Papina kateheza na općoj audijenciji, 3. kolovoza 2022.

Apostolsko putovanje u Kanadu

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Želim s vama danas podijeliti neka razmišljanja o apostolskom putovanju u Kanadu na kojem sam boravio prethodnih dana. Bilo je to putovanje drugačije od ostalih. Naime, glavni motiv bio je susresti se s starosjedilačkim stanovništvom kako bih im izrazio svoju blizinu i svoju bol i zamolio oproštenje – zamolio oproštenje – za zlo koju su im nanijeli oni kršćani, uključujući mnoge katolike, koji su u prošlosti surađivali u politikama prisilne asimilacije i oslobođenja koje su provodile vlade toga doba.

U tome smislu, u Kanadi je pokrenut proces kojim se želi ispisati novu stranicu hoda koji Crkva već neko vrijeme čini zajedno s domorodačkim narodima. I samo geslo putovanja, „Hodimo zajedno“, pomalo to objašnjava. Put je to pomirenja i ozdravljenja, koji pretpostavlja poznavanje povijesti, slušanje preživjelih, osvješćivanje i iznad svega obraćenje, promjenu mentaliteta. Taj dublji uvid pokazuje da su, s jedne strane, neki muškarci i žene u Crkvi bili među najodlučnijim i najhrabrijim zagovarateljima dostojanstva autohtonih naroda, stajući u njihovu obranu i pridonoseći poznavanju njihovih jezika i kultura; ali je, s druge strane, bilo i onih koji su sudjelovali u programima za koje danas shvaćamo da su neprihvatljivi i protive se evanđelju. I zato sam otišao u ime Crkve zamoliti za oproštenje.

Radilo se dakle o pokorničkom hodočašću. Bilo je mnogo radosnih trenutaka, ali u cjelini gledano, smisao i ton bilo je razmišljanje, pokajanje i pomirenje. Prije četiri mjeseca primio sam u Vatikanu, u različitim skupinama, predstavnike domorodačkih naroda: bilo je ukupno šest takvih susreta, koji su bili pomalo kao priprema za ovaj susret.

Bile su ukupno tri velike etape hodočašća: prva u Edmontonu, u zapadnom dijelu zemlje, druga u Québecu, u istočnom dijelu, a treća na sjeveru, u Iqaluitu, možda nekih 3 000 kilometara od arktičkog polarnog kruga. Prvi je susret održan u Masqwacisu, što znači „Brdo medvjeda“, gdje su se okupili vođe i članovi glavnih domorodačkih skupina iz cijele zemlje: Prvi Narodi (First Nations), Métis i Inuit. Zajedno smo obnovili sjećanje: lijepa sjećanja na tisućljetnu povijest tih naroda, u skladu s njihovom zemljom, to je jedna od najljepših stvari kod domorodačkih naroda – sklad sa zemljom. Nikada ne postupaju loše sa stvorenim svijetom, nikada. Žive u skladu sa zemljom. Obnovili smo također bolna sjećanja na pretrpljena zlostavljanja, također u internatima, zbog politikâ kulturne asimilacije.

Nakon sjećanja, drugi korak našeg putovanja bio je pomirenje. Ne u smislu međusobnog kompromisa – to bi bila iluzija, unaprijed inscenirano – nego međusobnog pomirenja u Kristu, koji je naš mir (usp. Ef 2, 14). Pritom nam je kao vodilja poslužila slika stabla, koje ima središnju ulogu u životu i simbolizmu autohtonih naroda.

Sjećanje, pomirenje, a zatim ozdravljenje. Ovaj treći korak puta učinili smo na obali jezera Svete Ane, upravo na blagdan svetih Joakima i Ane. Svi se možemo napajati na Kristu, izvoru vode žive, i u njemu, u Isusu, vidjeli smo blizinu Oca koji ozdravlja naše rane i daje nam oproštenje grijeha. Iz ovog putovanja sjećanja, pomirenja i ozdravljenja izvire nada za Crkvu, u Kanadi i na svakome mjestu. Otud slika učenikâ iz Emausa koji, nakon što su putovali s uskrslim Isusom, s njim i zahvaljujući njemu prijeđoše iz neuspjeha u nadu (usp. Lk 24, 13-35).

Kao što sam rekao na početku, zajednički hod s domorodačkim narodima bila je okosnica ovog apostolskog putovanja. Na njemu su održana dva susreta s mjesnom Crkvom i vlastima zemlje, kojima ponovno želim izraziti iskrenu zahvalnost za veliku raspoloživost i srdačnu dobrodošlicu koju su iskazali meni i mojim suradnicima. I biskupima, isto tako. Pred obnašateljima vlasti, starosjedilačkim poglavicama i diplomatskim zborom ponovno sam potvrdio aktivnu spremnost Svete Stolice i tamošnjih katoličkih zajednica da promiču izvorne kulture, s odgovarajućim duhovnim putovima i s pozornošću na običaje i jezike narodâ. Istodobno sam istaknuo kako se kolonizacijski mentalitet danas predstavlja pod raznim oblicima ideoloških kolonizacija, koje ugrožavaju tradiciju, povijest i vjerske veze naroda, izjednačujući razlike, usredotočujući se samo na sadašnjost i zanemarujući često obveze prema najslabijima i najkrhkijima. Riječ je dakle o ponovnoj uspostavi zdrave ravnoteže, o ponovnom uspostavljanju sklada, a to je nešto više od ravnoteže, to je nešto drugo, između modernosti i drevnih kultura, između sekularizacije i duhovnih vrijednosti. A to izravno dotiče poslanje Crkve, poslane po svem svijetu svjedočiti i „sijati“ sveopće bratstvo koje poštuje i promiče lokalnu dimenziju s njezinim brojnim bogatstvima (usp. enc. Fratelli tutti, 142-153). Već sam to rekao, ali želim ponoviti svoju zahvalu građanskim vlastima, gospođi generalnoj guvernerki, premijeru, mjesnim vlastima mjestâ koje sam posjetio: veoma sam im zahvalan na načinu na koji su pridonijeli ostvarenju ciljeva i gesta koje sam spomenuo. Želim također zahvaliti biskupima prije svega na jedinstvu tog episkopata: ostvarenje ciljeva toga putovanja bilo je moguće jer su biskupi bili ujedinjeni, a tamo gdje je jedinstvo može se ići naprijed. Zbog toga bih želio to naglasiti i zahvaliti kanadskim biskupima na tome jedinstvu.

Upravo u znaku nade bio je posljednji susret, u zemlji Inuit, s mladima i starijima. I jamčim vam da sam na tim susretima, osobito posljednjem, bol tih ljudi osjetio kao pljusku: stariji koji su izgubili djecu i ne znaju gdje su završila, zbog te politike asimilacije. Bio je to vrlo bolan trenutak, ali se moralo isturiti obraz: moramo isturiti svoj obraz pred našim zabludama, našim grijesima. I u Kanadi to dvoje ima ključnu važnost, to je znak vremena: mladi i stariji u dijalogu kako bi zajedno kročili u povijesti između sjećanja i proroštva, a među njima sklad. Neka jakost i mirotvorstvo domorodačkih naroda bude primjer svim domorodačkim narodima da se ne zatvaraju, nego da pruže svoj nezaobilazan doprinos za svijet u kojem će biti više bratstva, svijet koji zna voljeti stvorenje i Stvoritelja, u skladu sa stvorenim svijetom, u skladu među svima vama.

Apel Svetoga Oca

Sutra se obilježava druga godišnjica eksplozije u luci u Bejrutu. U mislima su mi obitelji žrtava tog katastrofalnog događaja i dragi libanonski narod: molim da svi nađu utjehu u vjeri i budu utješeni pravdom i istinom, koju se nikada ne može sakriti.

Nadam se da će Libanon, uz pomoć međunarodne zajednice, nastaviti kročiti putom „ponovnog rođenja“ i ostati vjeran vlastitom pozivu da bude zemlja mira i pluralizma, gdje zajednice različitih religija mogu živjeti u bratstvu.

Povezane objave

Papina kateheza na općoj audijenciji, 15. lipnja 2022.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 10. kolovoza 2022.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 8. veljače 2023.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 19. listopada 2022.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 9. studenoga 2022.

anita.vranic

Papina kateheza na općoj audijenciji, 18. rujna 2024.

anita.vranic