Deseti pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike, izvješće

U organizaciji Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehezu i novu evangelizaciju te Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za kler, u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu, u Zagrebu, održao se 28. veljače i 1. ožujka 2023. godine deseti pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike na temu Svećenik pred izazovima antropološke preobrazbe / Vjera – kultura – komunikacija.

Nakon molitve srednjega časa, u ime organizatora, točnije u ime Povjerenstva za Kolokvij, nazočne svećenike pozdravio je izv. prof. dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije. Kratko aludirajući na dio velikosvećeničke Kristove molitve, zahvalio je svima na dolasku te izrazio radost ponovnoga susreta, koji se, na žalost, u zadnje dvije godine nije mogao ostvariti. Primijetivši prisutnost dijela prijavljenih svećenika, izrazio je riječi pozdrava i onim svećenicima koji – najprije zbog vremenskih uvjeta – nisu mogli pristići na Kolokvij. Naime, od prijavljenih 140 svećenika i drugih zainteresiranih osoba, Kolokviju je prisustvovalo oko devedeset sudionika.

Pozdravni govor predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, zagrebačkog nadbiskupa koadjutora mons. Dražena Kutleše, koji također zbog vremenskih uvjeta nije mogao biti prisutan, u njegovo je ime pročitao generalni tajnik HBK, vlč. doc. dr. sc. Krunoslav Novak.

Pozdravni govor možete pročitati na linku: Pozdravni govor nadbiskupa Dražena Kutleše

U ime Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju pozdravnu riječ uputio je i mons. dr. sc. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki te predsjednik navedenoga Vijeća. Nadbiskup je to učinio i u ime mons. Milana Zgrablića, nadbiskupa zadarskog i predsjednika Vijeća HBK za kler, koji se Kolokviju pridružio u popodnevnim satima.

Pozdravnu riječ možete pročitati na linku: Pozdravna riječ nadbiskupa Đure Hranića

Radni dio Kolokvija započelo je predavanjem dr. sc. Dana Đakovića na temu „Sve osim vječnosti. O zaboravu duhovnosti danas“.

„Dojam je da se sve više ljudi slaže oko toga da svijet postaje sve kaotičniji. Neki će biti stroži u prosudbi pa će reći da smo odavno u kaosu i da ne možemo više zaustaviti srljanje u propast. Iako bi nam munjeviti razvoj tehnologije trebao život činiti lakšim, a k tome uživamo i veće slobode i veće blagostanje nego ikad, čini se da su ključne riječi koje opisuju naš svijet – strah, zbunjenost, zaborav i neizvjesnost“, poručio je dr. sc. Dan Đaković.

„Često ne znamo ni što da mislimo, a kamoli što da činimo. Jesmo li gluhi na silna upozorenja? Jesmo li zaboravili nešto ključno? Što je ono jedino važno? Kome uopće vjerovati?“, pitao je okupljene dr. sc. Đaković.

„Crkva je u svijetu, ali nije od svijeta. I u njoj, nažalost, nalazimo ozbiljan i vrlo uznemirujući nered. Naši skandali i podjele vide se više nego ikad. Jesu li oni posljedica prevelikog prijateljstva sa svijetom? Ili su posljedica nedovoljno jakog neprijateljstva s tim istim svijetom? Ali što je uopće svijet? Je li on samo neprijatelj Bogu? Nije li Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni? Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu (Iv 3,16-21)“, kazao je dr. sc. Đaković.

„Ako Crkva želi pridonijeti preobrazbi svijeta, ona sama mora biti trajno preobražena. Mora biti ‘ecclesia semper reformanda’. A da bi re-forma, dakle promjena oblika, urodila dobrim plodovima, mora joj prethoditi i pratiti je revitalizacija ‘krvotoka’ tijela Crkve, a to je duhovnost. Nije moguće fokusirati se samo na pojedine organe, a zanemariti brigu o onome što ih spaja i ulijeva im Duh i Život“, napomenuo je dr. sc. Đaković.

Drugo predavanje održao je  izv. prof. dr. Boris Vulić na temu „Kako je vetula razgovarala s teologom? Jednostavnost osobne vjere u vjeri čitave Crkve“.

Tko je vetula? U skolastici je davno postojala izreka da vetula – starica može puno više razumjeti o Bogu, odnosno biti savršenija, od visoko obrazovanih teologa, kazao je u predavanju izv. prof. dr. Boris Vulić.  „Naravno, teolozi su se čuvali toga da bi vjeru onih jednostavnih, ‘minores’ ili ‘simplices’, obezvrijeđivali. Što više: teolozi su razumjeli da jednostavni vjernici, premda mnoge sadržaje vjere ne mogu eksplicitno znati, čak niti razumjeti, posjeduju vjeru čitave Crkve (njezin su dio), budući da u sebi imaju želju sudjelovati u kršćanskoj vjeri, koju su zaprimili i koju su prihvatili u ispovijesti sakramenta krsta“.

Govor o objavi, o vjeri kao fides qua i fides quae uvijek je dinamičan govor. „S jedne strane postoji opasnost naglašavanja vlastitog iskustva vjere (subjektivni pristup), pri čemu onda nedostaje crkvena dimenzija vjere (fides quae creditur). S druge strane opet se naglašava vjera Crkve, koja je iznad vremena i prostora (da ne kažemo ‘izvan’ vremena!?), pri čemu se čini da je to vjera primljena, preuzeta kao teorija, koja s konkretnim životom nema veze“.

Odnos između subjektivnoga pristupa i objektivne dimenzije sadržaja vjere uvijek postavlja pitanje balansiranosti jednoga i drugoga. Takvim se razmišljanjima, posebno polovicom 20. stoljeća, zapravo poistovjetilo objavu s teološkim definicijama, rekao je izv, prof. dr. Vulić. „Konačno, ako se krene iz subjektivne perspektive razmišljanja o vjeri, što je zapravo redukcija na moje vlastito iskustvo vjere, onda zapravo nestaje ono što mi Objava doista ima za reći. Ako, pak, s druge strane tražimo samo memoriranje bez iskustva, tada pokušavamo shvatiti Boga, ali bez ‘posljedica’ za život“.

Nova evangelizacija zahtijeva nove priče, stvaranje novih prispodoba. Ne radi se o zaboravu ili odlaženju od poruke, koliko o traženju jednostavnosti govora, koji bi privlačio, istaknuo je. „Jednostavnost nije isto što i površnost. Jasno nam je svima da se mi, kao kršćani, ‘ne možemo moliti sjeni’. Drugim riječima, moramo poznavati sadržaje naše vjere“.

Ona su samo ljudski oblikovani znak Utjelovljenoga Boga – objave u Pismu i tradiciji. No, kako tu tajnu, otajstvo približiti današnjem čovjeku. Služiti se vjerskim naukom – dogmama – potrebno je. „No, nekada se to čini kao ‘otvaranje prozora u prošlost’, umjesto da bude pogled u budućnost. Možda je došlo vrijeme da se mi svećenici, osim obraćenja u ponašanju i djelovanju, obratimo i u misli?“, napomenuo je dr. sc. Boris Vulić.

„Danas se u katehezi i naviještanju ne možemo zadovoljavati samo time da naviještamo i govorimo o onomu što se već nalazi u horizontu naših vjernika?“, kazao je dr. sc. Vulić. Kateheza je uvođenje u život krštenika, a tomu pripada poznavanje Trojedinoga Boga, milosti, povijesti spasenja… Kateheza je potrebna stalnoga praćenja i usmjeravanja sa strane teologije (dogmatike i drugih znanosti).

„Potrebna nam je pomoć: vjeru, koja je oblikovana u sadržajima, razumjeti kao stvarnost (nešto što nas se nužno tiče – Tillich): a) da dolazimo do vjere nije naša zasluga,to je milost (Dj 16,14); b) vjera i ispovijest vjere idu zajedno (Rim 10, 9); c) vjera znači promjenu u povijesti pojedinoga čovjeka: obraćenje! Od Boga darovano spasenje se osobno valja doživjeti! To sve zahtijeva rast u razumijevanju (Ef 3,14-19); d) vjeri pripada i nada, koja se očituje u strpljivosti, podnošenju (Hebr 6,12); e) vjera je odnos s Kristom ne samo kao teorijski svjetonazor nego kao život; f) konačno, vjera nam je darovana, ona je milost, ali dolazi i po svjedočenju drugih (1 Iv 1, 1-14)“, naglasio je dr. sc. Vulić.

„Na kraju, danas je veliki izazov za katehezu i naviještanje, za govor o vjeri općenito, govoriti i svjedočiti vjeru kao nešto što se može spoznati, ali ne samo umom, nego i divljenjem (ne kao praznim osjećajem, nego kao životom, ispunjenim radošću i nadom). Onako, iz perspektive otkupljenja, soteriološki gledano. Kako ‘privesti’ dogmu katehezi? Katehezu dogmi? Znanje o vjeri iskustvu vjere i iskustvo vjere k znanju? Što je Objava za mene? Kako ju onda svjedočiti ne površno, nego jednostavno, ne banalno, nego duboko!?“, zaključio je dr. sc. Vulić.

Nakon oba izlaganja uslijedila je bogata tematska rasprava u kojoj su sudjelovali svi sudionici.

Popodnevni dio započeo je u 15,00 sati Okruglim stolom “Kultura (raz)govora svećenika u različitim pastoralno-katehetskim područjima rada”

Uvodničar i moderator Okruglog stola bio je gosp. Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila, a izlagači na istom tematski:

  • Umijeće praćenja drugoga, dr. sc. Lovorka Brajković
  • Nova evangelizacija i digitalni urođenici, prof. dr. sc. Igor Kanižaj
  • Homilija kao kulturno djelo, dr. sc. Gordana Varošanec –Škarić

U svom uvodu u temu moderator okruglog stola Branimir Stanić istaknuo je: “Svećenici su ujedno i govorni profesionalci, jer njihovo je poslanje neodvojivo od govora, od razgovora, od riječi upućene drugim osobama. “Cilj je uspostaviti ozračje dijaloga ne teoloških struka sa zahtjevnom svećeničkom službom koja je u često vrlo zamršenim suvremenim okolnostima primorana oduprijeti se napasti samodostatnosti”, istaknuo je u nastavku Stanić te naglasio da je “cilj okrugloga stola iz psihološke, komunikološke i retoričke perspektive suočiti se s pojedinim govornim izazovima koje suvremena kultura stavlja pred svećenike u susretu s osobama i zajednicama, događali se oni uživo ili preko mrežnih tehnologija, te pokazati kako postignuća u navedenim trima znanstvenim disciplinama mogu u pastoralu i katehizaciji pomoći u nošenju s tim izazovima”.

Polazište za razgovor s izv. prof. dr. Lovorkom Brajković bilo je poimanje kulture koja paradoksalno pati od anonimnosti, a istovremeno je, kako je napisao papa Franjo u pobudnici Evangelii gaudium, opsjednuta pojedinostima tuđih života, „besramno prepuštena morbidnoj znatiželji“. Kako odgovoriti zahtjevu da u današnje doba u kojem raste anonimnost, u doba kada se ljudi jedni od drugih udaljavaju, zatvaraju pastoralni službenici poput kakve gerile još pomnije i suosjećajnije promatraju i prate druge? U kojoj mjeri je moguće s psihološke strane uvesti svećenike u umijeće praćenja drugoga na način da „izuju sandale prije svetog tla drugoga“? Kako postići da ritam toga praćenja bude odmjeren i ohrabrujući, blizak i pun poštovanja i suosjećanja? Kako da svećenik ozdravlja, oslobađa i potiče rast osoba u kršćanskom životu, u okolnostima kada se sve želi sada i odmah; u okolnostima kada je na cijeni izgubila strpljivost?

Na pitanje kako svećenik može ući u tuđu kožu prof. Lovorka Brajković istaknula je da se i u svećeničkom pozivu vidi razlika između sposobnijih i malo manje sposobnih svećenika za ostvarivanje kontakata s drugim osobama. “Ljudi vas promatraju i kad mislite da niste promatrani”, rekla je Brajković te naglasila da “razlika između onoga tko može dobro ući u tuđe cipele i onoga tko to ne može jest empatija i suosjećanje. Vi ste na raspolaganju ljudima i zajednici 24 sata dnevno. Postoje ljudi kojima je teško osjetiti tuđu radost, sreću, napredak. Dakle, onaj koji to može osjetiti kod drugih je netko tko će biti jako dobar svećenik. Kako to postići? To je vještina koja se uči. Da biste to mogli, mora postojati temelj, a to je ona sposobnost da uđemo u cipele drugih ljudi”, naglasila je prof. Brajković te nastavila istaknuvši da je “rad na sebi vrlo važan kako bi se moglo “osjetiti” drugu osobu, a to nije jednostavno jer treba izbjeći poprimiti emocionalno stanje druge osobe. Granice su važne i nije dobro preuzeti stanje druge osobe kojoj se nastoji pomoći. Vi ste jako promatrani i skenirani i nema tako dobrog skenera kao ljudi koji vas promatraju. Ipak, briga o sebi je nužna i potrebna, a to je da biste i vi dalje mogli funkcionirati i biti u miru s drugima”, naglasila je Brajković.

Izv. prof. dr. Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu govorio je iz komunikološke perspektive na temu „Nova evangelizacija i digitalni urođenici“. Čini se da je pred svećenike stavljen nepremostiv izazov: kako da iz ambijenta koji je do jučer činila npr. župa kao omeđena teritorijalna cjelina i ljudi koji su živjeli na tom području i s kojima se susretalo „uživo“, sada pred sobom imaju ljude koji imaju novo, usporedno boravište – u digitalnim prostorima. Bez obzira na uzrast, bili stariji ili mlađi, više ili manje obrazovani, bogatiji ili siromašniji i katolički vjernici sve više žive kao digitalni urođenici. Neka od pitanja koja vape za odgovorima mogla bi glasiti: Trebaju li pastoralni djelatnici početi govoriti nekim novim jezikom, preuzimati u komunikaciji nove simbole te usvajati nove poruke i paradigme? Je li moguće iz komunikološke perspektive rasvijetliti nove načine odnosa prema Bogu, drugima i svijetu u doba kada župe nastanjuju digitalni urođenici? Kako župniku pomoći doći do digitalnih mjesta gdje se stvaraju nove priče i paradigme, gdje nastaju nove ljudske interakcije, nove kulture, to jest „nevidljivi gradovi“ o kojima je pisao papa Franjo u pobudnici Evangelii gaudium?

Ima li svećenik “pravo” nemati društvene mreže ili imati, ali istovremeno i ne komunicirati putem istih bilo je pitanje upućeno prof. Kanižaju koji je rekao da o tome odlučuju svećenici i da ih nitko ne može na to prisiliti. “Ja zbog posla moram koristiti veći dio društvenih mreža, ali daleko od toga da sam o njima ovisan. Nastojim ih iskoristiti više nego one mene. Jedan naš biskup dobro je rekao da bismo trebali uzimati samo onaj sadržaj koji nas izgrađuje. Idealna je prilika, s druge strane, da preko društvenih mreža uputimo svoju poruku, da drugima budemo blizu, onima tugujućima i usamljenima. Ako ću moći doći do nekog vjernika koji upravo prolazi patnju i bol te ću mu preko poruke uputiti ohrabrenje i mir, onda je to postiglo svoj smisao, no ako njega to ne djeluje, koristit ću neki drugi način. Važno je da drugi mogu do vas doći, da budete kanal do drugih ljudi. To je borba za naše slobodno vrijeme koje često uzimamo zdravo za gotovo”, naglasio je prof. Kanižaj.

„Homilija kao kulturno djelo“ tema je o kojoj je govorila prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić s Odsjeka za fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Papa Franjo u pobudnici „Evangelii gaudium“ nazvao je homiliju „kamenom kušnje“ na temelju kojega se ocjenjuju blizina i sposobnost susreta pastira sa svojim narodom. I Papa zapaža da je žalosno ako i vjernici i zaređeni službenici trpe zbog homilija. Pod vidom homilije koja se može donekle smatrati i kulturnim susretom svećenika i naroda prof. dr. Varošanec-Škarić govorila je o zahtjevu koji se stavlja pred svakoga govornika, pa i propovjednika, a to je – profilirati svoje slušatelje. Drugim riječima, propovjednik mora „poznavati srce svoje zajednice“. Kad Papa poziva na srdačnu bliskost propovjednika s narodom, kad vapi za toplinom tona njegova glasa, za krotkošću njegovih riječi i radošću njegovih gesta – traži li zapravo previše? Kako da propovijed u suvremenoj kulturi komunicira ljepotu slika koje je Gospodin koristio da potakne prakticiranje dobra? Kako da propovjednik prigne uho svojem narodu kako bi otkrio što je to što vjernici trebaju čuti? Kako da se izbjegne najveći rizik za propovjednika: umjesto da radi na ljepoti izričaja postaje toliko naviknut na vlastiti jezik da misli da ga svi drugi prirodno razumiju i koriste?

Na pitanje o nekim svećenicima koji imaju sposobnost privući mase i dobri su komunikatori prof. Škarić rekla je da se radi o svećenicima koji imaju “talent brzog uspostavljanja komunikacije s gledateljima, ali govornik se ne rađa, već se njime postaje. Demosten je bio najgori mogući materijal za govornika, ali je imao motiv i vježbao je. Znači, govornik se postaje s mnogo vježbanja i naravno, ako imate stručnjake s kojima se radi, to se može postići”, rekla je prof. Škarić. U svojem govoru naglasila je i nužnost vjerodostojnosti svećenika koji govori okupljenim vjernicima jer tada neće biti potrebno uvjeravanje vjernika. “Svojom pripremom i kredibilitetom uvjerit će okupljene u ono što govori”, rekla je prof. Škarić.

Nakon Okruglog stola sudionici su se uputili u prvu radionicu prema metodi postera i flayera. Ponuđene teme za radionice bile su:

  1. A što kad je teško? Elementi logoterapijskoga razgovora u svećeničkom radu,

voditeljica: prof. dr. sc. Vladimira Velički

2. Odgoj svećenika za rad s medijima,

voditelj: vlč. mr. sc. Marijan Pavelić

 3. Sinodalni stil pastoralnog djelovanja na župnoj razini, voditelj: don mr. Ante Bitunjac

Prvi dan završio je Euharistijskim slavljem u kapeli Presvetog Srca Isusova u Bogosloviji. Slavlje je predvodio mons. Milan Zgrablić, nadbiskup zadarski i predsjednik Vijeća HBK za kler, a  liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor župe sv. Blaža, Zagreb, uz vođenje maestra Matije Fortuna.

Radni dio drugoga dana započeo je predavanjem koje je održao doc. dr. sc. Josip Bošnjaković na temu „Svećenici – poslužitelji ljepote i blaga u glinenim posudama”. Na početku svoga predavanja doc. dr. sc. Josip Bošnjaković istaknuo je kako  „Živimo u doba Svadbe Gospodnje, doba Radosti”, a osvrnuo se i na „otkrivanju skrivene ljepote” – u sebi i u svojoj okolini.

Kako je objasnio, „dok živimo u vremenu globalnog zatopljenja čini se kako međuljudski odnosi postaju sve hladniji, zahlađeniji”. Međutim, „radost je, pak, neočekivana i moćna svjetlost u noći, upaljena svjetiljka, trenutak u kojem se istovremeno otkrivaju i skrivaju tajne života”. Radost ne podrazumijeva lagan i lagodan života, nego duboko iskustvo Boga radosti „u noćima svijeta u kojima živimo, u selima i gradovima gdje smo poslani”.

„U vremenu okamenjenosti i bezgraničnog umora, tužnih strasti, želimo vidjeti kako oslobađati moć pozitivnih strasti, kako bismo ih preobrazili u osjećaje. To znači izlaziti iz pasivnog oblika misli kojim dominiraju depresivni i urušavajući impulsi, a otvarati prostore za nove međuljudske odnose, u kojima se događaju životvorni odnosi kako u društvu tako i u širem kontekstu”, istaknuo je doc. dr. Bošnjaković.

Ljepota, kazao je doc. dr. Bošnjaković, po sebi je određeno „skrovište”. „Za ljepotu je prikrivenost nešto temeljno. Prozirnost nije nešto u suglasju s ljepotom. Sakriti, zastati, odvratiti pažnju su vremensko-prostorne strategije ljepote. Strategija djelovanja koja istovremeno i nešto prikriva i nešto otkriva”.

Predavač je primijetio ljepotu svećeničkog poziva u otkrivanju ljepote drugima. „I mi smo pozvani otkrivati ljepote drugima. Žao nam je kada netko umjesto nas otkrije, i koliko je i pedagoški ljepše kad nas netko dovede na vrh planine i onda kaže ‘pogledaj’. Lijepo je otkrivati ljepote. Stoga i vidim ljepotu našega poziva u tome, da iako u glinenim posudama, i mi otkrivamo ljepotu Svetoga pisma drugima”.

U suočavanju pak s vlastitim nedostatcima, doc. dr. Bošnjaković je napomenuo kako ne treba ostati „skriven u tami kuće, župnog stana”, ili pak u naviknutim „nefunkcionalnim oblicima života”, dok se život odvija „vani”. „Izazvati na dvoboj nedostatke s kojima se nosim, u bitci za ljubav, znači pokazati se ranjivim, što traži dakako hrabrost, hrabrost križa, ali s druge strane našu osjetljivost prema braći koja su hrabra i ranjiva, a ne ismijavanje, kritiziranje, ponekad možda i prisutni cinizam”.

Doc. dr. Bošnjaković se osvrnuo i na stvarnosti koje znaju rastužiti ili umarati čovjeka. Među ostalim, kazao je kako ponekad i svećenike „umara” kada ih se oslovljava isključivo s „velečasni”, ili „prečasni”, a nikada s osobnim imenom. „Mi smo željni da budemo prepoznati, ne samo po službi, nego po imenu”. Među ostalim, predavač je istaknuo važnost dvaju „krila” obnove – dati prostora i hraniti dijete u sebi.

„Kako ne biti samo glinene posude nego poslužitelji ljepote i blaga u glinenim posudama, potrebna nam je radost susreta, radost svadbenog susreta. Radost se rađa uvijek u susretu, ne s nekim nijemim tijelom, s nepokretnim objektom, nego u susretu s realnošću. Kada se u susretu s drugima stvara nešto zajedničko, kada se očituje neka poveznica među ljudima, gdje primjećujemo određeno suglasje, povećava se i sposobnost razumijevanja i osjećanja, što posljedično stvara i radosne strasti”, naglasio je u svome predavanju doc. dr. Bošnjaković.

Nakon tematske rasprave sudionici su se uputili u drugi krug radionica izabravši iznova jednu od ponuđenih tema.

Deseti pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike zaključen je završnom raspravom.

U završnoj raspravi sudjelovali su prisutni svećenici. Zaključke s kolokvija pripremio je i predstavio predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin. „Iznova smo ovim Kolokvijem otvorili vrata onima, koji su, riječima nadbiskupa Hranića, često iza ugla našega djelovanja, a mogu nam biti od velike pomoći u svojoj stručnosti i otvorenosti. To su vjernici laici. Oni su nam govorili. Njih smo slušali. Bili smo zajedno. Bilo je to neizrečeno sinodalno zborovanje, koje je svoju konkretnu formu imalo i u radionici mladoga kolege don Ante Bitunjca. Sinoda, prema riječima pape Franje, nije samo jedinstvena metodologija Crkve, ona je unutarnji hod zajednice vjernika. Neka nam to bude ohrabrenje za naše buduće djelovanje“, rekao je mons. Pažin.

„Niti ovaj Kolokvij, a niti sav naš pastoralni rad, kako će reći kolega Bošnjaković, ne će uvijek donijeti trenutni plod. Ali, prema njegovim riječima, ‘pronalaziti u sebi više od onoga što možemo naći’ tjera nas na stalni nemir, koji nas vodi do onoga mjesta, za koje će Augustin reći da stanuje Onaj, Bog, koji je dublje u meni i od mene samoga. Taj Krist je moja snaga i, riječima kolege Vulića, snaga Crkve“, poručio je, između ostaloga, mons. Pažin.

Sintezu 10. pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike pripremio je i predstavio predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin u srijedu 1. ožujka u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu. Sintezu možete pročitati na linku:

Sinteza Kolokvija, mons. Ivica Pažin

Na kraju se prisutnima obratio predsjednik Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Istaknuvši da nije sudjelovao u organizaciji, usporedio je kolokvij s biblijskom slikom stola. „Doživio sam ovaj kolokvij kao bogati stol, kao gozbu koju Gospodin priređuje“, rekao je. „Dolazim iz prakse, donedavno sam bio župnik, i vidim da se kolokvij itekako može primijeniti te da je vrlo praktičan. On je izvrsna hrana koja je za nas pripravljena kako bismo ju mogli konzumirati i kako bismo to primijenili u naš život“, rekao je te zahvalio onima koji su se, unatoč vremenskim nepogodama, odazvali te onima koji su organizirali kolokvij. Susret je zaključen molitvom i zajedničkim objedom.

 

Povezane objave

Vjeronaučni olimpijci o ljetovanju na Korčuli

anita.vranic

Katehetska jesenska škola za odgojitelje u vjeri u predškolskim ustanovama

anita.vranic

Izaslanstva HBK i BK BiH sudjelovala u radu simpozija o europskoj mladeži u Krakowu

anita.vranic

Natjecanje iz vjeronauka – odgoda početka provedbe

anita.vranic

anita.vranic

Papa Franjo ustanovio službu katehete

anita.vranic