„Sve je skoro moguće! O bioetičkim temama i odgoju savjesti“
Katehetska zimska škola za vjeroučitelje u osnovnim školama, u organizaciji Nacionalnog katehetskog ureda HBK i Agencije za odgoj i obrazovanje, održana je 19. i 20. veljače 2024. godine u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu i OŠ Miroslava Krleže.
Nakon uvodne molitve koju su predvodile vjeroučiteljice Ivana Zec i Erika Likan Kelentrić, sve prisutne pozdravio je predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije izv. prof. dr. Ivica Pažin.
Govoreći o današnjem vremenu, rekao je da se učenici, čija je želja za dobrim velika, no na žalost dar razlučivanja dobra od zla sve skromniji, nalaze na prekretnicama osobnoga života, ali i na prekretnici čovječanstva. „Središte te prekretnice je, kršćanski gledano, savjest“.
„Odgoj i obrazovanje je danas polivalentni poligon za stvaranje i prikazivanje mnogo toga. Vjeronauk u školi bi u takvom sustavu trebao imati ulogu savjesti! One, koja će čuvati dobro od zla, te očuvati čovjeka čovjekom. Tko bi to inače mogao učiniti?“, upitao je prof. Pažin.
Potom se nazočnima obratila viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje dr. sc. Gordana Barudžija. Istaknula je važnost poučavanja o bioetičkim temama te svima poželjela ugodan boravak i uspješan rad.
Radni dio započeo je predavanjem prof. dr. don Tončija Matulića s temom „Obzorje otkupljenja. Kršćanski moral između neba i zemlje“. Profesor Matulić uvodno je rekao da će predavanje izložiti u tri dijela: najprije promišljanjem o vremenu, potom o čovjeku i u trećem dijelu o kulturi.
Govoreći o današnjem vremenu, kazao je da je to vrijeme povijesnih prekretnica čije su posljedice, kao svega što se razvija u vremenu, dvoznačne. „Postoje uspjesi, ali i neuspjesi. Postoje dobre stvari koje doprinose blagostanju osoba, ali i loše stvari, patologije, koje ponižavaju osobe“, ustvrdio je.
Poručio je da „promjene koje uočavamo, kroz koje prolazimo, koje nas svakodnevno salijeću traže od nas odgovor“ te upozorio da pritom treba ozbiljno primiti na znanje činjenicu da, prema riječima pape Franje, „ovo što proživljavamo nisu samo epohalne promjene, nego promjena epohe“. 
Osvrćući se na napetost između neba i zemlje koja se nalazi u podnaslovu predavanja, istaknuo je da nebo evocira puninu, a zemlja ograničenosti. „Svako vrijeme, pa i ovo naše koje prepoznajemo kao veliku promjenu epohe, povezano je s puninom kao izrazom konačnoga obzora, a za nas je to obzor otkupljenja. Ovu činjenicu nikad ne smijemo smetnuti s uma, jer nam ona potvrđuje da je vrijeme važnije od prostora, a to znači da naš kršćanski život evocira želju za potpunim posjedovanjem punine, ali nam iskustvo pokazuje da je ta želja uronjena u ograničenosti koje se dižu poput zida koji priječi da puninu dohvatimo cjelovito“, istaknuo je prof. Matulić.
Naglasio je potom da obzor otkupljenja, „kao izraz punine za kojom težimo, ohrabruje nas i nadahnjuje da ponizno prihvatimo neuklonjive napetosti koje dolaze iz naših ograničenosti, dajući pritom prednost vremenu kao nužnom elementu našeg kršćanskog života i djelovanja koji se vode vrijednostima i idealima obzorja otkupljenja, ali sa sviješću da te vrijednosti i ideale možemo ostvarivati strpljivo i ustrajno, bez tjeskobe i gorčine koje nastaju u utrobi naših osobnih i zajedničkih povijesnih ograničenosti“, poručio je te dodao da se treba kloniti velikih teških sudova i konačnih zaključaka o kvaliteti kulturnih promjena koje se događaju.
„Pozvani smo sve povijesne promjene proživljavati i vrednovati u svjetlu otkupljenja, ali ne kao da smo već postigli puninu, nago s postojanom i odvažnim hitanjem prema punini“, rekao je.
Predavač je nadalje govorio o čovjeku kao živom subjektu vremena. „Kršćanska antropologija ima jedini izvor u Kristu i svoj jedini vrhunac, shvati puninu, doseže u Kristu. Kršćanska antropologija je upravo to što joj ime kaže: kristovska antropologija“, istaknuo je.
Kazao je da su kršćani novo stvorenje u Kristu i samo od Krista te da po Kristu i u Kristu primaju i sudjeluju u punini za kojom čeznu. „Kršćanski moral je stoga moral novoga stvorenja. Kršćanski moral između neba i zemlje nije moral na pola puta, nego moral obećane punine i savršenstva. Kršćanski moral je uvijek kristovski moral“, naglasio je te dodao da se moral tiče svakoga čovjeka kao slobodnoga i razumskog bića.
Spominjući bioetička pitanja kao što su manipulacija genima, kloniranje, umjetna inteligencija, kiborgizacija, nanotehnologija, transhumanistička pretjerivanja i drugi, rekao je da ništa spomenuto „ne može rastaviti od ljubavi Kristove (usp. Rim 8, 35-36) ako po Duhu živimo i pod Duhu se ravnamo (usp. Gal 5, 25), ako jedni druge ljubimo i nikakvog zla jedni drugima ne činimo, jer smo tako i samo tako ispunili Kristov zakon (usp. Rim 13, 8.10)“.
Govoreći o dostojanstvu čovjeka, upitao je, između ostaloga: „Vodimo li se svi zajedno zrelom sviješću o ljudskom dostojanstvu, o dostojanstvu osobne savjesti, o odgovornoj slobodi i o dužnosti, ili pak očekujemo da drugi umjesto nas misle i odlučuju, a što je samo eufemizam za djelovanje pod prisilom?“
Profesor Matulić zatim je govorio o kulturi rekavši da je čovjek jedini začetnik, izvor i temelj kulture. „Budući da je čovjek povijesno i dinamičko biće, onda i kultura koju stvara ima povijesni i dinamički karakter“, rekao je te dodao da se, otkako je čovjek otkrio i razvio moćna znanstveno-tehnička sredstva, uočava asimetričnost i neistovremenost čovjekovoga moralnog napretka, s jedne, i napretka kulture koja se razvija i usavršava sredstvima znanosti i tehnike, s druge strane.
Osvrćući se na Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, poručio je da II. vatikanski koncil osvješćuje poznatu činjenicu da je napredak kulture dvoznačan, a to proizlazi iz neuklonjive dvoznačnosti čovjekovoga razvoja i napretka, to jest iz čovjekove postavljenosti između neba i zemlje. „Dvoznačnost napretka, stoga, nije ništa novoga u povijesti, nego smo jedino novi mi kao nova generacija koja se treba uhvatiti u koštac s dvoznačnostima današnjega čovjekovog razvoja koji se odvija u povijesnom i dinamičkom laboratoriju razvoja kulture“, istaknuo je.
Predavač je ustvrdio da Crkva danas treba činiti ono što je činila od početka. „To nije sporno, ali smo zaokupljeni pitanjem kako to činiti, kako evangelizirati? Banalno, ali prodorno pitanje u kontekstu govora o bioetičkim izazovima glasi: Smatramo li da osude, neprijateljsko držanje, isključivost, fanatizam i tjeskobna zabrinutost pružaju istinsko svjedočanstvo evanđelja? Naime, kojom teologijom možemo opravdati takve oblike evangelizacije naših suvremenika, kao i načine osobnoga i zajedničkog svjedočenja evanđelja?“, upitao je.
Govoreći o transhumanizmu, istaknuo je da „kao i svaka ideologija, jede svoju djecu, a naše je poslanje da ustanemo i dignemo glas protiv i najmanje povrede ljudskoga dostojanstva, protiv srozavanja čovjeka na puki objekt manipulacije, protiv širenja lažne nade u neki bolji vrli svijet koji nije ništa drugo doli lažna umišljena utopija i zaglupljivanje neupućenih“.
U zaključnom dijelu predavanja, kazao je da se nameće sudbonosno pitanje o uvjetima i mogućnostima odgoja moralne savjesti koja će biti u stanju razborito razlikovati dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde, realnost od umišljaja u ozračju znanstveno-tehničkoga napretka koji sve snažnije prodire i raslojava tradicionalne kulture i nameće nove kulturne obrasce mišljenja i djelovanja. Kao odgovor na promjenu epohe, istaknuo je evangelizaciju i inkulturaciju evanđelja, napose osobnim svjedočanstvom života.
„Drage vjeroučiteljice, dragi vjeroučitelji, nema nikakve sumnje da vas vaša služba svakog dana stavlja na prvu crtu evangelizacije i to najosjetljivije populacije kojoj ste poslani pružiti obrazovnu i odgojnu pomoć na putu cjelovitoga ljudskog odrastanja i sazrijevanja. Sama prisutnost školskog vjeronauk već je znak i svjedočanstvo cjelovitosti ljudske osobe, jer ljudska osoba svoju cjelovitost ne stječe iz kontingentnih elemenata, nego iz transcendentnog temelja koji se u očima naše vjere otvara kao milosrdni Otac nebeski koji nas prihvaća i ljubi u svome Jedincu Sinu Isusu Kristu silom i snagom Duha Svetoga. Uzvišena je to služba. Budite ponosni na nju“, poručio je prof. Matulić okupljenim vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima te zaključio predavanje riječima ohrabrenja, poticaja, nade i radosti iz Poslanice Filipljanima (Fil 1, 3-11).
Dr. sc. Dajana s. Marta Carti održala je drugo predavanje o temi „Bioetičke teme u perspektivi relacijske antropologije“. 
Predavačica je na početku rekla da je izlaganje podijeljeno u tri dijela zbog svoje jasnoće i sustavnosti: prvo o temeljnim vrijednostima ljudskih stavova, zatim o slici čovjeka i na kraju o bioetičkim pitanjima.
Kazala je da današnji obrazovni sustav izbjegavaju govor o vrijednostima, a naglasak stavljaju na osobni doživljaj stvarnosti. Osvrćući se na C. S. Lewisa i Aristotela, ustvrdila je da stvari treba nazvati svojim imenom i ne oduzimati stvarnosti njezine temelje.
Govoreći o čovjeku, rekla je da je svijet u kojemu živimo ponosan na ljudska prava koja zapravo proizlaze iz ljudskoga dostojanstva jer je stvoren na Božju sliku. Dodala je da je subjektivističko i individualističko poimanje ljudskih prava neprimjetno dovelo do gubljenja iz vida njihova temelja.
Ustvrdila je da se ljudsku autonomiju predstavlja kao temeljno pravo po kojemu osoba ostvaruje svoju slobodu i samoodređenje. „Ovakvo shvaćenoj osobi nisu potrebni drugi jer je sama nositelj prava i odgovornosti. Drugi su tu da joj pomognu, ali bez previše uplitanja u njezin razvoj kojega ona sama usmjeruje i ostvaruje prema vlastitom individualnom mišljenju i željama“, rekla je dr. sc. Carti.
Kazala je da vjerski odgoj u školama može ponuditi kao temeljnu vrijednost kršćansku antropologiju, odnosno sliku čovjeka koji je stvoren na sliku Boga, zajedništvo osoba u ljubavi. „Te relacije ga određuju, ostvaruju, razvijaju, usavršavaju, ali isto tako mogu ga izraniti i zatvoriti. Relacije, odnosi temelj su njegovog ljudskog rasta i ostvarenja. Stoga je potrebno da on bude svjestan važnosti odnosa koje uspostavlja i izgrađuje“, naglasila je istaknuvši prvotnim odnos s Bogom.
Predavačica je zatim, govoreći o relacijski utemeljenoj antropologiji Josepha Ratzingera, rekla da ona nudi siguran i čvrst temelj za utemeljenje bioetike sposobne zaštititi čovjeka i stvoreni svijet od opasnosti koja sa sobom nosi napredak znanosti i tehnologije. „Ova antropologija nudi osnovno poštivanje i singularnosti i pluraliteta, odnosno i pojedinca i društva. Ratzinger ističe da je čovjek neraskidivo povezan sa svim stvorenim, ali time on ne gubi svoju jedinstvenu vrijednost kao osoba“, poručila je te dodala da Krist otkriva pravu bit čovjeka time što je čovjek za druge.
„Antropologija koja čovjeka vidi temeljno kao relaciju, više i šire pomaže suvremenom čovjeku i rasvjetljava prave uzroke tolikih bioetičkih problema koja su zapravo vječna pitanja, ali su obučena u novo ruho usred tolikog utjecaja novih tehnologija na sve oblike života“, kazala je te navela konkretna bioetička pitanja.
Dr. sc. Carti potom je prikazala primjenu relacijske antropologije na konkretna pitanja pobačaja i eutanazije. Podsjetila je na nauk Katoličke crkve da je pobačaj teško moralno zlo i namjerno ubijanje nevinog ljudskog bića. Rekla je da je Ratzinger kazao da napad na nevini ljudski život „ostavlja posljedice na osobu u ontološkom smislu i odluke koje donosimo na bioetičkom području ne mogu se ograničiti na područje mojega ‘ja’ tj. na privatno, nego one sadrže i ‘mi’ tj. imaju dimenziju zajedničkog, društvenog“, kazala je.
„Pravo na život nije ograničenje slobode, nego ono predstavlja istinsku slobodu čovjeka“, istaknula je predavačica.
Osvrćući se na pitanje eutanazije, rekla je da ju Crkva smatra zločinom protiv ljudskoga života jer uključuje izravno izazivanje smrti drugog ljudskog bića. „Crkva vjeruje da je svaki ljudski život, čak i ako je slab i obilježen bolešću i patnjom, prekrasan dar Božji i stoga se zalaže za zaštitu ljudskog života suočena s kulturom smrti“, naglasila je te se osvrnula na autonomiju i patnju kao „argumente“ koji se navode za opravdavanje eutanazije.
„I autonomija i patnja, kako svakodnevno svjedočimo, relacijske su kategorije“, rekla je spomenuvši kako ljudi često kažu da ne žele biti svojima na teret, ali s druge strane, pacijenti žele biti kod svoje kuće.
„Eutanazija je zapravo krik patnje, no ne uvijek uzrokovan tjelesnom boli, već češće samoćom i napuštenošću, kako obiteljskom tako i društvenom. U tim situacijama čovjek koji pati osjeća da njegov život više nije vrijedan življenja jer se osjeća distanciran i lišen odnosa“, istaknula je dr. sc. Carti.
U zaključnom dijelu predavanja, vjeroučiteljima je rekla da je najbolja odgojna metoda biti svjedok onoga što želite da drugi nauče. U svijetu obilježenom besmislom, u svijetu u kojemu mladi ljudi više nemaju velike snove, zadaća je vjeroučitelja postaviti nove temelje u mlade ljude koji su im povjereni, kazala je te ih potaknula da nauče vjeroučenike da je u svakoj bioetičkoj dilemi ključna istina o čovjeku kao biću od drugoga, s drugim i za drugoga.
U popodnevnom dijelu održala su se dva kruga radionica u OŠ Miroslava Krleže. Vjeroučitelji su u radionicama imali priliku saznati nešto novo i razmijeniti iskustva o temama:
- Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima (Mt 7,12)
Ilijana Jurčević, Jadranka Stanušić, Helena Ila Dragičević i Kristina Raič
- „Spoznaj svoj selfi“! Od samoportreta do istine o meni i drugomu
Erika Likan Kelentrić, Iva Rimac, Gordana Jurić i Ivana Zec
- Mentalno zdravlje učenika
Irena Šestak i Kristina Tota, Željka Mišetić,, Gordana Novković Poje i Marija Mikulić
Program drugoga dana škole počeo je Euharistijskim slavljem.
Predavanje je potom održao vlč. doc. dr. Odilon-Gbènoukpo Singbo s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, o temi „Novi bioetički izazovi u obrazovnom sustavu: Od razlučivanja do ispravnog djelovanja“.
Vlč. Singbo na početku je izdvojio dva izazova, aktualna ne samo u obrazovnom sustavu, nego i u društvu: umjetnu inteligenciju i rodno-ideološki narativ. „Naizgled dvije različite teme, ali je obrazac ili temelj iz kojega se razmišlja o ovom takozvana tehnokratska paradigma o kojoj govori papa Franjo u Laudato si’. To je taj mentalitet ili stav koji smatra da možemo naći rješenje svim našim problemima zahvaljujući tehnologiji“, napomenuo je.
Stoga je ponudio neke kriterije za razlučivanje u svjetlu katoličkog nauka:
- Čovjek je stvoren na sliku Božju kao muško i žensko (Post 1, 27). Stoga je njegovo dostojanstvo utemeljeno na toj istini.
- Spolna razlika je od Boga željena kao dio Božjeg plana; a komplementarnost koja proizlazi iz toga usmjerena je k čovjekovom dobru.
- Ljudska je osoba ujedinjena cijelina tijela i duše, a tijelo je jednako njezin konstitutivni aspekt.
- Ljudska biologija pokazuje da je spol određen već od začeća (XX/XY) te postaje objektivno vidljiv čak i prije rođenja.
- Čovjek je pozvan prihvatiti svoj spolni identitet očitovan kroz tjelesnost na čiju ranjivost ne treba gledati kao prokletstvo.
- Čovjek nikad ne smije postupiti s tijelom kao pukom materijom ili beznačajnim sredstvom kojim se može manipulirati prema željama.
- Subjektivna želja ili slabost se ne smije uzdignuti na razinu objektivne i obvezujuće istine.
- Tehnika nikada nije samo tehnika.
- Tehnološki razvoj u službi čovjeka, a ne čovjek u službi tehnologije.
- Umjetna inteligencija kao pomoć za efikasna tehnička rješenja, a ne efektivni odgovor na egzistencijalne potrebe.
Danas se vodi antropološko-tehnološki rat
Vlč. Singbo naglasio je da u današnjem društvu ratova, najveći nije neki od političkih, nego antropološko-tehnološki rat, jer se odvija između dvije temeljne (o)pozicije. Prva je pretjeran progresistički pogled koji promatra čovjeka kao poboljšivo biće. Druga, pak, smatra da čovjek treba očuvati svoje dostojanstvo i integritet, odnosno svoju ljudskost. S jedne strane je čovjek u službi tehnologije (transhumanisti), a s druge strane tehnologija u službi čovjeka (biokonzervativci).
Sukladno tomu, postoje dva pristupa tehnologiji: društveno-konstrukcionistički i tehno-deterministički. Prvi tehnologiji pristupa kao neutralnoj zbilji kojom se ljudi slobodno koriste, a drugi ju promatra kao oslobođenu od društvene uvjetovanosti te onu koja uvjetuje slobodu.
Digitalizacija svijeta, primijetio je predavač, donijela je gubitak teritorijalnih korijena i dobitak ateritorijalnog stanja, zatim oslobođenje od izravnih materijalnih (fizičkih) odnosa, promjenu odnosa između vlastitog tijela, osobnog identiteta i raznih oblika prisutnosti, te potragu za konstrukcijom novog identiteta pomoću tehno-profanih zamjena Boga. Ti procesi su se intenzivirali uslijed pandemije koronavirusne bolesti, dodao je.
Navevši mogućnosti današnje tehnologije na nekoliko primjera humanoidnih robota, naglasio je da inteligencija strojeva ne ostvaruje vlastite, nego ljudske ciljeve, jer strojevi nisu svrha sami sebi pa nisu kadri određivati svrhovitost svojeg života. Zapravo je njihova svrha da budu u službi čovjeka, a ne da djeluju samostalno.
No, transhumanizam kao filozofski pravac ili pseudo-religijski pokret smatra da pomoću raznih tehnologija treba omogućiti prevladavanje svih ljudskih morfoloških, psiho-mentalnih ograničenja i nedostataka, „zapravo, pomoću tehnologije poboljšati ljudsku vrstu“.
Uz meliorizam, među obilježjima pokreta izdvojio je monizam koji može biti čas materijalistički, čas spiritualistički, odnosno ezoterijski ili idealistički. Kao primjer, vlč. Odilon naveo je googleizam i kanadsku Google–crkvu čiji članovi tu tražilicu smatraju božanstvom.
Treće obilježje transhumanizma je dataizam – tehnoproroštvo koje božansku moć pridaje informaciji te ljudsku vrstu svodi na sustav za obradu podataka, a osobu na algoritam.
Na tom tragu, vlč. Singbo vjeroučiteljima je preporučio da pogledaju dva filma: Kiborzi među nama i Društvena dilema.
Potom je upozorio je da se iz teocentrizma prelazi u tehnocentrizam s božanskim ambicijama. Sve to proizlazi iz razočaranja u kršćanskog Boga koji je, prema tom shvaćanju, čovjeku dao razum, ali ga i ograničava moralnim zakonima koji zahtijevaju određeno odricanje te prepoznavanje i poštivanje granica.
Zato se tehnologiju promatra kao izlaz iz ljudske ranjivosti i kao rješenje „problema“ smrti.
Rodna ideologija niječe načela inherentna ljudskoj osobi
Spominjući ranjivost kao konstitutivni element ljudske naravi, dolazi se do drugog gorućeg i gotovo razarajućeg fenomena u društvu općenito, a posebice u obrazovnom sustavu – rodne disforije. Donedavno je u medicini smatrana poremećajem, a otprije nekoliko godina u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje Američke psihijatrijske udruge, vodi se kao „teškoće koje mogu pratiti neusuglašenost između roda koji osoba doživljava ili iskazuje i onog koji joj je dodijeljen“.
Pritom ne opisuje objektivnu fizičku patologiju ili neki poremećaj mentalnog zdravlja, nego se zapravo odnosi na simptome koji proizlaze iz subjektivne percepcije da se netko nalazi u krivom tijelu. Došlo je do promjene, ne stvarnosti, nego pojmova, primijetio je vlč. Singbo.
Dodao je da objektivnog kriterija za dijagnosticiranje rodne disforije nema, ali istodobno postoje dijagnostički kriteriji za pristupanje „tranziciji“ koji se utvrđuju na temelju subjektivnog osjećaja.
Međutim, zahvaćanje u ljudsko tijelo znači zahvaćanje u cijelu osobu jer osoba ne posjeduje tijelo nego jest i tijelo, istaknuo je predavač. Time rodna ideologija niječe nauk o naravnom zakonu koji želi istaknuti načela inherentna ljudskoj osobi koja su univerzalna, svugdje primjenjiva, te vječna, bezuvjetna i nepromjenjiva, neovisno o nekoj posebnoj karakteristici skupina i pojedinaca.
Izazovi vjeroučitelja za budućnost
Vlč. Singbo je vjeroučiteljima posvijestio da će se s tim poteškoćama u razredima intenzivnije tek susresti za nekoliko godina. „Dužni smo vratiti se na crkveni nauk o naravnom zakonu“, ustvrdio je.
U vezi s time je među ostalim podijelio primjer najstarije katoličke visokoškolske ustanove u Sjedinjenim Američkim Državama, Sveučilišta Georgetown. Ondje je prošle godine proveo šest mjeseci na stručnom usavršavanju. U jednoj raspravi bio je upozoren da ne govori o trudnim ženama, nego o trudnim osobama. Jedan od isusovaca koji vode sveučilište rekao mu je da je potrebno razgraničiti posao i vjeru.
Do takvih situacija, kazao je vlč. Singbo, dolazi kada su u sukobu crkveni nauk i državni zakoni. Zbog toga vjeroučitelje vidi na prvoj crti obrane naravnog zakona shvaćenoga u svjetlu Božjeg zakona i Objave koju je Isus ostavi Crkvi. Ustvrdio je da će u takvim slučajevima morati postupiti prema državnim zakonima ili prema kriterijima s početka predavanja.
„Nalazite se u svijetu u kojem vlada državni zakon, a ondje gdje vlada državni zakon obično vlada zakon interesa“, napomenuo je. Stoga veliki izazov vidi u pristupanju onomu što ne treba biti prihvaćeno. Takve osobe ne treba diskriminirati, nego prihvatiti, a da se pritom ono što se protivi naravnom zakonu ne uzdiže na razinu normalnosti.
Posljedice svega toga, među kojima je razaranje obitelji, posebice će se odraziti na djeci. „Imat ćete pred sobom, djecu različitih životnih priča i tu smo, zapravo, u prednosti jer tada nastupa evanđeoska dimenzija našega poziva. To nije samo pitanje znanja, nego primjećivanja toga djeteta u njegovim lomovima i borbama“, poručio je vjeroučiteljima. Istaknuo je da se upravo u tomu otkriva posebnost vjeroučitelja u odnosu na druge nastavnike.
Razlika kršćanske antropologije i antropologije transhumanizma
Nove antropološke paradigme, koje su u temelju transhumanizma, umjetne inteligencije i rodne ideologije, dolaze iz odvajanja naravi, slobode i kulture. Prije svega, radi se o biologizirajućim antropologijama. U njima ljudska narav nije odbačena, ali je dozvana kao negacija svake slobode.
Vlč. Singbo je stoga na kraju naveo usporedbu kršćanske antropologije i antropologije transhumanizma i rodne ideologije.
„Nalazimo se stvarno u uzbudljivom vremenu – vremenu u kojem se zaista gubi jasnoća, vremenu u kojem je teško i nekomu reći da je jasnoća tu. Ali, unatoč tomu, Isusova riječ nema rok trajanja i baš zbog toga postaje izvor naše snage, izvor svjedočenja, ponekad kroz mučeništvo, ne nužno u tjelesnom ili fizičkom smislu, nego u intelektualnom, duhovnom smislu. Borimo se s društvom, ponekad međusobno unutar Crkve, ali onomu koji se drži Isusa Krista, kako kaže blaženi Alojzije, sve biva lako“, ohrabrio je na završetku predavanja.
Na kraju programa izneseni su zaključci katehetske škole.
Predstojnik NKU-a mons. Ivica Pažin istaknuo je kako je tema škole dobro odabrana što je pokazao i odaziv vjeroučitelja. Dodao je da su predavači autentičnošću i sadržajem dali prostor vjeroučiteljima za stručne i potrebne rasprave o odnosu bioetike i Vjeronauka. Za sudjelovanje se prijavio maksimalan broj (350) sudionika, iz raznih biskupija.
„To pokazuje činjenicu da su, s jedne strane, vjeroučitelji uvijek otvoreni novim spoznajama, a s druge, da u praktičnom smislu prihvaćaju ovakav okvir i način rada s njima – u plenarnim raspravama, izlaganjima i radionicama“, rekao je mons. Pažin.
Istaknuo je koliko je važno da se sudionici pritom osjećaju kao kod kuće i u ozračju punom povjerenja postavljaju pitanja na koja drugdje ne bi mogli tražiti odgovore.
Osim kao obvezno stručno osposobljavanje, stručni skup je vjeroučiteljima poslužio da se susretnu s kolegama i prijateljima, bolje se upoznaju i međusobno ohrabre.