Deveti pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike

 „Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju odraslih“ bila je tema devetoga dvodnevnog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike otvorenog 3. ožujka u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu. Kolokvij su organizirali uime Hrvatske biskupske konferencije Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju i Vijeće za kler.

Na početku kolokvija pozdravne riječi uputili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Kardinal Bozanić pozdravio je prisutne te se referirao na prizore iz Evanđelja po Mateju kojima Isus progovara o Kraljevstvu Božjem i čemu je ono slično, a posebno je naglasio Isusove riječi: „Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13, 52). Usporedivši Isusovu misao s naslovom kolokvija, rekao je kako sudionici nisu specijalisti koji imaju recepte koje treba primijeniti već su upravo slični opisanome pismoznancu koji iz riznice iznosi novo i staro.

„Novo je ono što je prisutno, ali ga treba otkriti. Stoga, nemamo mi neki recept, već to novo trebamo otkriti u susretu s drugima. U bližnjima u kojima je Isus prisutan. Isus je ta novost koju treba posredovati. Možda ga mi nismo susreli pa ga ne možemo ni posredovati“, rekao je kardinal Bozanić.

„Katekumenat nije u prvom redu pouka, on je navještaj događaja Isusa Krista koji dolazi čovjeku ususret. To želim svima vama, draga braćo i sestre, da susretnemo Isusa Krista“, zaključio je kardinal Bozanić.

Nadbiskup Puljić istaknuo je kako se tim susretom svećenika svih biskupija želi istaknuti važnost svećenika u katehetskoj službi Crkve te kako je znakovito da se susret održava upravo na početku korizmenoga vremena.

„Želimo kao prezbiteri iste Crkve u istom narodu, koji su na istom putu i zadatku, otkrivati i na ovom kolokviju obrise otajstva vjere o kojoj drugima zborimo i svoje skromno svjedočanstvo nudimo te bivamo sve više svjesni da nismo sami. Uz Krista koji nas je odabrao i poslao, puno je onih koji nas prate, slušaju, pomažu i surađuju od službenih kateheta, roditelja, sakristana, orguljaša, voditelja zborova i živih vjerničkih krugova“, rekao je nadbiskup Puljić.

Istaknuo je kako su svećenici živi ljudi, navjestitelji Radosne vijesti i svjedoci, u koje su uprte oči vjernika, a koji su putokaz u ovim izazovnim vremenima mješavine poganstva i kršćanstva.

Uvodeći u rad kolokvija predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić istaknuo je da se posljednjih nekoliko godina, osim liturgijskih naglasaka, vlastitih korizmenom vremenu, pastoralno-katehetski kolokviji za svećenike organiziraju i održavaju upravo na početku tog preduskrsnog pokorničkog razdoblja „u kojemu smo svi pozvani iznova preispitati svoj osobni, u vjeri ukorijenjeni životni put“.

„Vrijeme korizme je i vrijeme propitivanja djelovanja i života čitave Crkve. Upravo zbog toga, drago mi je što ćemo se ovim kolokvijem, uokvirenim u temu ‘Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju odraslih’ vratiti s jedne strane na izvore života prve Crkve, a s druge strane promatrati i razlučivati mogućnosti našega suvremenog evangelizacijskog djelovanja i to posebno u perspektivi rada s odraslim vjernicima. Naime, s korizmenim vremenom bi u prvoj Crkvi započela posljednja faza priprave onih odraslih koji bi u vazmenoj noći primili sakrament krsta te bili inicirani u vjeru Crkve. Oni, katekumeni, u tom su se vremenu intenzivno pripremali na ‘događaj života!’ Ta priprema za događaj života bila je istodobno nadahnuće za cijelu zajednicu, koja bi – solidarizirajući se s katekumenima – i sama prolazila duhovni, unutarnji put priprave. To vrijeme, praćeno intenzivnim naviještanjem riječi Božje, molitvom i katehezom, bilo je vrijeme zahvale za milost koja je nekima već bila darovana, a drugima obećana, a koja se očitovala u činjenici zajedništva sa samim Bogom. Sakramenti, podijeljeni odraslima u vazmenoj noći, bili su nešto poput, reći će mnogi teolozi, ‘ređenja za apostolat laika’“, pojasnio je nadbiskup Hranić.

Istaknuo je da pastoralno-katehetski kolokvij koji započinje, nema samo namjeru iznova proučavati korake katekumenata odraslih kao liturgijsko-katehetskog sustava koji i danas služi kao okvir pripreme onih odraslih koji su se odlučili postati kršćanima.

„Daleko nam je više cilj katekumenat promatrati kao model evangelizacije i kateheze već krštenih odraslih vjernika, koji doduše možda i poznaju otajstva vjere Crkve, ali čija se pripadnost ne primjećuje kao nešto što im je ‘poznato iz dubine srca’, kao nešto što bi bio njihov trajni ‘događaj života’. Znamo, naime, kršćaninom se ne postaje rođenjem. Čak se niti sakramentom krsta ne postaje automatski svjedok Isusa Krista, niti aktivan dionik života i poslanja crkvene zajednice. Biti kršćanin stvar je stalnoga postajanja. Osobno ‘prilagođavanje’ vjere te dozrijevanje u vjeri i crkvenosti je proces koji traje čitav život.

Na otvorenju kolokvija su bili i predsjednik Vijeća HBK za kler đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, generalni tajnik HBK hvarski biskup Petar Palić i šibenski biskup Tomislav Rogić.

Dr. Anto Mikić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta održao je predavanje „Skice o zrelosti odraslih u suvremenom svijetu“. U predavanju je naveo obilježja „ljudske“, osobne zrelosti, kojoj pripada i dimenzija zrelosti vjere. O toj zrelosti na više mjesta govori i Drugi vatikanski koncil koji zaključuje kako Crkva u svijetu neprestano treba uprisutnjavati Boga te se neprestano obnavljati, a to postiže ponajprije „svjedočenjem žive i zrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno proniknuti teškoće te ih prevladati“ (GS, 21).

„Iz ovoga bi proizlazilo to kako se zrelost vjere ponajprije očituje u trenucima kad ne teku ‘med i mlijeko’, kad se valja suočiti s ‘izazovima“, potaknuo je na promišljanje dr. Mikić.

Zrelost vjere, po nekim autorima, uključuje različite dimenzije: na spoznajnoj dimenziji riječ je o informiranoj, produbljenoj, vjeri koja je sposobna obrazložiti drugima svoje razloge; na čuvstvenoj razini riječ je o vjeri koja nije „nametnuta izvana“, nego „prihvaćena iznutra“, koja svoju motivaciju ne nalazi u „ispunjavanju obveze“ ili obzira prema drugome/nadređenima/okolini, nego u vlastitoj, nutarnjoj potrebi; koja je postojana, ali i otvorena novome, koja je komunikativna i raspoložena za dijalog, a na djelatnoj razini ona je aktivna i produktivna, „daje“ se drugima i drugi od nje imaju konkretne „koristi“, nije „besplodna“.

Dr. Mikić primijetio je kako je u suvremenom svijetu obilježenom nekom vrstom svestrane promjene sve teže postizanje i osobne i vjerničke zrelosti.

U predavanju je naveo nekoliko elemenata koje „novim generacijama“, koje su već ušle u svijet odraslih, pa bi se od njih očekivala i osobna zrelost, otežava put sazrijevanja.

„Sve veći broj današnjih odraslih dolaze (nam) ispod ‘staklenoga zvona’, kojim su ih njihovi roditelji pokušali ‘zaštititi’ od ‘teških iskustava’ koje su sami imali, te im dati bolju ‘startnu poziciju’ od one s koje su oni sami, u vremenima nakon Drugog svjetskog rata i dalje, kretali. Premda su to činili u najboljoj namjeri, bojim se da su im upravo tom pretjeranom ‘zaštitom’ istodobno otežali i njihovo istinsko sazrijevanje. Zrelost se, naime, prije svega stječe osobnim iskustvom, svladavanjem životnih poteškoća, ‘borbom’ i ‘žrtvom’“, mišljenja je dr. Mikić.

„Većina iskustava i stavova o životu i svijetu sve većeg broja današnjih generacija, pa i sve većeg broja odraslih, medijski je posredovana, a ne osobno proživljena.

„Uza sve to, više ne postoje neki ‘povlašteni’, životom potvrđeni nazor(i) na svijet, nego se svi nazori ravnopravno bore na tržištu ideja i ljudi ih, puno lakše nego ikad prije, mijenjaju i odbacuju, već prema vlastitim preferencijama. U takvoj tržišnoj utakmici nazor koji nudi put žrtve i odricanja, kao sastavnih dijelova istinskog sazrijevanja, jedva da imaju ikakve šanse privući nove ‘poklonike’. Jer, uz relativizam, upravo su individualizam i utilitarizam postali najizrazitije oznake post-modernog društva u kojemu živimo“, mišljenja je dr. Mikić. U predavanju je dr. Mikić ponudio neke prijedloge što današnjem čovjeku na putu njegovog sazrijevanja u ovom svijetu u kojemu živimo može ponuditi Crkva. Među sredstvima koja vjerniku mogu pomoći u sazrijevanju ponajprije je istaknuo sakramente.

Osvrnuvši se na odrasle koje treba vratiti sakramentalnom životu, dr. Mikić iznio je mišljenje „da bi u tome nastojanju valjalo posvijestiti činjenicu da po odrasle, makar i nedovoljno ‘zrele’, nije najsretnije poslati još nezrelije“.

Potaknuo je nadalje na promišljanje, bi li i mlađe i „srednje“ generacije trebalo potražiti i pozivati tamo gdje one danas ponajvećma borave – u prostoru novih medija i društvenih mreža?  „Da bi Crkvu suvremeni odrasli čovjek mogao prepoznati kao poželjno ‘mjesto’ na putu njegovog osobnog sazrijevanja, i ona mora svjedočiti svoju ‘zrelost’! I to na svim razinama. Na spoznajnoj – kao zajednica/institucija koja je svjesna svoje ‘snage’, ali i svojih slabosti i nedostataka; koja analizira i svoje postupke i uči iz vlastitih grešaka, svjesna da je još daleko od ‘savršenog’, koja zna razlučivati bitno od nebitnog, promjenjivo od nepromjenjivog. I na čuvstvenoj razini – kao zajednica/institucija koja primjereno reagira na argumentiranu kritiku i kojoj se ‘drugi’ neće ‘bojati’ reći što o njoj i/li o njenim pojedinim postupcima (ili pojedinim postupcima nekih njenih predstavnika) uistinu misle; koja je sposobna za empatiju, razumijevanje i uvažavanje osjećaja i problema drugih i drugačijih; koja je sposobna za praštanje. Na djelatnoj, pak, razini kao institucija/zajednica koja dosljedno živi svoja uvjerenja, iskreno a ne ‘prividno’, koja preuzima odgovornost za svoje postupke; od koje društvo u kojemu ona živi ima i konkretne, mjerljive koristi. Koja je, kako bi se to danas reklo – društveno odgovorna“, zaključio je dr. Mikić.

Drugo predavanje o temi Katekumenat – nadahnuće za evangelizaciju odraslih održao je dr. Ivan Bodrožić spomenuvši kako je više puta imao prigodu sudjelovati u raspravama i izmjenama mišljenja s kolegama svećenicima koji tvrde kako je nepotrebna duža i temeljita katehizacija, kad je dovoljno tek malo pouke, eventualno par sati u jednom danu, pa da nekoga krstimo. Prema riječima dr. Bodrožića, takvo je tumačenje djelovanja prve Crkve, počevši već od apostolske zajednice, vrlo neispravno. Potkrijepio je to činjenicom da je Pavao znao dugi niz mjeseci poučavati svoje slušatelje, raspravljati i uvjeravati dokazujući da Isus jest Krist. Pavao se nije zadovoljio davati površnu poruku, već mu je bilo stalo sa svim žarom navijestiti Krista i da protumači najvažnije sadržaje do najdublje pore. On je primjer iz kojega možemo razumjeti koliko je za Crkvu bila ozbiljna ova priprava. I nije bila nametnuta izmišljotina dokonih poglavara Crkve, jer u tim vremenima mogli su imati i daleko važnijih stvari za raditi, da im upravo to nije bilo središte poslanja i glavna zadaća koju im je Gospodin naredio. Katekumenat je proizlazio iz ozbiljnosti same vjere, pojasnio je dr. Bodrožić.

Dr. Bodrožić je u predavanju pojasnio sam pojam katekumenat koji, kako je bio življen u prvoj Crkvi, označava pripravu odraslih koji su se pripremali za krštenje, nakon kojeg su imali pristup i euharistiju. Dakle, riječ je o instituciji pouke kojom se odrasle uvodilo u vjeru Crkve i omogućavalo im se da pristupe sakramentima.

Odgovarajući na pitanje kome je potreban katekumenat, dr. Bodrožić naveo je da je prva Crkva vjerovala da je katekumenat potreban svima koji žele s Bogom komunicirati na način na koji je to predvidio Isus Krist.

Govoreći o tome što je cilj katekumenata, dr. Bodrožić istaknuo je da je već Didahist u prvom stoljeću rekao da se ne smije bacati bisere pred svinje, nego se svetinje daju samo krštenicima, aludirajući pri tome na euharistiju.

„Euharistija, naime, koja je svetinja nad svetinjama, i poradi koje se uspostavlja pouka, nije samo obično jelo i piće, pa niti je samo kao starozavjetna pasha. Njoj je pasha pralik i sjena, te isto tako onaj tko nije bio upoznati s onim ‘više’ koje je sadržano u euharistiji, nije mogao biti pripušten krštenju, te nakon toga euharistijskom blagovanju“, rekao je dr. Bodrožić.

„Cilj svekolike katekumenske priprave bila je, dakle, pripraviti za euharistiju. I u 1. i u 2. i u 21. stoljeću. Nema drugoga razloga da nekoga poučavamo nauku Crkve i od njega iziskujemo svet život, ako to nije poradi euharistije čijim blagovanjem se postiže spasenje. No preduvjeti su čista duša i jasna svijest o tome što je euharistija. Nijedno od toga se ne postiže naravnim putem, te pred time nijedan čovjek po svojoj naravi nije zaslužio ni sebi omogućio spasenje, nego je to isključivo dar Božji. Ali jer je trebalo otvoriti uho i slušati Boga, biti pozoran na njegovu riječ, oni koji su to činili bili su nazvani katekumenima, a pouke koje su primali bile su kateheze, dok je cjelokupni proces dobio ime katekumenat kao povlašteno sredstvo odgoja i uvođenja odraslih u vjeru. Kad ispred sebe imamo euharistijsko otajstvo, onda ispravno vidimo zašto je nastala katekumenska pouka i zašto je bila neophodna“, istaknuo je dr. Bodrožić.

Tumačeći kako se odvijala katekumenska priprava, dr. Bodrožić istaknuo je da postoje četiri etape pri uvođenju odrasloga u vjeru: misijska ili evangelizacijska (cilj je bio poticati vjeru i obraćenje, a vrhunac je bio ulazak među katekumene, na popis); katekumenska (3 godine; vrijeme formacije i kušnje, pod vodstvom nekoga tko je bio iskusan i tko je jamčio); korizmena (od prve korizmene nedjelje do uskrsnog bdjenja; bila je posljednja katehetska, asketska i liturgijska priprava) i uskrsna (ili mistagoška, od Uskrsa do Bijele nedjelje).

Govoreći o novim perspektivama i nadahnućima, dr. Bodrožić istaknuo je da je katekumenska priprava težila tome da pripravi kršćane da budu pravi svjedoci Kristovi u svome društvu i samo bi trebalo doći do svijesti da društvo, svijet, ma koliko primio određene kršćanske vrijednosti, nikada nije dovoljno evangeliziran, te da pred vjernicima ostaje trajni izazov da teže prema punini Kristovoj.

Čak su danas nove tendencije da se promatra i nazove drugim imenom katekumenat i u vrijeme patristike, upravo radi gore spomenutih nedostatka. Tako ga NDPAC više ne obrađuje samo kao katekumenat, već kao učeništvo (discepolato), jer je smisao bio osposobiti one koji će ići za Kristom kao učenici, a ne samo one koji će odraditi obvezu i ispuniti cilj time što će biti kršteni. Viđen kao takav, onda može i danas predstavljati nadahnuće i izazov Crkvi. Naime, i danas moramo intenzivno i dobro otvorenih očiju promatrati što se događa oko nas u društvu, te na sve pojave znati odgovoriti.

I naše je djelovanje u Crkvi ograničeno istim ograničenjima poradi kojih je katekumenat došao u krizu tijekom stoljeća, no baš zato treba tražiti nove putove i nove inicijative kao odgovor na probleme koji time nastaju. Kao što je nekada katekumenat bio odgovor na stanje čovjeka i društva, to treba biti i danas. Nekada su to bili progoni, pa onda društvo sloboda i mlakosti, a ni danas nije mnogo drugačije. U prva tri stoljeća u vrijeme progona krštenici su trebali biti spremni na progone i mučeništva, te ih je katehetska pouka imala pripremiti na opasnosti kojima su bili izloženi poradi vjernosti Kristu. Potom od trenutka kada Crkva nakon Konstantinova preokreta uživa slobodu, susreće se s novim izazovom, a to je mlakost i nedosljednost mnogih kršćana koji su sve manje i teže svjedočili izvornost svoje vjere. Katehetska pouka u tom razdoblju je pretpostavljala nastojanje da se kršćanima skrene pozornost na precizne obveze preuzete pri krštenju da se ne poistovjećuju s društvom u kojemu žive. Poučeni povijesnim iskustvom možemo ustvrditi da samo vjernik koji je cjelovito katehiziran može se nositi s izazovima svoga vremena, a samo Crkva koja sustavne katehizira može za sebe reći da vrši svoje poslanje koje joj je Gospodin ostavio, istaknuo je dr. Bodrožić.

U popodnevnom programu, umirovljeni profesor s Teologije u Rijeci dr. Milan Šimunović govorio je o temi “Živi vjernički krugovi za sudjelno zajedništvo u rastu vjere”. Naglasio je da su u vremenu stalnih i kontinuiranih promjena svi pastoralni radnici pozvani ići ususret, a ne samo čekati čovjeka koji traži odgovore na svoja egzistencijalna pitanja. Dodao je da su za pastoralni rad zahtjevniji vjernici koji misle da su do 15. godine života gotovi sa svom vjerskom naobrazbom.

“Nakon 2000. godine u brojnim su župama pokrenuti živi krugovi Crkve, župne zajednice u skladu s crkvenim dokumentima, ali redoviti pastoralni rad pretekle su određene duhovne i molitvene zajednice koje njeguju određenu karizmu utemeljitelja i ne daju se uključiti u župno zajedništvo”, upozorio je mons. Šimunović i dodao kako se dio svećenika potom zadovoljio stereotipnim pastoralom, a dio se čak, kako je rekao, “tiho predao”.

Ističući kako bez reforme pastoralne prakse nema i neće ni biti pomaka, mons. Šimunović je pozvao da se vjernicima njihova vjera “uznemiri” i “provocira”, kako bi je produbili i mogli iz nje odgovoriti na izazove koji stoje pred njima. Dodao je kako intimistički pristup duhovnosti i vjeri nema budućnost, nego se traži dijeljenje riječi Božje i dijeljenje života. Upozorivši kako se mnogi ipak zadovoljavaju infantilnošću vjere, potaknuo je svećenike da se programi za odrasle ne samo ponude, nego da se pojedince izravno pozove, kako bi se izbjegla evangelizacijsko-katehetska getoizacija.

Dr. Dražen Živić se u predavanju o evangelizacijskoj zauzetosti vjernika laika s naslovom “A što mi čekamo?” osvrnuo na 120. broj enciklike pape Franje “Evangelii gaudium”. Podsjetio da je čekanje ponekad dobro jer nas uči strpljivosti i poniznosti. “Međutim, izazovi se ne rješavaju okretanjem glave, nego suočavanjem. A na nemirnom moru života čeka nas Gospodar mora i vjetra”, naglasio je dr. Živić. Zapitao se i smijemo li ljubomorno, samo za sebe, zadržati riječ Božju ili smo pozvani na aktivno djelovanje i promicanje?

“Sve češće se u javnosti čuje kako je vjera osobna stvar pojedinca, koju se ne bi smjelo promicati u javnom životu. Štoviše, navodno bismo je morali zanijekati čim izađemo iz kuće ili crkve, kao da su kršćani nositelji nekog zloćudnog virusa koji prijeti propašću čovječanstva. Naprotiv, poruka kršćanstva je poruka obraćenja, ohrabrenja, ljubavi, nade, mira i spasenja. I bilo bi doista Bogu ugodno djelo ako bismo taj ‘virus’ prenijeli na svako Božje stvorenje”, poručio je dr. Živić.

Nakon održanih predavanja sudionici kolokvija sudjelovali su u četiri radionice prema metodi postera i “flyera”, u kojima su obrađivali teme:

 

  1. „Ljepota mnogostrukog lica Odgoda državnoga Natjecanja iz vjeronauka – vjeronaučne olimpijadeCrkve“ (Ivan Pavao II., NM, br. 40.).

O radu s odraslima u župnoj zajednici

Voditelj: vlč. Nikola JURKOVIĆ, Gornja Stubica

  1. „Uzvišeno blago objavljene Riječi“ (EG, br. 175.). O čitanju Božje riječi u župnoj zajednici

Voditelj: vlč. Krešimir BULAT, Gorjani-Đakovo

 

  1. Hodočašće kao put vjere

Voditelj: preč. Domagoj MATOŠEVIĆ, Marija Bistrica

  1. „Nevidljivi gradovi“ i evangelizacija odraslih (EG, br. 74.).

Nove tehnike kao sredstvo novoga izričaja vjere

Voditelj: Siniša KOVAČIĆ, Hrvatska katolička mreža

 

Na kraju prvog dana devetog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike euharistijsko slavlje u kapeli nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa predvodio je predsjednik Vijeća HBK za kler đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Na početku homilije biskup Ćurić je istaknuo kako čovjek ne treba u korizmu sam, već s djelima obnove, vjere i nade, ali isto tako, poručio je biskup, u korizmu čovjek ide i zbog drugoga: „Pomozi mu, vodi ga sa sobom. Čovjeka se ne ostavlja.“

Biskup Ćurić je napomenuo da korizmeno vrijeme očekuje od čovjeka dublje promišljanje. „Korizmeno vrijeme od nas očekuje da se malo dublje zamislimo nad vlastitim životom u vjeri da bi se svakome od nas i u našim župnim i biskupijskim zajednicama dogodilo jedno iskustvo obnove i to uvijek kao obraćenje, posežući u korizmi za oruđima pokore, milostinjom, a zatim i djelima ljubavi“, naveo je biskup.

Spomenuo se također ovogodišnje korizmene poruke pape Franje u kojoj podsjeća da je u korizmi potrebno spasonosno dublje proniknuti vazmeni misterij po kojem nam je darovano Božje milosrđe. „Kako je to moguće? Papa kaže: samo u odnosu lice u lice s raspetim i uskrslim Gospodinom koji me ljubio i predao samoga sebe za mene u iskrenom prijateljskom dijalogu s njim. I onda papa poziva: upri svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista. Pusti da te uvijek iznova spašava“, rekao je biskup Ćurić.

Kao drugog važnog sugovornika na putu vjere biskup je istaknuo apostolsku zajednicu Crkve. „Čini mi se da je ta pouka iskustva vjere apostola izuzetno važna i da svoju vjeru uvijek trebamo graditi kao apostolsku vjeru. Kao vjeru onih na čijem se temeljima gradi naša vjera, koji su dali ono prvo povijesno svjedočanstvo za dijela spasenja u Isus Kristu“, rekao je biskup Ćurić istaknuvši da se upravo u vjeri apostola prepoznaje katekumenat i hod prema vjeri.

Biskup je također istaknuo da vjera ne može biti samo stvar tradicije. „Dobro znamo da tradicija ima svoju vrijednost, ali danas sve snažnije osjećamo kako moramo graditi, kušati i živjeti duboku snagu duhovnosti“, naveo je biskup Ćurić podsjetivši da na to upozorava i papa Franjo: „On ovako kaže: može se slijediti Isusa do neke mjere. Kršćanin sam samo zato što je to moja kultura, moja tradicija i ništa više. Nema potrebe za obraćenjem, za nasljedovanjem Isusa. Tu kršćanska vjera, kaže Papa, prolazi kao kroz posudu za destilaciju i postaje ideologija, a u ideologijama nema Isusa. Nema njegove nježnosti ni blagosti ni ljubavi, a tada nije potreban ni moja ljubav u tom iskustvu vjere. Nasuprot tome, kršćanska vjera je uvijek put ljubavi i radosti (…) Radost je u samom srcu kršćanskoga iskustva.“

U prijepodnevnom programu drugoga dana pastoralno-katehetskog kolokvija održan je okrugli stol o temi „Nova sinteza s kulturom – izazov evangelizaciji”.

Dr. Ružica Pšihistal predstavila je osječku Udrugu katoličkih intelektualaca koja pod okriljem Đakovačko-osječke nadbiskupije djeluje na području cijele te mjesne Crkve. Istaknula je da udruga djeluje od 2005., kada su počeli s višegodišnjim organiziranjem Tjedna kršćanske kulture. U posljednje vrijeme aktivnije djeluju u korizmeno i adventsko vrijeme, organizirajući različita događanja za sve zainteresirane.

Marija Perčić iz Kršćanskoga kulturnog centra spomenula je da je od 2005. skupina teološki obrazovanih laika, okupljenih u euharistijskoj zajednici uz crkvu u Frankopanskoj, s ciljem stvaranja obiteljskog lica Crkve, odlučila nešto pokrenuti. „Smatrali smo da je potrebno, dakle, u crkvi Sv. Vinka Paulskoga u središtu grada privući ljude na ozbiljnije sadržaje, na teološka predavanja da bi evangelizirali i na neki način poučavali ljude, svjesni zapravo da naši vjernici mogu imati i velika znanja u svojim profesijama ali često im je manjkavo znanje i poznavanje vjere, što nije dobro u vremenu s puno duhovnih ponuda”, upozorila je Perčić.

Ružica Ivanković podsjetila je da je Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika osnovano početkom devedesetih, kada je razvilo bogatu djelatnost. Aktivnosti su sada ponajviše usmjerene na redovite mjesečne tribine koje se još od 1993. svakoga mjeseca organiziraju uz crkvu u Palmotićevoj. „Naše društvo već 25 godina ima mjesečne tribine za građane, studente, intelektualce s temama iz naobrazbe, znanosti, religije, teologije, kulture, medicine, bračnoga i obiteljskoga života, politike, gospodarstva i ekologije”, rekla je Ivanković.

Dr. Rok Čivljak govorio je o počecima i djelovanju Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva. Istaknuo je glavni cilj Društva koje djeluje u više sekcija – promicanje kršćanskih načela u zaštiti zdravlja naroda i čuvanju ljudskoga života od začeća do prirodne smrti.

Nakon okruglog stola sudionici Kolokvija prošli su još jedan krug radionica prema metodi postera i ”flyera”, a nakon toga predstavljen je Zbornik Biti obitelj u obitelji Crkve. ”Naraštaj naraštaju kazuje djela tvoja” (Ps 145, 4)“ a o istom su govorili dr. sc. Josip Šimunović i mr. sc. Josip Periš.

Govornike je prisutnima na početku predstavio moderator, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK dr. Ivica Pažin, istaknuvši da je Hrvatska biskupska konferencija ove godine prema prijedlogu Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeća za kler te Ureda za život i obitelj HBK uspjela ostvariti projekt tiskanja ovog zbornika. „Zbornik je dodijeljen vama kao dar, jer ste ga vi, vašom prisutnošću, zapravo i stvorili. Veliki dio onoga što je na kolokvijima, četvrtom, petom i šestom od 2015. do 2017., bilo za vrijeme kolokvija izgovarano našlo je svoje mjesto u ovom zborniku”, rekao je dr. Pažin obrativši se prisutnim svećenicima.

Dr. Šimunović, uz predstavljanje radova, istaknuo je da je kolokvij izraz sinodske brige hrvatskih biskupa prema svećenicima crkve u Hrvatskoj. „HBK sa svojim vijećima i uredima organizira pastoralno-katehetski kolokvij koji je zamišljen kao oblik trajne formacije svećenika, izabranih predstavnika iz svakog dekanata lijepe naše”, naveo je dr. Šimunović.

Mr. Periš rekao je da je zbornik usmjeren na temu braka i obitelj jer, kako piše dr. Anton Tamarut u zborniku, Crkva po obiteljima koje sačinjavaju Crkvu treba biti duboko uključena u stvarnost života: „Crkva u obitelji, obitelj u Crkvi te obiteljsko lice Crkve i crkveno lice obitelji dva su lica jedne jedinstvene duhovne i sakramentalne stvarnosti.” Zaključio je predstavljanje izrazivši da je zbornik nacionalni crkveni proizvod i vrijedno štivo za svakog svećenika jer „mu uvelike može pomoći u osobnoj senzibilizaciji za ovaj gorući zadatak Crkve pastorala braka i obitelji.”

Kolokvij je završio sintezom biskupa Ćurića, predsjednika Vijeća HBK za kler.

 

Deveti pastoralno-katehetski kolokvij za svecenike – sinteza -mons. Ivan Curic – 2020

Katekumenat – web

Povezane objave

Katehetska zimska škola

anita.vranic

Katehetska škola za vjeroučitelje u posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja

anita.vranic

Smjernice osnovnim i srednjim školama vezano uz organizaciju nastave na daljinu uz pomoć informacijsko – komunikacijske tehnologije

anita.vranic

Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u srednjim školama 2019.

anita.vranic

KATEHETSKA LJETNA ŠKOLA za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama, program

anita.vranic

Osmi pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike, 26. i 27. veljače 2019.

nku_admin