Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u osnovnim školama s temom „Ukorijenjeni u nadi. Povijest i Vjeronauk na istom putu“, počela je u četvrtak 28. kolovoza u Velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Na ovogodišnjoj Školi, u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK-a i Agencije za odgoj i obrazovanje RH, okupilo se više od 300 osnovnoškolskih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, izvijestila je Splitsko-makarska nadbiskupija.
Program je počeo izvedbom hrvatske himne koju je ispjevao Zbor vjeroučitelja Splitsko-makarske nadbiskupije „sv. Anastazije“, a zatim je uslijedila molitva za koju su bili zaduženi vjeroučitelji Žarka Šljivić i Slavko Blažić. Nazočnima se najprije obratio predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK-a prof. dr. Ivica Pažin. Polazeći od misli blagopokojnoga milanskog kardinala Carla Marije Martinija da „Crkva kao da kasni“, naglasio je da iza toga ne stoji pogled unatrag, nego pitanje budućnosti: kakvu Crkvu i kakav svijet želimo ostaviti mladima. Zato je tema Škole „Ukorijenjeni u nadi. Povijest i Vjeronauk na istom putu“ poziv da se izbjegne svako zaostajanje: da se povijest i vjeronauk međusobno „sustignu“ i idu istim putem, a Crkva i obrazovanje hodaju ruku pod ruku. Pozdravivši vjeroučitelje i organizatore, zahvalio je na njihovoj ustrajnosti i radu te zaželio plodan zajednički hod.
Uime nadbiskupa Zdenka Križića, biskupa mjesne Crkve i domaćina skupa, obratio se generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić. Polazeći od blagdana svetoga Augustina, istaknuo je kako se nada rađa iz srca oblikovanoga molitvom i ljubavlju, poput suza sv. Monike, te da od vjeroučitelja, osim stručnosti, roditelji očekuju upravo to srce. Podsjetio je kako je nada teološka krepost koja usmjerava volju prema konačnom cilju, odnosno zajedništvu s Bogom te da je s njom na poseban način povezan dar straha Božjega koji pomaže razlučiti što nas Bogu približava, a što nas od njega udaljava. Zahvalio je vjeroučiteljima na njihovu poslanju i zazvao Božji blagoslov za njihov svakodnevni rad u školama.
Potom se, uime suorganizatora, obratila ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje mr. sc. Katarina Milković, prof. Predstavila je poslanje Agencije kao trajno unapređivanje kvalitete odgoja i obrazovanja i viziju stvaranja poticajnoga, inkluzivnog i pravednog odgojno-obrazovnog sustava. U osvrtu na temu Škole istaknula je kako kurikulum Katoličkoga vjeronauka prirodno korelira s poviješću te potiče učenike na upoznavanje baštine i kritičko promišljanje. Istaknula je kako program Škole želi osnažiti vjeroučitelje za kritičko prosuđivanje povijesne baštine u svjetlu kršćanske nade, razumijevanje pojma nade u suvremenoj filozofskoj misli, njegovanje povjerenja u Božju providnost te izradu konkretnih nastavnih primjera koji povezuju prošlost i sadašnjost. Zahvalila je vjeroučiteljima na daru služenja djeci i mladima te ih ohrabrila da, osim stručnosti, u školama budu odgojitelji savjesti, duha i čovječnosti te svjedoci Evanđelja u vremenu velikih izazova.
Predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, pozdravio je sudionike uime hrvatskih biskupa i zahvalio domaćinima te predstavnicima Agencije za odgoj i obrazovanje i Nacionalnog katehetskog ureda. Osvrćući se na mjesto i vrijeme susreta, Split i 2025. godinu, podsjetio je na jubileje koji prate ovu godinu: Jubilej nade 2025. te 1100. obljetnicu splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga kraljevstva. U tom je kontekstu naglasio da je ovogodišnja tema Katehetske ljetne škole točka susreta vjere i povijesti jer povijest uči prepoznavati tragove Božje vjernosti, a nada drži ukorijenjenima i usmjerenima prema budućnosti. Split je opisao kao grad u kojem „povijest nije šutjela“ te ga prikazao kao učionicu na otvorenom, od salonitanske baštine do života mjesne Crkve u kojem se isprepliću identitet, kultura i evangelizacija. Naglasio je potrebu susreta historiografije, crkvene povijesti, teologije i društveno-humanističkih znanosti. Istaknuo je da historiografija bilježi fragmente prošlosti različitim metodama i interesima, dok crkvena povijest iste događaje promatra u svjetlu vjere te da razlika ne znači suprotstavljanje, nego uzajamno obogaćivanje i poticaj da vjeronauk i povijest u školi surađuju u tumačenju prošlosti. Upozorio je na opasnost ideološkog instrumentaliziranja povijesti koje proizvodi razdore i sučeljavanja, dok kršćanski pristup poziva na istinu, pomirenje i odgovorno sjećanje. Vjeroučiteljima je zahvalio na njihovoj ulozi u prenošenju „glasa povijesti Crkve“ u školama i očuvanju nade koja iz nje izvire te ih ohrabrio da učenicima pomognu povezivati lokalnu baštinu, nacionalnu povijest i univerzalnu priču spasenja. Podsjetio je da je Isus Krist središte ljudske povijesti i temelj zajedništva te je u tom duhu zazvao Božji blagoslov na rad Škole i sve sudionike.
Prvo predavanje pod nazivom „Kršćanska nada kao podloga uspostave europskih srednjovjekovnih država“ održao je prof. dr. sc. Josip Vrandečić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Polazeći od linearne kršćanske vizije povijesti i neprekinute rimske tradicije, predavač je pokazao kako se Carstvo nije ugasilo nego preobrazilo u novu političku i duhovnu stvarnost Zapada, od Karla Velikog do karolinške renesanse. U tom je okviru prikazao hrvatski primjer i dolazak Hrvata kao saveznika Franačke nakon sloma Avara, obnavljanje središta vlasti u Ninu, Biogradu, Kninu, Klisu i Solinu te presudnu ulogu Crkve i mjesnih biskupa u oblikovanju države. Odnosi s Rimom doveli su do priznanja hrvatske države za kneza Branimira te novog crkvenog ustroja za kralja Tomislava, pri čemu je splitska Crkva, kao nasljednica salonitanske, postala metropolitansko središte cijele Hrvatske. Na temelju niza materijalnih ostataka predavač je pokazao kako je kršćanstvo preobražavalo gradove i društvo.
Drugo predavanje pod naslovom „Nada – filozofski pogled“ održao je dr. sc. Hrvoje Petrušić. Kroz pregled ključnih filozofskih pristupa, od antičkog mita o Pandorinoj kutiji do suvremenih autora poput Ernsta Blocha, Terryja Eagletona, Byung-Chula Hana i Larsa Fr. H. Svendsena, prikazao je nadu kao složen pojam koji se kreće između racionalnog i iracionalnog, afekta i kreposti, smisla i apsurda. Istaknuo je da suvremena filozofija ponovno rehabilitira temu nade zbog njezina religijskog, političkog i antropološkog potencijala, dok u odgojno-obrazovnom kontekstu nada postaje unutarnja snaga koja pomaže podnijeti krize, tražiti rješenja i izgrađivati povjerenje u život.
Na Školi je predstavljena i nova knjiga „Socijalni nauk Crkve u školi i župi“, objavljena pri Centru za promicanje socijalnog nauka Crkve u suizdanju s Glasom Koncila. Knjiga na pregledan način donosi temeljne odrednice socijalnog nauka Crkve te nudi konkretne prijedloge za njegovo uključivanje u vjeronaučnu i pastoralnu praksu. Predstavljanje, kojim je moderirala Anita Vranić, održali su prof. dr. sc. Ivica Pažin, nadbiskup Đuro Hranić, prof. dr. sc. Stjepan Baloban i vjeroučitelj dr. sc. Darko Rapić.
U popodnevnom dijelu Škole održale su se tri pedagoške radionice. Radionicu „Nada u praksi: učinkovite strategije podrške učenicima s teškoćama u vjeronaučnom kontekstu“ vodile su Kristina Benček, Martina Gregorina Tomac, Tanja Horvat i Dijana Stanić. Polazeći od potrebe da učenici s teškoćama u razvoju u vjeronaučnoj učionici dožive prihvaćenost i pripadnost, radionica je predstavila i uvježbala niz prilagodbi: kognitivnu i strukturalnu podršku, različite oblike komunikacijske, vizualne i fizičke pomoći te senzornu i emocionalnu podršku. Naglašena je i važnost individualizacije i suradničkog planiranja uz konkretne alate za prilagodbu biblijskih tekstova i aktivnosti.
Drugu radionicu, „Kršćanska nada kao izvor i nadahnuće u vjeronaučnom radu. Primjena kurikulskog pristupa na izabranim temama“, održale su Svetlana Ćurković, Julijana Hrvoić, Ružica Maleš i Renata Ruić. Sudionici su, polazeći od vlastitog iskustva življenja kršćanske nade i bogatstva svetopisamskih izvora, razrađivali kurikulsku primjenu: rad s izvorima učenja, razumijevanje procesa, vrednovanje te razvoj kreativnih vještina. Razmjena dobre prakse poslužila je kao poticaj za nove modele nastave koji nadu prenose do vjeroučenika.
Treća radionica, „Nada kao poticaj motivaciji djelovanja“, koju su vodile Nataša Kekez Vrgoč, Danijela Matić, Rajka Šore i dr. sc. Gina Šparada, bila je usredotočena na ulogu nade u osobnom razvoju i odnosima. Kroz interaktivne i refleksivne vježbe sudionici su promišljali kognitivne, emocionalne i ponašajne aspekte nade, prepoznavali unutarnje prepreke (sumnje, strah od neuspjeha, negativna uvjerenja) te identificirali vlastite resurse i strategije za osnaživanje nade u sebi i drugima.
Posljednja točka prvoga dana Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje u osnovnim školama bila je drama „Ne bojte se!“ koju je po motivima romana „Žrtva ispovjedne tajne“ napisao i režirao poznati glumac i redatelj Trpimir Jurkić. U toj su je prigodi izveli Salezijanci suradnici župe Marije Pomoćnice na Kmanu.
Drugi dan Katehetske ljetne škole započeo je euharistijskim slavljem u splitskoj katedrali sv. Dujma kojega je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić. U koncelebraciji su bili đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije mons. Ivica Pažin, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, zamjenik predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije don Marko Dokoza i tajnik nadbiskupa Hranića vlč. Nikola Klemen. Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor vjeroučitelja Splitsko-makarske nadbiskupije „sv. Anastazije“ pod ravnanjem Marka Vrkića.
Nadbiskup Križić je u homiliji predstavio Ivana Krstitelja kao prvoga novozavjetnog katehetu, onoga koji je „naviještao narodu Isusa i pripremao njihova srca da ga prihvate i zavole“. Naglasio je da se Ivan nije pripremao na fakultetima, nego u pustinji: molitvom, postom i osluškivanjem Duha, a to je i za katehete danas jasan podsjetnik da „nema autentičnog navještaja evanđelja bez molitve i razmatranja Božje riječi“. Ivan je, nastavio je nadbiskup, svojom poniznošću i skrovitošću sve činio da narod usmjeri prema Isusu: „On skreće pozornost sa sebe i sve čini da pozornost naroda usmjeri prema onome koga on naviješta“. Upravo zbog takva stava Isus je mogao reći za njega da je „najveći od svih rođenih od žene“. Govoreći o mučeništvu sv. Ivana, mons. Križić je podsjetio da nevina žrtva postaje zrcalo zla i njegova razotkrivanja. Ivan je, rekao je, postao žrtva besavjesnih moćnika, a njegova smrt ostavila je dubok trag i u Isusovu srcu te se on povukao u samoću kako bi molitvom odgovorio na bol i nasilje. Nadbiskup je naglasio kako zlo uvijek proganja one koji ga čine: „Ubojica lako ubije, a onda se cijelog života osjeća progonjenim od onoga koga je ubio“.
U tom kontekstu osvrnuo se i na Herodijadu koja je, preko svoje maloljetne kćeri, tražila glavu Ivana Krstitelja. Pitao je: „Kakvo mora biti srce jedne žene, jedne majke da s užitkom može gledati na pladnju, punom krvi, odsječenu glavu jednog nevina čovjeka?“. Podsjetio je da je takva slika sigurno trajno ostala u nutrini i majke i kćeri trujući njihovu savjest. Nadbiskup je također istaknuo kako zlo nikada ne usrećuje i da nasilje uvijek vodi vlastitoj propasti, a zatim dodao: „Puno je bolje biti žrtva nego biti zločinac. Puno je bolje trpjeti od nekoga, nego biti uzrok trpljenja drugome“. Iako patnje i žrtve nevinih ostaju misterij, one nikada nisu besmislene jer u svjetlu Kristova križa postaju izvor novoga života i sjeme nade. Nadbiskup je zaključio molitvom da katehete i svi vjernici u patnji nikada ne izgube nadu, nego da u križu Kristovu prepoznaju Božju snagu i smisao ljudske žrtve.
Nakon euharistijskog slavlja vjeroučitelji su se uputili u Nadbiskupsko sjemenište gdje je uslijedilo predavanje prof. dr. sc. Tončija Matulića pod naslovom „Ukorijenjeni u nadi. Crkva i čovjek na istom putu“. Polazeći od Kantova pitanja „čemu se smijem nadati?“, predavač je istaknuo da se smisao ljudske egzistencije očituje u odnosu prema budućnosti. Nada i tjeskoba, rekao je, dvije su temeljne sile koje oblikuju ljudski pogled: ili očekujemo bolji i sretniji život ili nas paralizira strah od smrti i nesreće. Prof. Matulić naglasio je i to kako je kršćanska nada neraskidivo povezana s budućnošću jer ona vidi život ne samo u njegovoj krhkosti nego i u perspektivi spasenja. U predavanju je zatim prikazao razvoj modernih vizija budućnosti, od utopija koje su obećavale ljudsko kraljevstvo razuma i slobode do biblijske nade koja u svijest čovjeka unosi perspektivu eshatološkog vremena spasenja. Razlikujući ta dva pristupa, rekao je kako kršćanska nada nije utopija ni distopija jer se ne temelji na ljudskim projekcijama, nego na vjeri u Krista i njegov dar vječnoga života. Istodobno, ona nije ni povijesno irelevantna. Upravo zato što se otvara prema vječnosti kršćanska nada nadahnjuje odgovorno zauzimanje u povijesti, razborite i pravedne odluke te trajno poštovanje ljudskog dostojanstva. „Kršćanska nada“, istaknuo je Matulić, „otvara vrijednosni horizont unutar kojeg povijesne odluke treba donositi razborito, pravedno i istinoljubivo“. Predavanje je završio porukom kako je nada, utemeljena na vjeri u Isusa Krista, jedinstveni i neusporedivi izvor nadahnuća za život Crkve i čovjeka.