Draga braćo i sestre, dobar dan!
Želim danas govoriti o molitvi zahvaljivanja. Za polazište uzimam izvješće koje donosi evanđelist Luka. Dok je Isus bio na putu ususret mu dolazi deset gubavaca koji ga preklinju: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ (17, 13). Znamo da se za oboljele od gube tjelesnom trpljenju pridružuje društvena i vjerska marginaliziranost. Bili su marginalizirani. Isus ne izbjegava susret s njima. Ponekad prelazi granice koje nameću zakoni i dotiče bolesnika – što se nije smjelo – grli ga, ozdravlja. U ovom slučaju nema kontakta. Isus ih izdaleka poziva da se pokažu svećenicima (r. 14) koji su, prema zakonu, bili zaduženi potvrditi da se ozdravljenje dogodilo. Isus ne govori ništa drugo. Čuo je njihovu molitvu, čuo je njihov vapaj da im se smiluje i odmah ih šalje svećenicima.
Ova desetorica vjeruju, ne ostaju tamo čekati čas svoga ozdravljenja, ne: oni vjeruju, odlaze odmah i na putu sva desetorica ozdravljaju. Svećenici su dakle mogli vidjeti njihovo ozdravljenje i vratiti ih normalnom životu. Ali tu dolazi ono najvažnije: iz te se skupine samo jedan prije odlaska svećenicima vraća natrag zahvaliti Isusu i veličati Boga zbog primljene milosti. Samo jedan, ostala devetorica nastavljaju svoj put. I Isus primjećuje da je taj čovjek bio Samarijanac, neka vrsta „heretika“ za Židove tog doba. Isus komentira: „A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ (17, 18). Dirljivo je to izvješće!
Ovo izvješće, da tako kažem, dijeli svijet na dva dijela: na one koji ne zahvaljuju i one koji zahvaljuje; na one koji uzimaju sve kao da im se to mora dati i one koji sve prihvaćaju kao dar, kao milost. U Katekizmu piše: „Svaki događaj i svaka potreba mogu postati razlogom zahvaljivanja“ (2638). Molitva zahvaljivanja uvijek započinje otud: od toga da prepoznamo da nam prethodi milost. Bili smo u nečijoj zamisli prije nego što smo naučili misliti; bili smo ljubljeni prije nego što smo naučili ljubiti; bili smo željeni prije nego što nam se u srcu ijedna želja pojavila. Ako ovako gledamo na život, tada zahvaljivanje postaje lajtmotiv naših dana. Mnogo puta zaboravimo također reći to „hvala“.
Za nas kršćane po zahvaljivanju je dobio ime najbitniji sakrament koji postoji – euharistija. Ta grčka riječ, naime, znači upravo to: zahvaljivanje. Kršćani, kao i svi vjernici, blagoslivljaju Boga za dar života. Živimo prije svega zato što smo primili život. Svi se rađamo zato što je netko želio život za nas. I to je samo prvi u dugom nizu dugova koje imamo dok živimo. Dugovi zahvalnosti. U našemu životu, više nas je osoba gledalo čistim očima, besplatno. Često su to odgajatelji, vjeroučitelji, osobe koje su svoju službu vršile izvan okvira koje zahtijeva dužnost. I oni su u nama pobudili zahvalnost. Prijateljstvo je također dar na kojem uvijek treba biti zahvalan.
To „hvala“ koje moramo neprestano govoriti, to hvala koje kršćanin dijeli sa svima, proširuje se u susretu s Isusom. U evanđeljima nalazimo potvrdu da je Isus svojim prolaskom često pobuđivao radost i hvalu Bogu kod onih koji su ga susretali. Izvješća o Isusovu rođenju vrve moliteljima srca širom otvorena za Spasiteljev dolazak. A i mi smo pozvani biti dionicima te neizmjerne radosti. Sugerira to također zgoda o deset ozdravljenih gubavaca. Svi su, naravno, bili sretni što su ozdravili, jer su tako mogli izići iz one beskrajne prisilne karantene koja ih je isključivala iz zajednice. Ali među njima ima jedan koji jednoj radosti pridodaje drugu: raduje se ne samo ozdravljenju nego i susretu s Isusom. Ne samo da je oslobođen od zla, nego sada ima također sigurnost da je ljubljen. To je srž: kad zahvaljuješ, izražavaš sigurnost da si ljubljen. A to je veliki korak: imati sigurnost da si ljubljen. To je otkriće ljubavi kao snage koja upravlja svijetom. Dante bi rekao: Ljubav „koja pokreće sunce i ostale zvijezde“ (Raj, XXXIII, 145). Nismo više skitnice koje lutaju s jednoga kraja na drugi, ne: imamo dom, prebivamo u Kristu i iz tog „stana“ promatramo sav ostali svijet i on nam se čini beskrajno ljepšim. Mi smo djeca ljubavi, mi smo braća ljubavi. Mi smo muškarci i žene milosti.
Nastojmo, dakle, braćo i sestre, uvijek biti u radosti susreta s Isusom. Njegujmo radost. Zloduh nas, naprotiv, nakon što nas zavede – s bilo kojim iskušenjem – uvijek ostavi tužne i same. Ako smo u Kristu, nijedan grijeh i nijedna prijetnja neće nas moći nikada spriječiti da s radošću nastavimo svoj put kroz život, zajedno s toliko suputnika.
Ne propustimo, prije svega, zahvaljivati: ako smo nositelji zahvalnosti, svijet također postaje bolji, makar i samo malo, ali to je dovoljno da mu se prenese malo nade. Svijetu je potrebna nada i zahvalnošću, tim stavom zahvaljivanja, prenosimo malo nade. Sve je ujedinjeno, sve je povezano i svatko može odigrati svoju ulogu tamo gdje jest. Put sreće je put koji je sveti Pavao opisao na kraju jedne od svojih poslanica: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite“ (1 Sol 5, 17-19). Ne trnuti Duha – baš lijep životni program! Ne trnuti Duha koji je u nama vodi nas do zahvalnosti.
Apel Svetoga Oca
Hrvatsku je jučer pogodio potres koji je prouzročio ljudske žrtve i velike štete. Izražavam svoju bliskost s povrijeđenima i svim stradalima u potresu. Molim posebno za one koji su izgubili život i za članove njihovih obitelji. Nadam se da će međunarodna zajednica pomoći vlastima u zemlji kako bi se ublažile patnje hrvatskoga naroda.