CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025.
Isus Krist naša nada.
III. Isusova pasha.
7. Smrt. „Nov grob u koji još nitko ne bijaše položen“ (Iv 19, 40-41)
Čitanje: Iv 19, 41-42
A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.
Draga braćo i sestre,
u našem nizu kateheza o Isusu, našoj nadi, danas razmatramo otajstvo Velike subote. Sin Božji leži u grobu. Ali njegova „odsutnost“ nije praznina: to je iščekivanje, odgođena punina, obećanje koje se čuva u tami. To je dan velike tišine, u kojem se nebo čini nijemim, a zemlja nepomičnom, no upravo se tu ispunjava najdublje otajstvo kršćanske vjere. To je tišina bremenita značenjem, poput krila majke koja nosi svoje nerođeno, ali već živo dijete.
Isusovo tijelo, skinuto s križa, pažljivo je zamotano, kao što se čini s nečim dragocjenim. Evanđelist Ivan nam govori da je pokopan u vrtu, u „nov grob u koji još nitko ne bijaše položen“ (Iv 19, 41). Ništa nije prepušteno slučaju. Taj vrt podsjeća na izgubljeni Eden, mjesto gdje su Bog i čovjek bili sjedinjeni. A taj grob, u koji nitko prije nije ukopan, govori o nečemu što se tek treba dogoditi: to je prag, a ne kraj. Na početku stvaranja, Bog je zasadio vrt; sada i novo stvaranje počinje također u vrtu: s grobom koji je zatvorena ali će uskoro biti otvoren.
Velika subota je ujedno dan počinka. Prema židovskom zakonu, sedmog dana se nije smjelo raditi: naime, nakon šest dana stvaranja, Bog se odmara (usp. Post 2, 2). Sada i Sin, nakon što je dovršio svoje djelo spasenja, počiva. Ne zato što je umoran, već zato što je dovršio svoje djelo. Ne zato što se predao, već zato što je ljubio do samog kraja. Više nema što za nadodati. Taj počinak je pečat učinjenog djela, to je potvrda da je ono što je trebalo biti učinjeno zaista dovršeno. To je počinak ispunjen skrivenom Gospodinovom prisutnošću.
Nama je teško zaustaviti se i odmoriti. Živimo kao da život nikad nije dovoljan. Trčimo kako bismo nešto stvorili, dokazali se, držali korak. Ali Evanđelje nas uči da trebamo znati stati jer je to čin povjerenja koji trebamo naučiti. Velika subota nas poziva otkriti da život ne ovisi uvijek o tome što činimo, već i o tome da se znamo oprostiti od onoga što smo mogli učiniti.
U grobu, Isus, živa Očeva Riječ, šuti. Ali upravo u toj tišini počinje rasti novi život. Poput sjemena u zemlji, poput tame prije svitanja. Bog se ne boji vremena koje prolazi, jer je On i Gospodar iščekivanja. Tako i naše „beskorisno“ vrijeme, vrijeme stanki, praznina, besplodnih trenutaka, može postati plodno krilo uskrsnuća. Svaka prihvaćena tišina može biti uvod u novu Riječ. Svako zaustavljeno vrijeme može postati vrijeme milosti, ako ga prinesemo Bogu.
Isus, položen u zemlju, blago je lice Boga koji ne zauzima sav prostor. On je Bog koji dopušta da se stvari događaju, koji čeka, koji sebe povlači da nama ostavi slobodu. On je Bog koji vjeruje, čak i kad se čini da je svemu kraj. I mi, u toj suboti ispunjenoj iščekivanjem, učimo da ne smijemo žuriti ponovno ustati: prvo moramo ostati, prihvatiti tišinu, dopustiti da nas zagrle ograničenja. Ponekad tražimo brze odgovore, trenutna rješenja. Ali Bog djeluje duboko u nama, u sporom vremenu povjerenja. Subota pokopa tako postaje utroba iz koje izvire snaga nepobjedivog svjetla, svjetla Uskrsa.
Dragi prijatelji, kršćanska nada se ne rađa u buci, već u tišini iščekivanja ispunjenog ljubavlju. Nije dijete euforije, već predanja s pouzdanjem. Djevica Marija nas tome uči: ona utjelovljuje to čekanje, to pouzdanje i tu nadu. Kada nam se čini da je sve stalo, da je život prekinut put, sjetimo se Velike subote. I u grobu Bog priprema najveće iznenađenje od svih. I ako znamo sa zahvalnošću prihvatiti ono što je bilo, otkrit ćemo da, upravo u malenosti i tišini, Bog voli preobražavati stvarnost, čineći sve novo vjernošću svoje ljubavi. Prava radost rađa se iz čekanja ispunjenog prisutnošću, iz strpljive vjere, iz nade da će ono što je življeno u ljubavi sigurno uskrsnuti na vječni život.
APEL
Izražavam iskrenu blizinu palestinskom narodu u Gazi koji i dalje živi u strahu i preživljava u neprihvatljivim uvjetima, još jednom prisilno raseljen iz svoje zemlje. Pred Svemogućim Gospodinom, koji je zapovjedio: „Ne ubij“ (Izl 20, 13), i pred očima cijele ljudske povijesti, svaka osoba uvijek ima nepovredivo dostojanstvo koje treba poštivati i štititi. Ponovno pozivam na prekid vatre, oslobađanje talaca, dogovoreno diplomatsko rješenje i puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. Pozivam sve da se pridruže mojoj iskrenoj molitvi da uskoro svane zora mira i pravde.
U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima
[…] I prije nego završim, želio bih vam svima zahvaliti na lijepim željama za moj imendan. Hvala od srca!
Svima moj blagoslov!