“Učenici s višestrukim teškoćama u obitelji, školi i Crkvi” bila je tema dvodnevne Katehetske škole za vjeroučitelje u posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja, otvorene 18. listopada u prostorima Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu. Školu je organizirao Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije, u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. 
Na otvaranju Katehetske škole predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Ivica Pažin podsjetio je na riječi sv. pape Ivana Pavla II. o osobama s teškoćama u razvoju: “Oni su posebni svjedoci Božje blizine. Oni su posebni autoriteti koji nas uče kako se osloboditi straha od nepoznatog. Poučavaju nas istinskoj čovječnosti u kojoj ima mjesta za sve i uče nas kako se ophoditi prema drugom i drukčijem. Oni nas vode do savršenstva i s njima smo na putu postajanja, sve se više približavajući onoj slici Božjoj po kojoj smo svi stvoreni”.
Nakon otvaranja Škole, povjerenik Varaždinske biskupije za pastoral osoba s invaliditetom vlč. Leonardo Šardi izlagao je o temi “Osobe s invaliditetom u crkvenim dokumentima” istaknuvši kako je Crkva od samih svojih početaka, osobito brigu iskazivala prema bolesnima, nemoćnima i osobama s invaliditetom. Sve to Crkva čini po uzoru na Gospodina Isusa Krista koji svojim riječima i djelima mijenja pristup prema osobama s invaliditetom o čemu svjedoče mnoge perikope zapisane u evanđeljima. S margine društva, Gospodin Isus osobe s invaliditetom stavlja u središte te se i poistovjećuje s njima govoreći: „Što god učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni učiniste” (Mt 25, 40). Organiziranjem karitativnih ustanova, bolnica i škola, među prvima se nalaze svećenici, redovnici i redovnice koji prenose opće i vjersko znanje osobama s invaliditetom na njima pristupačan način.
Vlč. Šardi rekao je i kako Crkva, također, ne izostavlja govor o osobama s invaliditetom ni u svojim dokumentima. Pozivajući se na obilje primjera iz Svetoga pisma, rekao je kako mnogi dokumenti progovaraju o dostojanstvu svake ljudske osobe, a često u pojmovima „nemoćni”, „bolesni”, „potrebiti”, „bližnji” indirektno možemo čitati smjernice koje se odnose i na osobe s invaliditetom. U gotovo svim dokumentima II. vatikanskog sabora može se čitati o odnosu i karitativnom djelovanju bilo klera ili laika prema onima koji su marginalizirani. Biskupu, kao onome kome je povjerena pastirska briga za sve skupine vjernika, u Dekretu o pastirskoj službi biskupa u Crkvi, se govori: „Neka se posebna briga vodi o vjernicima koji zbog životnih okolnosti nisu u mogućnosti da se dostatno koriste redovitom i općom pastoralnom skrbi župnika ili im ona posve nedostaje” (CD 18). Pastoralna konstitucija o Crkvi o suvremenom svijetu progovara o dostojanstvu ljudske osobe (GS 12), a u kasnijim točkama usmjerava pažnju i prema osobama s invaliditetom: „Dakako, svi ljudi nisu jednaki s obzirom na različitu fizičku sposobnost ni s obzirom na razliku umnih i ćudorednih moći. No svaki oblik bilo društvene bilo kulturalne diskriminacije u temeljnim pravima osobe mora se prevladati i ukloniti jer se protivi Božjem naumu” (GS 29). Također govori kako „nas u naše dane sili obveza da budemo bližnji baš svakome čovjeku i da mu, kad se s njim susretnemo, djelotvorno budemo na usluzi” (GS 26). Dekret o apostolatu laika govori o važnosti karitativnog djelovanja laika, a osobit poticaj u pomoći izgradnje župne zajednice očituje riječima: „[Laici] stavljajući na raspolaganje svoju stručnost, oni pospješuju dušobrižništvo” (AA 10) što je itekako važna suradnja osobito kada su u pitanju osobe s invaliditetom…
Što se tiče crkvenih dokumenata izdanih od strane Hrvatske biskupske konferencije, najznačajnije su Smjernice hrvatskih biskupa o pastoralnoj skrbi osoba s invaliditetom objavljene 1996. godine. Poruka je upućena djeci i mladeži s poteškoćama u razvoju, ali i ranjenim hrvatskim braniteljima te mnogim drugim osobama koje pate zbog umanjenih psihofizičkih sposobnosti.
U Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici na više mjesta govori se o aktivnom i djelatnom sudjelovanju svih vjernika u životu župne zajednice, a u točki 112., u govoru o pripravi za prvu pričest, spominje se: „Za djecu s posebnim potrebama ili u smrtnoj opasnosti dovoljno je da razlikuju Kristovo Tijelo od obične hrane i da ga prime s poštovanjem. Crkva na isti način s puno ljubavi i brige pokušava tajnu Kristovog Tijela i Krvi otkriti i djeci s posebnim teškoćama u razvoju, koja zbog svojih intelektualnih i drugih nemogućnosti ne mogu u potpunosti shvatiti cjelokupno otajstvo Euharistije.” Naglasio je i kako je u najnovijem dokumentu HBK Da vaša radost bude potpuna. Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima, posvećen jedan dio vjerskom odgoju osoba s teškoćama u razvoju.
U mnoštvu još i drugih crkvenih dokumenata, bilo direktno ili indirektno, spominju se osobe s invaliditetom u kojima se očituje poziv na još jače djelovanje i posebnu pastoralnu brigu o onima koji ne mogu primati redoviti oblik pastoralnog života. To djelovanje temeljni je poziv našega Gospodina Isusa Krista koji nam valja slijediti u svakodnevici.
Drugo predavanje održala je je doc. dr. Sonja Alimović s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu govorivši o višestrukim teškoćama djece te o nastavnim metodama i prilagodbi rada s učenicima s višestrukim teškoćama.
Teme pedagoških radionica koje su se odvijale u popodnevnom dijelu prvoga dana i dopodnevom dijelu drugoga dana nosile su naziv “Digitalni obrazovni sadržaji i računalni alati u nastavi učenika s višestrukim teškoćama”, “Sustavi komunikacije u radu s djecom s višestrukim teškoćama” te “Naviještanje Radosne vijesti kod učenika s višestrukim teškoćama”.
U sklopu Katehetske škole u crkvi Sv. Marije na Dolcu u petak 18. listopada misno slavlje za djecu i mlade s teškoćama u razvoju predvodio je predsjednik Vijeća HBK za katehezaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. 
Na početku misnog slavlja nadbiskup Hranić zahvalio je preč. Zlatku Golubiću, župniku crkve Sv. Marije koji je odgovorio, a on sam je podsjetio da je „Isus svakoga dotakao, svakome je došao i rekao: Vjeruj.”
Tijekom čitanja Evanđelja po Luki (Lk 10, 1-13) Poslanje sedamdesetdvojice mladi s teškoćama izveli su predstavu/interpretaciju čitanja.
Govoreći u propovijedi o sv. Luki i o sedamdeset i dvojici učenika koje Isus šalje pred sobom te o pozivu na molitvu Gospodaru žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, nadbiskup Hranić istaknuo je da mjesta naviještanja evanđelja nisu samo crkveni prostori i vjeronaučne dvorane, nego je to prije svega svakodnevni ambijent kao što su škola, dom, udruga, radna mjesta gdje ljudi obavljaju svakodnevni posao od kojeg zarađuju za kruh, to su sva mjesta gdje ljudi provode svakodnevni život, gdje se susreću i druže. 
To na koncu znači da smo svi mi Isusovi učenici. Mi pripadamo krugu te sedamdeset i dvojice učenika koje Isus šalje pred sobom da njega naviještamo i da mu pripravimo put“, rekao je nadbiskup.
„Svatko je od nas od Boga izmoljen i poslan ljudima. Mi smo izmoljeni i od Boga poslani baš onamo gdje se nalazimo: da u taj ambijent u kojemu živimo i radimo, u kojemu se svakodnevno krećemo, unosimo Boga, unosimo Isusa, njegovu ljubav prema svakom čovjeku i stvaramo ozračje dobrote, čestitosti, poštenja, solidarnosti, osjećaja za druge ljude, da se zauzmemo za zakone koji podržavaju obitelj, majčinstvo, život od prirodnog začeća do naravne smrti itd. Mi smo pozvani utjecati na promjenu mjerila prosuđivanja ljudi oko sebe, na misaona kretanja i na ljestvicu vrednota, te dati novo ljudskije i više Božje lice svojoj sredini.“
Naše se kršćanstvo ne sastoji samo u nedjeljnoj misi i sakramentalnom životu, nego ono uključuje i dobrotu, osjećaj za druge ljude, solidarnost s njima; odgovoran i savjestan pristup vlastitim zadaćama, učenju i poslovima koji su nam povjereni – ljubav prema svakom čovjeku“, pojasnio je mons. Hranić.
Obraćajući se osobama s teškoćama, nadbiskup Hranić rekao im je da su oni na svoj način veliki navjestitelji Isusa, njegove dobrote, strpljivost i ljubavi, svjedoci vjere svojim dragim roditeljima, vjeroučiteljima, nastavnicima i zaposlenicima u svojim školama i udrugama.
Drugi dan Katehetske škole započeo je predavanjem izv. prof .dr.sc. Ane Wagner Jakab na temu Obitelj i škola u životu djeteta s višestrukim teškoćama.
U svom predavanju prof. Wagner Jakab istaknula je kako djeca s višestrukim teškoćama baš kao i sva ostala djeca odrastaju pod utjecajem obitelji, škole, vršnjaka i zajednice odnosno kulture u kojoj žive. Isto tako, skupina obitelji djece s višestrukim teškoćama slična je skupini obitelji djece bez teškoća ali je i donekle različita. Stručnjaci koji rade s djecom s višestrukim teškoćama nužno moraju biti svjesni potreba obitelji i izazova s kojima se nose. Važno je i osvijestiti i upoznati specifične karakteristike obitelji, ali je isto tako važno biti svjestan da ne postoji jedan pristup koji vrijedi za sve nego je svaka obitelj sustav za sebe.
Za zdrav i potpun rast i razvoj djeteta vrlo je važna suradnja obitelji i škole koji su dva sustava u kojima dijete provodi većinu vremena. Kako bi roditelji i stručnjaci postali saveznici, a ne suparnici naglasila je neke važne pretpostavke tog odnosa.
Roditeljstvo djece s višestrukim teškoćama nije tragedija, mučeništvo i vrlo često nije niti blagoslov, ali je svakako izazov kroz koji obitelji mogu razvijati vrlo snažne kapacitete, povezanost, životne vrijednosti i svoj život oplemeniti stjecanjem trajno važnih i bliskih osoba i prijatelja. Do nedavno se fokus stavljao na podršku obitelji u osnaživanju mehanizama nošenja/suočavanja sa stresom i teškim situacijama, no sve više postajemo svjesni procesa transformacije obitelji djece s višestrukim teškoćama.
Jedan od, čini se, mitova u doživljaju obitelji djece s višestrukim teškoćama je da će podleći stresu i da će doći lakše do raspada obitelj u odnosu na „tipične obitelji“. Osvrnula se i na istraživanja koja nisu do kraja konzistentna u pitanju stope razvoda u obiteljima djece s teškoćama, no kada i ima razlika one nisu tako velike i značajne kako se nekad mislilo.
Roditelji su ključni stručnjacima škole jer dijete s višestrukim teškoćama ima specifične potrebe zbog prirode svojih teškoća koje ne nestaju ulaskom kroz školska vrata (osobna higijena, podrška pri pozicioniranju, kretanju, mobilnosti, uzimanju hrane i lijekova, načini komunikacije itd.) a za čije je zadovoljavanje potrebno dobiti informacije i naučiti nova znanja o svakoj pojedinoj osobi. Stručnjaci bi mogli doprinijeti suradnji s roditeljima kroz upoznavanje s njihovim obiteljskim, kulturalnim kontekstom i roditeljskim stilovima te uskladiti svoje načine komunikacije u odnosu na to te voditi računa o tome prilikom sastanaka s roditeljima. Isto tako stručnjacima je vrlo važno voditi računa o svojim granicama i načinima kako zaštititi sebe, kako ući, biti i izaći iz konfliktnih situacije na koje će u svojem profesionalnom životu naići, zaključila je prof. Wagner Jakab.
Nakon održanog zadnjeg kruga pedagoških radionica Škola je završila tematskom raspravom u koju su se uključili vjeroučitelji.