Čitanje: 1 Sol 4, 1-3
Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete! Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu. Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje.
Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 7. Svetost i evanđeoski savjeti u Crkvi
Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!
U dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila Lumen gentium (LG) o Crkvi cijelo jedno poglavlje, peto, posvećeno je sveopćem pozivu na svetost svih vjernika: svaki od nas pozvan je živjeti u milosti Božjoj, vršeći kreposti i suobličujući se Kristu. Svetost, prema toj koncilskoj konstituciji, nije povlastica malobrojnih, već dar koji obvezuje svakog krštenika da teži savršenstvu ljubavi, odnosno punini ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav je, naime, srž svetosti na koju su svi vjernici pozvani: ulivena od Oca, po Sinu Isusu, ta krepost „upravlja svim sredstvima posvećivanja, uobličuje ih i vodi njihovoj svrsi“ (LG, 42). Najviši stupanj svetosti, kao i u počecima Crkve, je mučeništvo, „vrhunsko svjedočanstvo vjere i ljubavi“ (LG, 50). Zato Koncil uči da svaki vjernik mora biti spreman ispovijedati Krista sve do prolijevanja vlastite krvi (usp. LG, 42), kao što se oduvijek događalo a događa se i dan-danas. Ta spremnost na svjedočenje ostvaruje se svaki put kad kršćani ostavljaju znakove vjere i ljubavi u društvu, zalažući se za pravdu.
Svi sakramenti, a posebno euharistija, hrana su koja daje rasti u svetom životu, pomažući svakoj osobi da postane slična Kristu, tom uzoru i mjeri svetosti. On posvećuje Crkvu, kojoj je on Glava i Pastir: svetost je, u toj perspektivi, njegov dar koji se očituje u našem svakodnevnom životu svaki put kad ga radosno prihvatimo i na njega predano odgovorimo. U tom smislu, sveti Pavao VI., na općoj audijenciji od 20. listopada 1965., podsjetio je da Crkva – da bi bila autentična – hoće da svi krštenici „budu sveti, to jest doista njezina dostojna, snažna i vjerna djeca“. To se postiže kroz unutarnju preobrazbu, kojom se život svake osobe suobličuje Kristu snagom Duha Svetoga (usp. Rim 8, 29; LG, 40).
U konstituciji Lumen gentium opisuje se svetost Katoličke Crkve kao njezina konstitutivna značajka, koju valja primiti u vjeri, budući da se za nju drži da je „trajno sveta“ (LG, 39). To ne znači da je ona potpuno i savršeno sveta, već da je pozvana potvrditi taj Božji dar na svom putovanju prema vječnom cilju, hodajući „između progonâ svijeta i utjehâ Božjih“ (sv. Augustin, De civ. Dei 51,2; LG, 8). Žalosna stvarnost grijeha u Crkvi, to jest u svima nama, poziva svakoga od nas da učini ozbiljan zaokret u životu, povjeravajući se Gospodinu, koji nas obnavlja u ljubavi. Upravo ta beskrajna milost, koja posvećuje Crkvu, povjerava nam zadaću koju nam valja ispunjavati iz dana u dan, a to je naše obraćenje. Stoga svetost nije samo praktične prirode, kao da je se može svesti na neko etičko zalaganje, ma kako ono veliko bilo, već se tiče same bîti kršćanskog života, i osobnog i zajedničkog.
U toj perspektivi odlučujuću ulogu ima posvećeni život, o kojem se govori u šestom poglavlju te koncilske konstitucije (usp. brr. 43-47). U svetom Božjem narodu to je proročki znak novog svijeta, koji se doživljava ovdje i sada povijesti. Naime, znakovi Božjeg kraljevstva, već prisutni u otajstvu Crkve, su evanđeoski savjeti koji oblikuju svako iskustvo posvećenog života, a to su siromaštvo, čistoća i posluh. Te tri kreposti nisu propisi koji sputavaju slobodu, već oslobađajući darovi Duha Svetoga, po kojima su neki vjernici potpuno posvećeni Bogu. Siromaštvo izražava potpuno povjerenje u Božju providnost, oslobađajući čovjeka od proračunatosti i težnje za materijalnom dobiti; posluh ima za uzor Kristovo sebedarje Ocu, oslobađajući čovjeka od podozrivosti i prevlasti; čistoća je dar cijelog i čistog srca u ljubavi, u službi Bogu i Crkvi.
Suobličujući se ovom načinu života, posvećene osobe svjedoče o sveopćem pozivu na svetost čitave Crkve, u obliku radikalnog nasljedovanja. Evanđeoski savjeti očituju puno sudioništvo u Kristovom životu, sve do križa: upravo po žrtvi Raspetoga svi smo otkupljeni i posvećeni! Razmišljajući o tom događaju, postajemo svjesni da nema ljudskog iskustva koje Bog ne otkupljuje: i sama patnja, proživljena u zajedništvu s Gospodinovom Mukom, postaje put koji vodi do svetosti. Milost koja obraća i preobražava život tako nas jača u svakoj kušnji, upućujući nas ne na daleki ideal kao naš cilj, već na susret s Bogom, koji je iz ljubavi postao čovjekom. Neka nas Djevica Marija, presveta Majka Utjelovljene Riječi, vazda podržava i štiti na našem putu!