Poruka na početku školske i katehetske godine 2011./2012.

“Postavit ću svetište svoje među njih.”

Kršćanska vjera poznaje Otajstvo koje prethodi svakom ljudskom i crkvenom djelovanju. Štoviše, ono je nositelj čitavoga crkvenog djelovanja i života, kao i svakoga ljudskog napora i rada. Važno je, čini se, o dvadesetoj godini djelovanja Crkve po vjeronauku u školi, ali i novih oblika pastoralno-katehetskoga rada, na poseban način iznova podsjetiti na to otajstvo. Misleći to otajstvo, ono najdublje naše kršćanske vjere i Crkve, sjećamo se izazova biblijske starozavjetne poruke, dane već proroku Ezekielu: Bog ne samo da se želi nastaniti u svom narodu, nego naviješta da za sva vremena, duboko u srcu svoga izabranoga naroda, želi izgraditi svoje svetište (usp. Ez 37, 26-28).

Današnja Crkva, osim što je pozvana biti domom Božjim, daleko je više izabrana biti graditeljicom svetišta Božjega. I upravo je to Božje svetište središnje otajstvo kršćanske vjere. Bog, koji se utjelovio u svome Sinu Isusu Kristu, nastanio se u svijetu i posvetio čovječanstvo. Crkva, skromna i sveta čuvarica tog otajstva postoji ponajprije radi proslave i života toga otajstva, otajstva istine Evanđelja, darovane i današnjem čovjeku.

Naviještanje u službi Božjega svetišta

Otajstvo Boga među ljudima Crkva slavi i živi na različite načine. Uz katehetska nastojanja vlastita župnoj zajednici, posljednjih dvadeset godina Crkva u Hrvatskoj svjedoči to otajstvo i vjeronaukom u školi te vjerskim odgojem u predškolskim ustanovama. Sudjelujući u radu odgojno-obrazovnih institucija u posljednja dva desetljeća, ona izbliza nastoji upoznati i pratiti pedagoška i druga nastojanja koja vode dobru učenika, ali i društva u cjelini. Nerijetko je Crkva i svjedokom doista teške i odgovorne zadaće koju si škola stavlja pred sebe: odgajati i svestrano pripremati učenika i mladoga čovjeka za život u društvu kakvo zapravo još ne postoji. Takav doista izvorni rad, djelovanje bez postojećega uzora, popločen je stalnim promjenama, obnovama te traženjem jasnoće cilja. Taj konačni cilj pedagoških nastojanja škole – koji se sastoji u potpunom i cjelovitom ostvarenju čovjeka – često je uvjetovan novovjekovnim ekonomskim vizijama čovjeka i svijeta što ih stvaraju gospodarski interesi. Premda vizija i ciljevi ovozemnoga društva nisu uvijek identični kršćanskoj slici svijeta i čovjeka, ipak vjeronauk u školi, duboko naslonjen na središnje otajstvo vjere Crkve, nastoji ponuditi one sadržaje koje kršćanska vjera nosi u sebi. Oni su u potpunosti ostvareni u Isusu Kristu i zato ih Crkva može ponuditi i nudi ih našem društvu kao uzor kakvim ono može postati.

U službi Kristove vizije društva i čovjeka

Utemeljen na ugovorima, mudrim oblicima stalnoga dijaloga Crkve i države, vjeronauk u školi je u posljednjih dvadeset godina postao neizostavni dio kanona školskih predmeta i organiziran je u okvirima međusobnoga poštovanja i odgovornosti. Tako, bilo da je riječ o vjeroučiteljima i njihovoj izobrazbi, o sadržajima vjeronauka u školi ili njegove redovitosti unutar života škole, bilo da je riječ o nadzoru vjeronauka kao predmeta ili onih koji ga ostvaruju, uvijek je riječ o trajnom poštovanju vlastitih uloga svih koji sudjeluju u tom, možda i najvećem navjestiteljskom projektu Crkve posljednjih desetljeća. Iako se često čini da vjeronauk u školi mnogi ne promišljaju kao institucionalnu stvarnost društva, ipak se s pravom može ustvrditi da onaj tko dobro razumije vjeronauk u školi shvaća da zapravo nema proturječnosti između želje Crkve i očekivanja društva. Štoviše, vjeronauk u školi tumači sadržaje vjere i društvu nudi uzor – Kristovu viziju budućnosti – zahvaljujući i ustavnim pretpostavkama koje Katoličkoj Crkvi, ali i svim ostalim vjerskim zajednicama, daju mogućnost vlastitog doprinosa u izgradnji čovjeka i suvremenoga svijeta.

U perspektivi svetosti

Upravo zbog toga nam se čini da je vrijeme da se u vjeronauku u školi obnovi onaj duh naviještanja Crkve, koji je utemeljen na najdubljem otajstvu kršćanske vjere: na Božjem svetištu među nama. Taj duh naviještanja Crkve znak je njezina puta k svetosti, koju je još papa Ivan Pavao II. proglasio jedinom istinitom perspektivom nove evangelizacije i čitavoga pastoralnog puta Crkve: „Prije svega, bez oklijevanja kažem da je perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod svetost“ (Ulaskom u treće tisućljeće, br. 30). Pitanje naših hrvatskih biskupa: „U kojoj mjeri naš školski vjeronauk odgaja mlade za prihvaćanje Isusova životnoga programa, koji označujemo riječju svetost?“ predstavlja trajni izazov svih promišljanja o vjeronauku u školi (HBK, Na svetost pozvani, br. 24). Naime, postati svetim i živjeti iz sakramenta krsta zapravo je jedno! Izgradnji toga jedinstva smjera i vjeronauk u školi. Spoznaje o kršćanskoj vjeri, stečene u vjeronauku, mogu biti izvanredan pristup vjeri, no tek osobna ispovijest kršćanske vjere, koja slijedi nakon spoznaje vjeronaučnih sadržaja, vodi do osobnih životnih opredjeljenja i stavova. To pak nije ništa drugo doli oživotvorenje svetosti.

U ozračju vjere kršćanske zajednice

Osobna kršćanska opredjeljenja te stavovi svoj pravi dom i ostvarenje pronalaze poglavito u iskustvu žive i duboke vjere konkretne kršćanske zajednice. Ona, izabranica Božja, sveta i ljubljena (usp. Kol 3,12) pozvana je biti mjestom ostvarenja duhovnoga bogoslužja (usp. Rim 12,1) i vjerodostojnom svjedokinjom stvarnosti Riječi Božje, koja dolazi do ljudi po susretu sa svjedocima koji je čine nazočnom i živom. Upravo nova pokoljenja imaju na osobit način potrebu „da budu uvedena u Riječ Božju posredstvom susreta i autentičnog svjedočanstva odrasle osobe, posredstvom pozitivnog utjecaja prijatelja i velikog društva crkvene zajednice» (usp. Benedikt XVI., Verbum Domini, br. 97).

Biti i izgrađivati Božje svetište

Dragi vjeroučitelji i katehete, draga braćo svećenici i redovnici, dragi vjeroučenici i dragi roditelji, biti Božje svetište je naš poziv. Izgrađivati ga – naše je poslanje.

Vas dragi učenici pozivamo da otkrivate istine vjere koje su vam ponuđene u naviještanju Crkve i u liturgijskom životu vaših župnih zajednica. Zdušno ih prigrlite kao vlastiti put prema susretu s Isusom Kristom koji jedini nudi puninu života.

Dragi vjeroučitelji i katehete, draga braćo svećenici i sestre redovnice, okus te punine bio je odlučujući za Vašu odluku na vjeroučiteljsku službu, na svećeništvo i na redovništvo. Ohrabrujemo Vas da se osvježite na Izvoru punine života kako biste iznova zasinuli kao Božje svetište i dom njegove slave. Sjetite se da se Bog pri izgradnji svoga svetišta u nadolazećim generacijama ljudi služi i vašim nastojanjima. Neka tijekom nove školske i katehetske godine trajno nailazi na Vašu raspoloživost.

Đakovo, 28. kolovoza 2011.

+ Đuro Hranić,
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju