Stručni skup za vjeroučitelje voditelje županijskih stručnih vijeća u RH
Stručni skup za vjeroučitelje voditelje županijskih stručnih vijeća u RH, u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Nacionalnog katehetskog ureda, održan od 1. do 3. listopada 2014. U Nadbiskupijskom pastoralnom institutu okupilo se pedesetak voditelja županijskih stručnih vijeća iz cijele Hrvatske, zajedno s predstavnicima Katehetskih ureda i Ureda za vjeronauk, kao i višim savjetnicima u Agenciji za odgoj i obrazovanje.
Moderator i voditelj skupa, viši savjetnik Tomislav Tomasić, uveo je vedru atmosferu već na početku, a u istom su tonu nastavili i prof. dr. sc. s. Valentina Mandarić, koja je okupljene pozdravila u ime kardinala Josipa Bozanića i u ime Ureda za vjeronauk, te prof. dr. sc. Ivica Pažin, koji je prenio pozdrave nadbiskupa Đure Hranića. U ime domaćina skupu se kratkim pozdravom obratio i novi ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, prof. dr. sc. Josip Šimunović, zaželjevši svima dobrodošlicu.
Najavljen je rad skupa kroz četiri tematske cjeline: status vjeronauka u novim izazovima i kroz buduće perspektive, definiranje i planiranje ishoda učenja, razvoj vještina i kompetencija vjeroučitelja u javnom nastupu te međupredmetnoj korelaciji. Kroz prvu cjelinu promišljanja voditelje vijeća je svojim predavanjem provela prof. dr. sc. Ružica Razum, koja je govorila upravo o vjeronauku unutar novih smjernica odgoja i obrazovanja.
Ponajprije, smatra predavačica, postavlja se problem definiranja pojma „nove smjernice“. Temelj su svakako izazovi društvenoga konteksta u kojem vjeroučitelji djeluju: suprisutnost različitih vizija svijeta i života, pad monokulturalnog religioznog modela, niz strukturalnih i kulturalnih lomova, nedostatak osobnog iskustva vjere i distanca od religioznosti. Problem se detektira također i u pitanju osobne motivacije i postavljanju pitanja smisla – što je također preduvjet za interes učenika za sadržaje koji se nude u nastavi vjeronauka. Promjene u svijetu uočavaju se i u promjenama europskog odgojnoobrazovnog pejzaža, gdje se teži pronaći zajedničke ciljeve i modele. Naglasci koje europski kontekst odgoja i obrazovanja daje jesu znanje, cjeloživotno učenje, kvaliteta, odgoj za demokratsko građanstvo i sl., a radi promicanja i definiranja zajedničkih temelja i vrjednota. Europa se u tom smislu, smatra prof. Razum, okreće funkcionalnim ciljevima odgoja i obrazovanja koji promiču kompetitivni model čovjeka i društva, u kojem je naglasak na razvoju kompetencija. Svjedoci smo tako mnogih školskih reformi u europskim zemljama, kao i novim obrazovnim politikama.
U tim se promjenama, naglašavajući ekonomsku kompetitivnost u tim društvima znanja, zanemaruje pitanje sadržaja, a naglasak se stavlja na upotrebu toga znanja u praksi. Ekonomizacija znanja i sadržaja školstva dovodi nas do paradoksa: želimo postati društvo znanja, a ne znamo više definirati što je znanje. Upravo se tu otvara problem cilja školstva, kao i problem autoriteta povijesti. Zbog problema autoriteta nastavnika u školi došlo je i do poteškoće u motiviranju učenika za učenje. Iako je važna i osobna karizma nastavnika, neosporno je da je važna i podrška društva uz određeni konsenzus o sadržajima koje treba prenijeti učenicima, a koje oni moraju usvojiti. Uz problem autoriteta škole i nastavnika usko se veže i problem samopoštovanja učenika. U težnji da se učenike podrži i pohvali za njihov rad došli smo do točke kad se kritika više ne podnosi te kod djece sustavno stvaramo narcisoidni mentalitet. Pokazatelj je toga inflacija odličnih ocjena, čime se djeca ne potiču da daju najbolje od sebe. A time ih sakatimo, smatra prof. Razum. HNOS, Kurikulum, NOK, novi zakoni i strategije bile su konkretne inicijative koje su u našoj bližoj povijesti poticale na promjenu odgoja i obrazovanja u RH. Kroz smjernice koje su ove inicijative iznjedrile, konstanta je zahtjev za osposobljenošću vjeroučitelja. Osposobljenost vjeroučitelja obuhvaća nekoliko razina: predmetnu, metodičko-didaktičku, vjerničku i organizacijsku sposobnost. Pri tome, nastavlja predavačica, važno je da vjeroučitelj zna dobro planirati, ostvarivati i vrednovati svoj rad. Upravo mogućnost planiranja donosi rezultate u radu s učenicima, jer je zadatak opismeniti ih u određenim sadržajima koje trebaju usvojiti. Postaviti okvir djelovanja u kojem će se vjeroučitelj kretati vrlo je važno. Planirati rad potrebno je u smjeru kompetencija koje diraju u život, koje će učenici zato moći primijeniti u konkretnim situacijama. Planiranje i definiranje kompetencija koje će učenik usvojiti ovisi i o umrežavanju našega rada na nacionalnoj razini, smatra prof. Razum. A upravo to pomaže u konkretnom radu i definiranju ishoda. „Ako znamo kamo želimo stići, veća je vjerojatnost da tamo zbilja i stignemo“, zaključila je profesorica na kraju prvog radnog dana ovog trodnevnog stručnog skupa.
Drugoga dana stručnoga skupa za vjeroučitelje voditelje županijskih stručnih vijeća u RH, na spomendan svetih anđela čuvara, susret je započeo molitvom kojom su se vjeroučitelji stavili pod zaštitu svojih anđela. Kroz dva blok-predavanja, uz praktičan rad na sadržajima vjeroučitelji su imali priliku raditi na definiranju očekivanih ishoda učenja, a kasnije i planiranju ciljeva i očekivanih ishoda učenja na afektivnom i djelatnom području, kao i na vještini javnoga nastupa. Predavačica Elvira Nimac, prof. psiholog savjetnik, koja već niz godina aktivno održava radionice za prosvjetne djelatnike s naglaskom upravo na planiranju i definiranju ciljeva i ishoda učenja, održala je prvi blok predavanja.
Službena terminologija ovisi o dogovoru struke, ali najčešće se ishod neke djelatnosti, kao očekivani vidljivi rezultat, definira kao posljedica učenja koje potiče nastavni proces. Precizno i konkretno opisan cilj nastave vodi nas k jasnom i mjerljivom ishodu. To je zapravo odgovor na pitanje što će učenici koji su ostvarili cilj znati, odnosno za što će biti sposobni. Nakon definiranja cilja, naglašava predavačica, nastavnik/učitelj/vjeroučitelj postavlja si pitanje: kako mogu znati imaju li učenici korist od moje nastave? Definiranje cilja u tom je smislu općenitije, dok je ishod konkretan i mjerljiv. Planiranje stoga podrazumijeva i obujam cilja, određenje vremena koje je potrebno za njegovo ostvarenje, razradu njegove svrhe te primjer upotrebe u konkretnom životu. Nastavniku mora biti jasno što će od djece očekivati kako bi smanjio rizik od neuspjeha pri ispitivanju. Kako bi vjeroučiteljima olakšala posao definiranja ciljeva i ishoda i planiranja nastave, Nimac je ponudila teorijski okvir sadržan u Bloomovoj taksonomiji ciljeva te kroz pregled razina znanja i razumijevanja s nivoima napredovanja u učenju: razumijevanjem, primjenom, analizom, prosuđivanjem, stvaranjem. Autori taksonomije su glagole već razvrstali po nivoima znanja kako bi nastavnicima olakšali posao, i to kroz glagole koji opisuju izvana vidljiva ponašanja učenika, jer njihov misaoni proces, naravno, ne možemo vidjeti. Važno je znati što će učenik moći činiti s određenim znanjem.
Nakon što su vjeroučitelji u grupama uvježbavali određivanje nivoa znanja i glagole kojima se ostvaruju, kroz drugo predavanje vjeroučitelji su radili na Planiranju ciljeva i očekivanih ishoda učenja na afektivnom i djelatnom području. Kroz definiranje krajnjeg cilja, ističe predavačica, dobiva se jasnoća cjelokupnog nastavnog procesa kojim se gradi neka kompetencija. U tom smislu ne opisuju se sadržaji, nego upravo ishod. Zadaci koji se tada postavljaju pred učenika moraju biti jednostavni, razumljivi i moraju oponašati životne situacije, a tek sustavna problemska poduka, koja se provodi kroz dvanaest godina školovanja, vodi većinu učenika do najsloženijih razina znanja. Stalna mentalna aktivnost učenika pritom je vrlo važna. Različite dimenzije znanja (činjenično, proceduralno, konceptualno, metakognitivno) zahtijevaju stoga i različite pristupe nastavi i pojedinim učenicima. Dobro planiranje ciljeva i nastave podrazumijeva osmišljavanje aktivnosti za ostvarivanje ishoda i za vrednovanje već pri planiranju nastavnog procesa. To znači da stalno treba na mu imati konkretan život učenika i ravnati se prema njemu, odnosno planirati, jer „djecu treba najprije odgojiti da bismo ih mogli obrazovati“, zaključuje Nimac.
U drugom bloku predavanja trener komunikacijskih vještina Goran Kelečić radio je s vjeroučiteljima na osvješćivanju prednosti dobroga govornika i javnoga nastupa. Javni nastup definirao je kao komunikaciju s grupama ljudi. Sami smo odgovorni za to kako nas drugi vide, smatra Kelečić, i to je naša odgovornost na koju svjesno možemo utjecati. Uz vizualnu stranu osobe i njezin neverbalni govor (od odjeće do stava tijela), ono što govornik želi podijeliti i prenijeti je priča. Početna dimenzija toga je stvaranje zainteresiranosti za ono što prenosimo pričom, a to znači jasno razumjeti zašto bi drugi slušali ono što imamo reći. Vjeroučitelji su se složili da izvrstan predavač svakako mora više iscrpljivati temu nego slušatelja. Važno je stoga osvijestiti vlastite jake strane, kao i slabosti na kojima trebamo raditi. „Vještina javnog nastupa“, smatra Kelečić, „može se uvježbati kao i svaka druga vještina“. Ima li tu mogućnosti manipulacije, to će procijeniti svatko za sebe. Govoreći o Upravljanju emocijama tijekom javnog nastupa predavač je nastojao demistificirati izloženost koju osjećamo kao strah kad smo izloženi u nastupu pred više osoba. Ključ je, smatra on, fokusirati se na pojedince u grupi, a ne na grupu kao cjelinu. Istaknuta je i važnost održanja razine energije i fokusa grupe na sadržaj koji se prenosi – ili barem na predavača. Fokus grupe održava se evociranjem emocija, dinamikom, dijalogom, uključivanjem ljudi, verbalnom i neverbalnom komunikacijom.
Nakon zanimljivih i iscrpnih predavanja i konkretnih uvježbavanja naučenih sadržaja, vjeroučitelji su u popodnevnom dijelu programa druženje nastavili u ležernijoj atmosferi, koju je osigurala Zagrebačka nadbiskupija kao nadbiskupija-domaćin, a kroz organizaciju Ureda za vjeronauk. Prilikom hodočašća u hrvatsko nacionalno svetište Mariju Bistricu posjetili su samostan sestara karmelićanki, gdje im je jedna od sestara ukratko izložila povijest toga Reda u Hrvatskoj. Prisjetili su se tamo i šesnaeste obljetnice proglašenja kardinala Stepinca blaženim, u nadi da ćemo ga dogodine nazivati i svetim. Posebno je istaknuta uloga bl. Alojzija Stepinca, koji je sestre pozvao u našu domovinu i koji je upravo taj čin smatrao svojim životnim djelom. Nakon obilaska svetišta Majke Božje, gdje su se vjeroučitelji pomolili, zapjevali Gospi i obišli oltar s čudotvornim Gospinim kipom te od vlč. Miroslava Markića čuli kratku povijest svetišta, uslijedilo je druženje uz večeru pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije. Osobit pečat večeri dala je muška klapa iz Marije Bistrice kao znak dobrodošlice vjeroučiteljima iz svih dijelova Lijepe naše, a dobro raspoloženi vjeroučitelji pjesmu su prihvatili i s pjesmom nastavili u autobusu, na povratku svojim kućama i smještaju u Zagrebu.
Posljednjega dana stručnoga skupa za vjeroučitelje voditelje županijskih stručnih vijeća u RH, nakon prigodne molitvene meditacije u znaku sv. Franje, održano je i zaključno predavanje pod naslovom (Među)predmetna korelacija – poziv i put suvremene nastave. Ovu je temu stručno obradio i izložio prof. dr. sc. Josip Šimunović, već dobro poznat vjeroučiteljskoj javnosti.
U predavanju je bilo riječi o izgradnji suvremene škole u Republici Hrvatskoj, ponajprije kroz evociranje iskustava iz nedavne prošlosti, osvrnuvši se na uvođenje nacionalnog obrazovnog standarda, kojim je uveden i eksperimentalni plan i program s naglaskom na međupredmetnoj i predmetnoj korelaciji, zatim HNOS, NOK, nove zakone… Sve su to nedavni pokušaji da se naše školstvo učini životnijim i cjelovitijim, a koji su ipak pokazatelji kako suvremena škola u RH još uvijek traži i gradi svoj identitet. S obzirom na katolički vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi i međupredmetnu korelaciju, voditelji vijeća ukratko su se podsjetili teorija P. Tillicha i Schillebeeckxa kroz prizmu korelacije kao sustavnog – teološkog načela te kroz potragu za metodom koja bi povezala Objavu i ljudsku situaciju, a da nijednoj ne bude umanjena vrijednost.
Korelacija pak kao religijsko-pedagoško načelo teži vjeru ostvariti u kontekstu života. Korelacija se, dakako, može ostvariti i kao unutarpredmetna, kroz nekoliko godišta i kroz razne sadržaje koji se prenose učenicima. Pitanje koje je tu na snazi jest zapravo pitanje osobne motivacije učenika za učenje nekih sadržaja. Vjeroučiteljev je zadatak pak da učenicima otkriva povezanost vjere i života. Međupredmetna korelacija u službi cjelovitoga obrazovanja može tako biti metodička i sadržajna, što je predavač pokazao na različitim primjerima, a s kojima se kao metodičar susreće i u praksi.
Konkretan primjer međupredmetne korelacije prikazan je kroz tematsku raspravu koju su predstavile Tatjana Šanko, vjeroučiteljica i Ljerka Bušić, prof., iz OŠ Matije Gupca u Zagrebu. One su predstavile način provođenja građanskog odgoja koji je eksperimentalno proveden u navedenoj školi, a u kojem je aktivno sudjelovala i vjeroučiteljica kroz predmet vjeronauk. Rezultati rada s učenicima bili su vrlo zadovoljavajući i sa stajališta ishoda koji se ostvaruju u nastavi vjeronauka.
Okrugli stol s ciljem unaprjeđenja i razvoja kvalitete županijskih stručnih vijeća vjeroučitelja ostvaren je kroz kratka izlaganja četiriju voditelja vijeća kao predstavnika svih dijelova naše domovine. Navedene su pozitivne strane i iskustva iz vijeća, ali i neka pitanja i problemi na koje su viši savjetnici iz Agencije za odgoj i obrazovanje rado ponudili odgovore i/ili rješenja. Zaključnu je pak riječ održao prof. dr. sc. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda, koji je i sam aktivno sudjelovao u radu stručnoga skupa kroz predavanja i radionice. Iskazao je osobno zadovoljstvo zbog očite zajedničke brige za vjeronauk i vjeroučitelje od strane voditelja vijeća, predstavnika Agencije za odgoj i obrazovanje te prisutnih predstavnika Katehetskih ureda i Ureda za vjeronauk. Ponovno je pozvao sve vjeroučitelje na promišljanje novih društvenih zbivanja koja u prvi plan stavljaju vjeronauk u školi i odnos prema njemu, kao i na jačanje vlastite samouvjerenosti u ispravnost vlastitog uvjerenja.
Kroz tri dana sadržajno radeći na razvijanju nekih kompetencija i uvježbavanju vještina, voditelji županijskih vijeća vjeroučitelja učili su zajedno biti – biti tu, u službi na koju su pozvani. Kao prvi suradnici Nacionalnog katehetskog ureda, Agencije za odgoj i obrazovanje te nad/biskupijskih katehetskih ureda i Ureda za vjeronauk oni će svoja saznanja i nove spoznaje prenijeti vjeroučiteljima svojih vijeća na području cijele Republike Hrvatske.
Sanja Plevko