Dvanaesti pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike s temom “‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je’ (Iv 11, 3) O pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu” započeo je u utorak 3. ožujka u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Kolokvij je ostvaren u organizaciji Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeća za kler i Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije.
U uvodnom dijelu sve prisutne u ime organizatora pozdravio je predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK-a prof. dr. sc. Ivica Pažin.
Nakon što su izmolili Srednji čas, pomoćni biskup zagrebački mons. Marko Kovač, sudionicima kolokvija pročitao je pozdravni govor zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika HBK-a mons. Dražena Kutleša.
Pozdravivši okupljene uime biskupa HBK-a, nadbiskup Kutleša, govoreći o temi, istaknuo je da “te riječi iz Ivanova evanđelja nisu samo obavijest o Lazarovoj bolesti. One su molitva prijateljstva i povjerenja, molitva koja priznaje da je bolest područje gdje se ljubav i nemoć dodiruju, gdje čovjek najjasnije osjeća i vlastitu krhkost i potrebu da bude ljubljen. U njoj je sažet i poziv našemu svećeničkom srcu: da bolesnika ne gledamo kao ‘pastoralni slučaj’, nego kao ljubljenu osobu kojoj Crkva prilazi s poštovanjem, blizinom i nadom.” “Ondje gdje je čovjek pritisnut strahom, osamljenošću, pitanjima smisla i iskustvom nemoći najbolje se opaža je li doista naviještamo živoga Krista ili ideju o njemu. U vremenu u kojemu se, pod krinkom suosjećanja, sve češće postavljaju pitanja o ‘kvaliteti života’ i granicama njegove vrijednosti, Crkva ostaje čuvarica istine da svaki život ima neotuđivo dostojanstvo samo po sebi, a ne po mjeri svoje korisnosti”, poručio je Nadbiskup.
Istaknuvši želju da ovo okupljanje bude i “konkretno iskustvo svećeničkoga bratstva”, mons. Kutleša je naglasio da ovaj kolokvij “želi osnažiti našu spremnost da budemo nositelji Kristove blizine, i to kompetentno, odgovorno i u zajedništvu sa svima koji su svoj poziv stavili u službu čovjekova dostojanstva. Neka ovaj kolokvij obnovi u nama osjetljivost za evanđeoski vapaj: ‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.’ Neka Crkva, po našemu služenju, bude glas onih koji više nemaju snage govoriti, ruka koja se pruža ondje gdje snaga popušta i pogled koji u tamnoj sobi bolesničke postelje prepoznaje mjesto Božje blizine”, zaključio je nadbiskup Kutleša.
Predsjednik Vijeća HBK-a za kler zadarski nadbiskup mons. Milan Zgrablić uputio je uvodne misli u rad kolokvija.
Uvodna riječ – nadbiskup Milan Zgrablić
Drugi dan Dvanaestog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike počeo je izlaganjem doc. dr. sc. Milana Dančua. U izlaganju je dr. Dančuo naglasio da „veliku promjenu u mentalitetu i po pitanju obreda donosi papa Pavao VI. u konstituciji „Sacramentum unctionem infirmorum“ kojom se obnavlja sakrament: „Sakrament bolesničkog pomazanja podjeljuje se onima koji su opasno bolesni, tako da se mažu na čelu i rukama maslinovim uljem ili, prema potrebi, drugim biljnim uljem, propisno blagoslovljenim“ (RBP, br. 12). Obrednik izdan nakon Drugog vatikanskog koncila (1973.) sa sobom donosi promjenu u teološkom i pastoralnom smislu. Od 12. stoljeća ovaj se sakrament zove posljednje pomazanje, a sada bolesničko: s jedne strane vezan je uz smrt, a s druge uz bolest. Nalazimo se u prostoru međuodnosa duhovnog i tjelesnog, ali i s otvorenim pitanjem zašto čovjek u stvarnosti trpi.“
Prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i duhovnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, održao je prvo predavanje naslovljeno „Zaraziti se Kristovom riječju“. O teologiji i pastoralu bolesnika. Na početku je pojasnio pojam „zaraza“ (lat. contagium) uključujući i njegovo preneseno značenje u teološkom kontekstu koje upućuje na to da se liječenje ljudskoga roda širi putem Isusova dodira i njegove riječi. Ustvrdio je da je teologija bolesnika kao skup nauka o bolesti i bolesnicima pronalazi svoje uporište u Isusovu promišljanju o bolesti i da se temelji na njegovu odnosu prema bolesnicima. Pastoral bolesnika, predavač je predstavio je kao milosno djelovanje u korist bolesnika koje počiva na nasljedovanju Isusova stava i njegova djelovanja spram bolesnika. Budući da je Krist došao da ozdravi čovjeka, prof. Bodrožić je naglasio da pastoral bolesnika ne može ostati pasivan nego mora biti proaktivan s tim da u njemu osim onih koji su pozvani djelovati profesionalno treba sudjelovati cijela kršćanska zajednica.
Dr. sc. Petar Bilić i prof. dr. sc. Rok Čivljak priredili su predavanje Dušobrižništvo u zdravstvu kao prioritet crkvenoga djelovanja. Ukazano je da postojeća definicija zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije zanemaruje duhovni aspekt zdravlja, ali da dušobrižništvo u zdravstvu, iz perspektive zdravstvenog djelatnika, naglašava da bolest narušava tjelesno, psihičko i duhovno zdravlje, čineći suočavanje s bolešću i smrću izazovom za bolesnike, članove njihovih obitelji i zdravstvene djelatnike. Raščlanjujući situaciju u Hrvatskoj dr. Bilić je ustvrdio da još uvijek nedostaje standardizirana edukacija i formacija dušobrižnika, a nisu jasno definirane kvalifikacije i kompetencije dušobrižnika te njihovo uključivanje u interdisciplinarne zdravstvene timove. Zaključio je kako bi dušobrižništvo trebalo biti sastavni dio multidisciplinarne holističke skrbi za bolesnike, njihove obitelji i zdravstvene djelatnike, a za što je potrebno uspostaviti formacijski model za profesionalizaciju bolničkih kapelana, ali i dušobrižnika u širem smislu.
Prije stanke upriličena je tematska rasprava tijekom koje su postavljali pitanja predavačima.
U poslijepodnevnom dijelu programa prvoga dana Kolokvija održan je i prvi okrugli stol naslovljen „Franjin poljubac“. Razgovor o pastoralu bolesnika i zdravstvenih djelatnika u kojemu su sudjelovali: fra Đuro Vuradin, bolnički kapelan Pulske bolnice, redovnik u samostanu sv. Franje u Puli; fra Kristian Stipanović, župnik Župe Gospe od Zdravlja u Splitu: Jelena s. Leopolda Ivković, ravnateljica Hospicija „Marija Krucifiksa Kozulić” u Rijeci; Nevenka Bohaček, dr. med., spec. anesteziologije u mirovini, hagioasistentica u Centru za duhovnu pomoć Zagreb te Iva Pavković, predsjednica Regije Zagreb Marijine legije Posrednica svih milosti. Okrugli stol moderirao je vlč. Andrija Miličević.
Fra Đuro je iznio nekoliko upečatljivih primjera iz svoje višedesetljetne pastoralne prakse, a osobito onih koje je doživio kao bolnički kapelan ističući kako je potrebno to pastoralno djelovanje uskladiti s Isusovim primjerom i da tada dobri plodovi neće izostati uključujući spremnost na primanje sakramenta pomirenja i bolesničkog pomazanja.
Fra Kristian je, osim onoga što se odvija u Župi Gospe od Zdravlja u Splitu gdje je pastoral bolesnika razvijen na samo u uskom župnom kontekstu nego nalikuje onom u svetištima, spomenuo da je praktičnu formaciju u pastoralu bolesnika dobio još kako franjevački kandidat jer je „u samostanskoj zajednici uvijek bilo starije, nemoćne i bolesne subraće o kojima je trebalo skrbiti“.
Dr. Bohaček je progovorila o tome kako je dublje doživjela i razumjela svoj poziv kada je povezala znanja i iskustva iz anesteziologije, koja su po naravi stvari nerijetko na granici života i smrti, sa znanjima i uvidima iz hagioterapije koja „čovjeku, njegovoj bolesti i zdravlju, pristupa na cjelovit način uzimajući u obzir i duhovnu strukturu čovjeka“.
Gospođa Pavković ukratko je predstavila djelovanje Marijine legije u Hrvatskoj u okviru pastorala bolesnika, kako u zdravstvenim ustanovama tako i u domovima bolesnika. Istaknula je primjere dobre kada su legionari doista služili kao most između bolesnika i njihovih obitelji te svećenika. Spomenula je da se „legionari stavljaju na raspolaganje svećenicima i da su svojim zauzetim djelovanjem spremni opravdati ukazano povjerenje“.
Leopolda od Božjega milosrđa sažeto je predstavila djelovanje riječkog hospicija s osobitim naglaskom na duhovnu skrb za bolesnike, njihove obitelji, djelatnike i volontere koja se odvija kroz zagovornu molitvu za korisnike i preminule, sakramente uključujući redovita misna slavlja u kapeli, euharistijska klanjanja, hodočašća i službu žalovanja koju se nastoji usustaviti u centar u sklopu Hospicija kako bi bio „otvoren ne samo obiteljima preminulih korisnika nego i drugima“.
Uslijedilo je predavanje „Intenzivna. Soba 26.“ – Komunikacija s bolesnikom i obitelji kao potvrda njihova dostojanstva koje je održala prof. dr. sc. Marijana Braš, prim, dr. sc., specijalistica psihijatrije i predstojnica Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine. Sudionike je upoznala s postavkama i razvojem medicine usmjerene prema osobi u kojoj čovjek nije reduciran na svoje tijelo niti na svoju bolest, nego ga se uvažava i pristupa mu se kao na jedinstvo tijelo, duha i duše. Progovarajući o komunikaciji istaknula je kako u njoj središnje mjesto zauzima slušanje uz poštivanje bolesnika kao Božjeg stvorenja. Prof. Braš ustvrdila je da komunikacija prožeta suosjećanjem, strpljenjem i poniznošću postaje sredstvo kroz koje se prenosi nada i iskustvo Božje blizine. Također, naglasila je kako etika komunikacije zahtijeva da se obitelj uključi u proces skrbi na način koji poštuje autonomiju bolesnika i emocionalnu dinamiku odnosa. Predavanje je zaključila tvrdnjom da komunikacija u zdravstvu predstavlja temeljni oblik služenja ljudskom dostojanstvu te da ona nije samo profesionalna vještina, nego duhovni čin odgovornosti i ljubavi.
Posljednje predavanje prvoga dana kolokvija imao je mons. mr. Antun Sente, rektor nacionalnog svetišta svetoga Josipa i župnik Župe BDM Snježne na Dubovcu u Karlovcu, o temi „Communio sanctorum.“ Pastoral bolesnika u župnoj zajednici. Podsjetio je kako je njegov predšasnik blagopokojni vlč. Marijan Radanović u teškim komunističkim vremenima „svoju pastoralnu službu počeo marljivom brigom za starije i bolesnike te tako pomalo stekao ugled zauzetog svećenika“. Predavač je posvjedočio da „nasljedujući primjer vlč. Radakovića nastoji se brinuti za bolesnike u svojoj župnoj zajednici“, ali i izvan nje s obzirom na postojanje svetišta i činjenicu da se mnogi utječu zagovoru sv. Josipa. Podijelio je s nazočnima prokušane pastoralne modele kao i neke do kojih je sam došao poput akcije „Mudrost starijih i snaga mladih“ u kojoj je u pastoral bolesnika, starijih i nemoćnih uključio mlade iz župe. Iznio je i neke slučajeve koji potvrđuju da Božja ljubav nadilazi medicinu i njezine mogućnosti. Osobito se osvrnuo na svoje iskustvo pastoralnog djelovanja u vrijeme pandemije COVID-19 kada je kroz 18 mjeseci svakoga petka obilazio oboljele na zaraznom odjelu Opće bolnice Karlovac. To iskustvo poslužilo je i za ustanovljenje službe stalnog bolničkog kapelana u toj bolnici.
Tijekom tematske rasprave koja je uslijedila sudionici su ponovo dobili prigodu za pitanja i komentare.
Večernji dio programa ponudio je sudionicima mogućnost da saznaju o djelovanju stručnih te laičkih udruga i zajednica u pastoralu bolesnika. Uz pomoć svojih predstavnika metodom postera predstavili su se: Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD), Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara (HKDMST), Centar za duhovnu pomoć Zagreb, Katolička udruga „Kap dobrote’’, Marijina legija i Udruga Volonteri u palijativnoj skrbi „La Verna“.
Dan je zaključen euharistijskim slavljem koje je predvodio mons. Ivica Petanjak, krčki biskup i predsjednik Odbora HBK-a za pastoral zdravstvenih djelatnika u koncelebraciji sa zadarskim nadbiskupom mons. Milanom Zgrablićem i zagrebačkim pomoćnim biskupom mons. Vladom Razumom te svećenicima sudionicima Kolokvija. Liturgiju su glazbeno obogatili Zagrebački liječnici pjevači.
Drugi dan Dvanaestog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike počeo je molitvom Srednjeg časa i predavanjem doc. dr. sc. Milana Dančua. U predavanju je dr. Dančuo naglasio da „veliku promjenu u mentalitetu i po pitanju obreda donosi papa Pavao VI. u konstituciji Sacramentum unctionem infirmorum kojom se obnavlja sakrament: „Sakrament bolesničkog pomazanja podjeljuje se onima koji su opasno bolesni, tako da se mažu na čelu i rukama maslinovim uljem ili, prema potrebi, drugim biljnim uljem, propisno blagoslovljenim“ (RBP, br. 12). Obrednik izdan nakon Drugog vatikanskog koncila (1973.) sa sobom donosi promjenu u teološkom i pastoralnom smislu. Od 12. stoljeća ovaj se sakrament zove posljednje pomazanje, a sada bolesničko: s jedne strane vezan je uz smrt, a s druge uz bolest. Nalazimo se u prostoru međuodnosa duhovnog i tjelesnog, ali i s otvorenim pitanjem zašto čovjek u stvarnosti trpi.“
Nadalje, predavač je istaknuo liturgijsko-pastoralne izazove s kojima se u tom pogledu susreću, ponajprije zbog povijesnih i teoloških uvjetovanosti. „Poteškoće u poimanju sakramenta potvrđuje i visok postotak onih vjernika koji umiru bez bolesničkog pomazanja. Iz mentaliteta današnjeg vjernika još uvijek nije nestala višestoljetna praksa da se bolesničko pomazanje dijeli umirućima, i još uvijek ga neki nazivaju ‘posljednje pomazanje’. Općenito se smatra da naviješta smrt što se može najčešće i osjetiti kod dolaska svećenika u obitelj. Bojeći se da se bolesnik ne uplaši, ukućani zovu svećenika kad je bolesnik gotovo već na samrti i bez svijesti. Direktorij primjećuje da su u takvoj situaciji svećenici prisiljeni podijeliti sakrament pomazanja gotovo kriomice, na brzinu, kao neki privatni čin.“
Dr. Dančuo ponudio je i pastoralne smjernice za slavlje sakramenta bolesničkog pomazanja. „Pastoral ovoga sakramenta potrebno je smjestiti u širi okvir pastoralnog djelovanja u kojem će se vjernicima osvijestiti pitanje bolesti i njezinog značenja u otajstvu spasenja, odnos između bolesti i grijeha te kršćansko značenje trpljenja. Patnja, muka, smrt nisu dio izvornoga Božjeg plana. Bolesnik nije obilježen i kažnjen od Boga. Bolesnik nije sam i napušten, Krist je s njime, jer je sve boli grijeha učinio svojima. Bolesnici tako imaju poslanje u Crkvi: njihova je uloga svojim svjedočanstvom ne samo opominjati ostale da ne zaborave bitne i višnje stvarnosti, nego i pokazivati da smrtni ljudski život mora biti otkupljen otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova (RBP 3).“
Istaknuo je i važnost pouke: „U pastoralu bi se, na temelju obreda, trebalo posvetiti vrijeme i prostor za objašnjavanje istine i bogatstva tog sakramenta. Bez prave pojedinačne i zajedničke pouke ili kateheze teško je osvijestiti važnost sakramenta i promijeniti običaj da se odgađa do posljednjeg časa. Pouku treba držati ne samo bolesnicima i starijim osobama nego cijeloj zajednici, napose onima koji se brinu za bolesnike. Pouka treba biti jednostavna, povezana s pastoralom bolesnika i njihovih obitelji, te povezana s osobnim i čestim posjetima i dubokim osjećajem ljubavi kao izraz brige Crkve. Pouka može isticati sljedeće naglaske sakramenta: Sakrament bolesničkog pomazanja ustanovljen je za bolesne, a ne za umiruće. Zato se podjeljuje za vrijeme bolesti, a ne tek na kraju života. To je sakrament cjelokupnog spasenja, a ne samoga tjelesnog zdravlja. Bog u daru Duha posjećuje cijelu osobu, odnosno tijelo i duh, i ucjepljuje u Kristovo vazmeno otajstvo“, zaključio je predavač.
Na predavanje se nadovezala sadržajna tematska rasprava.
U drugom dijelu programa drugoga dana kolokvija održan je okrugli stol prigodno naslovljen „Dušobrižništvo za broj 112!“ u kojemu su iznesena iskustva i potrebe psihološko-duhovnoga praćenja djelatnika u žurnim službama. Na okruglom stolu sudjelovali su v. d. ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite Neven Karas, glavni vatrogasni zapovjednik RH Slavko Tucaković. specijalistica Hitne medicine dr. Matija Rimac te biskupski vikar za pastoral MUP-a i redarstvenih službi dr.sc. vlč. Franjo Musić. Okrugli stol je moderirao Petar-Krešimir Hodžić, dr. med.
Gospodin Karas je pojasnio da su sve žurne službe izuzetno stresni poslovi koji zahtijevaju hladnokrvnost, a ne emocionalnost. Istaknuo je važnost duhovne skrbi. „Od neprocjenjive je koristi i duhovna podrška koju imamo od vojnog biskupa Jure Bogdana. Nekoliko puta godišnje nas biskup obiđe. Svi izuzetno cijene i odazivaju se kada organiziramo te posjete, a možda najviše službenici koji rade u centrima 112 jer je njima možda najviše potrebna ne samo stručna, nego i duhovna pomoć“, pojasnio je.
Zapovjednik Tucaković je rekao kako je suradnja vatrogasaca sa župnim uredima na najvišoj razini. Dodao je da danas u sustavu Hrvatske vatrogasne zajednice postoji cijela služba psihološke pomoći. „Poseban stres događa se kod dobrovoljnih vatrogasaca jer oni nisu svakodnevno izloženi takvome stresu“, ustvrdio je.
Naveo je da je bitno razgovarati o intervenciji te istaknuo događaje na kojem sudjeluju poput hodočašća u Mariju Bistricu i Lurd. Najavio je i da će tijekom ove godine utvrditi skup svih svećenika koji su članovi ili pripadnici dobrovoljnih vatrogasnih društava.
Rimac je pojasnila kako je rad u hitnoj medicini posebno stresan, čak i kada se ništa posebno ne događa. „Kako vrijeme prolazi stres se umnožava“, rekla je. „Sve se svodi na to da se razgovorom rasterete oni koji su aktivno doživjeli stres“, dodala je.
„Vrlo lako dođe do izgaranja na poslu. Bojim se da postoji i PTSP. Budući da smo medicinski educirani, nastojimo sami sebi osvijestiti i osnažiti unutar naših ekipa da je normalno da iza jedne teške traume ili smrtnog ishoda da je normalno da se osjeća potišteno i tjeskobno“, rekla je.
Istaknula je da im je posebno potrebna pomoć kod situacija kada se propitkuju jesu li mogli nešto napraviti u određenoj situaciji te ustvrdila da im je dušobrižnik neophodan.
Musić je u govoru istaknuo da „dušobrižništvo policijskih službenika predstavlja poseban oblik poslanja Crkve, ponajprije zbog naravi policijskog posla i okolnosti njihova života. Učinkovito pružati duhovnu skrb značilo bi razumjeti polazište i životni okvir onih na koje je ta duhovna skrb usmjerena odnosno vrednovati njihovu ulogu, zadaću, u ovom slučaju policijskih službenika u očuvanju pravednog poretka javnog reda i mira službe drugima.“ Dodao je da dušobrižnička skrb, uz sakramentalni i molitveni oblik potpore, podrazumijeva potrebnu blizinu i dostupnost u krizama kroz koje prolaze policijski službenici i to s povjerenjem budeći nadu i utjehu te pružajući iscjeljenje onima kojima je to potrebno.
Uslijedio je panel s dušobrižnicima u pastoralu zdravstva „Božja Riječ uz bolesnički krevet. Razgovor s dušobrižnicima u pastoralu zdravstva o njihovim iskustvima i primjerima dobre prakse“. U panelu su sudjelovali župnik bolničke Župe Srca Isusova Zagreb-Vrapče o. Milan Lojić, CM, povjerenik za brak i obitelj Sisačke biskupije, župnik Župe sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu, bolnički kapelan u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Naftalan Branko Koretić, povjerenik Zadarske nadbiskupije – Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi, župnik Župe sv. Roka u Bibinjama don Valter Kotlar, teolog i psiholog na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu prof. dr. sc. Mijo Nikić te bolnički kapelan u Općoj bolnici Vinkovci i župnik Župe sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima o. Ilija Sudar. Moderirao je izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin.
Lojić je u govoru istaknuo da su župljani njegove župe pacijenti dviju psihijatrijskih bolnica (u Vrapču i Jankomiru), ali da na svete mise dolaze i drugi vjernici koji žive u blizini. Izdvojio je neka iskustva pastoralnog djelovanja kao bolnički kapelan Spomenuo je i svoje odlaske na odjele kako bi pacijentima s duhovnog aspekta pružao svojevrsnu ‘duhovnu terapiju’ radi njihovih bolesti te dobivao pozitivne povratne informacije o tome kako im je to bilo potrebno i korisno.
Vlč. Koretić je rekao da dolazi iz Župe Ivanić-Grad gdje je rehabilitacijska ustanova Naftalan. Pojasnio je da bolnica ima dnevno protok oko 800 osoba, a da u ustanovi radi sto i osamdeset liječnika te medicinske sestre i ostalo osoblje. „Budući da je župna crkva u blizini dosta dobro smo povezani sa samom ustanovom, ravnateljicom i liječnicima. Bolesnici koji mogu hodati dođu u župu po sakramente, ispovijed, bolesničko pomazanje i duhovni razgovor, što je jedno lijepo iskustvo“, naveo je vlč. Koretić.
Don Valter je pojasnio da se želio angažirati baš u tom povjerenstvu za bolnički pastoral i pastoral starijih osoba. Posvjedočio je: „Nikad nisam doživio iskustvo ili svjedočanstvo da nakon susreta s osobom koja je zaželjela i susrela svećenika nije izašla punog srca. (…) Prije svega si ti oplemenjen tim susretom i taj je susret posvetio tebe, tvoj poziv i tvoj rad“, naveo je Kotlar.
Prof. Nikić istaknuo je važnost empatije u susretu s bolesnicima. „Tko se uživi i sluša s empatijom drugu osobu, njezina psihička patnja i bol se rasterećuje“, ustvrdio je te dodao da bi oni kao svećenici trebali to probuditi i računati na to.
Predsjednik Vijeća HBK-a za život i obitelj požeški biskup Ivo Martinović kolokvij je zatvorio zahvalom svim sudionicima i organizatorima te zaključio: „Pastoral bolesnika nije rubni pastoral svećenika. On je lice Crkve, identitet naše vjerodostojnosti i služenja Riječi Božjoj“. Dodao je kako je je blagopokojni papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za Svjetski dan bolesnika poručio „Naše zajednice kad slave euharistiju moraju uvijek biti svjesne da je Kristova žrtva za sve te da stoga euharistija potiče svakoga tko u njega vjeruje da postane kruh razlomljen za druge“. 
„Poštovana i draga braća svećenici, pred nama je svima dug put i puno izazova. Pozvani smo biti i ostati, prema riječima nadbiskupa Dražena Kutleše, svećenici koji svojom pastoralnom prisutnošću svjedoče da nijedna patnja nije besmislena kada je dotaknuta Kristovom ljubavlju ili, prema riječima nadbiskupa Milana Zgrablića koje rado ponavljamo, prije nego što je bolesnik netko kome treba pomoći, on je netko koga treba ljubiti“, zaključio je biskup Martinović.
