnim prikazima, ističe slobodu umjetničkog stvaranja i subjektivni izbor, istodobno težeći prema savršenijoj formi. U zaokretu prema estetici ironičnog, zabavnog, grotesknog, ružnog, provokativnog i svakodnevnoga moguće je također otkrivati autentičnost, istinitost, i u toj autentičnosti srodnost s kršćanskom idejom kenoze i metanoje. Suvremena umjetnost je istodobno udaljena od religije i prožeta religioznim pitanjima. U tom smislu vizualna umjetnost se danas očituje kao saveznica religije u interpretaciji svijeta i života.”
Prema riječima sestre Ane Theje Filipović, u predavanjima i u pedagoškim radionicama vjeroučitelji će proširivati svoje znanje o doživljavanju lijepoga u umjetničkim djelima.
Prvoga dana održana su dva predavanja. Predavanje Umjetnost i kič: kako odgajati za likovnu kulturu u području religije održala je doc. dr. sc. Antonia Čačić koja je uputila na tri karakteristična previda u procesu obrazovanja koja se odražavaju na nesnalaženje publike u vrednovanju likovnog (vizualnog) umjetničkog djela. Prvi je da vizualni medij (likovni jezik) ima svoje zakonitosti koje je potrebno svladavati kako bi se stekli alati za artikuliranje kreativnosti s ciljem da se dođe do razine na kojoj se postaje slobodan u korištenju stečenih alata. Drugi je da obrazovni sustav (osim umjetničkih škola i umjetničkih studija) ne nudi dovoljne uvjete za upoznavanje s vizualnim jezikom i mišljenjem, ne samo na razini na kojoj je moguća artikulacija kreativnosti, već i na onoj razini na kojoj se raspoznaje umjetničko od neumjetničkog. Treći je da u nepoznavanju temeljnih sastavnica vizualnog jezika i mišljenja, suvremena publika nema velike izglede za snalaženje ne samo u nepreglednom polju umjetničkih pojava koje su se dogodile od sredine 20. stoljeća do sada, već joj nedostaju kriteriji za razlučivanje umjetničkog od neumjetničkog i u klasičnom smislu.
Drugo predavanje Hermeneutika slike: dijaloški identitet umjetničkog djela održao je izv. prof. dr. sc. Daniel Miščin. Naveo je da se glavnim zagovornikom ideje dijaloškog identiteta može smatrati njemački filozof Hans-Georg Gadamer koji je, razvijajući hermeneutički pojam „igre“, analizirao taj problem u svom glavnom djelu Istina i metoda. U kontekstu temeljnih obrisa tog djela i njegova tumačenja, predavač je teorijski dio povezao s konkretnim tumačenjem na primjeru jednog od temeljnih djela zapadne kulture, Gentskom oltaru iz 1432. godine, renesansnog slikara Jana Van Eycka, napominjući da je dijaloški identitet umjetničkog djela prije svega poziv i izazov za promatrača.
Nakon dopodnevnih predavanja i vrlo živih rasprava, u poslijepodnevnim satima su održana dva ciklusa pedagoških radionica.
Umjetnička djela u nastavi vjeronauka naslov je pedagoške radionice koju su vodili vjeroučitelji Varaždinke biskupije izvrsna savjetnica Štefica Pokorny i mentor Mihael Pisačić. Tijekom sudjelovanja u radionici, vjeroučitelji su analizirali umjetnička djela kroz individualni rad i rad u skupinama. Koristeći određenu umjetničku tehniku za koju su se sami odlučili, imali su priliku pokazati vlastite talente i osjećaje, a upoznali su i neke od alata pomoću kojih mogu prikazivati radove učenika poput Emaze-a.
Drugu pedagoška radionicu Minecraft i stop animacija – primjer vizualnog stvaralačkog izražavanja vodile su vjeroučiteljice Đakovačko-osječke nadbiskupija izvrsna savjetnica Ana Volf i Silvija Mašaberg. Sudionicima je predstavljen jedan vid vizualne digitalne tehnologije iskorišten za navještaj vjere i uspješnije ostvarivanje ishoda nastave poput programa Minecraft Education Edition i aplikacije Stop motion studio. Vidjeli su primjere dobre prakse nastale korištenjem navedenih animacija, koji su isključivo učenički radovi te su tijekom rada otkrivali različite mogućnosti vizualnog stvaralačkog izražavanja učenika. 
Treću pedagošku radionicu Religijski kič vodile su profesorice likovne umjetnosti izvrsne savjetnice Vera Ćuže-Abramović i Vesna Mišljenović. Sudionici su propitkivali granice između umjetnosti i kiča kroz različite metode rada. Analizirali su predmete i slike, najprije individualno, a onda u grupi. Usporedbom kič predmeta i umjetničkog djela, prepoznavali su negativne učinke masovne eksploatacije umjetničkih sadržaja izvan temeljnog konteksta.
Svaki je voditelj pedagoške radionice tri puta sa tri različite skupine prošao planirane dijelove radionice tako da su svi sudionici sudjelovali u sve tri radionice.
Drugi dan je započeo euharistijskim slavljem nakon kojega je predavanje Otkrivati teološki i katehetski potencijal umjetničkih slika održala izv. prof. dr. sc. Nedjeljka Valerija Kovač. U predavanju su najprije prezentirane načelne teme: međusobni odnos riječi i slike u navještaju kršćanske poruke, neizostavnost i moć slika u kršćanstvu te komplementarnost racionalne i estetske spoznaje u teologiji. Nakon toga, predavačica je na konkretnim primjerima teologa i umjetničkih djela pokazala kako se slike mogu učiniti plodnim izvorom za teološku spoznaju i katehetsku praksu. Posljednje predavanje na Katehetskoj ljetnoj školi održao je izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin pod naslovom Via pulchritudinis: oživotvorenje u srednjoškolskom vjeronauku. 
Predavač je promišljao o značenju ljepote koja je i središnje pitanje filozofske estetike. Središnje pitanje oko kojega se razvijalo predavanje bilo je: ako je doživljaj lijepog samo stvar vlastitog, osobnog ukusa, kako takav doživljaj može voditi do Boga? Referirajući se na misli pape Benedikta XVI, predavač je zaključio da se može ustvrditi da je iskustvo lijepoga, iskustvo one ljepote koja je autentična, koja nije prolazna i umjetna, koja nije nešto nadopunjujuće ili drugotno za čovjekovo traženje sreće i smisla. Područje otkrivanja takve ljepote jesu priroda i sve stvoreno, umjetnost te Isus Krist kao utjelovljenje Božje ljepote što bogato razrađuje Via pulchritudinis, a čime je predavač zaključio svoje izlaganje.