Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama o temi „Doticaji s ranjivošću u vjeroučiteljskom pozivu”, otvorena je u utorak 25. kolovoza u dvorani „Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu.
Ovaj, ovog ljeta, jednodnevni stručni skup organizirali su Nacionalni katehetski ured HBK i Agencija za odgoj i obrazovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Broj sudionika ove godine ograničen je, a rad Škole prilagođen je mjerama zaštite od širenja koronavirusa. Zbog toga nakon četiri predavanja nisu predviđene radionice, već izlaganje o tri dobra primjera iz prakse nastala u proteklim mjesecima novih okolnosti nastave i vjeroučiteljskog rada.
Pozdravljajući sve goste i sudionike mons. dr. Ivica Pažin, predstojnik NKU-a HBK, primijetio je kako početkom Škole dominira riječ tišina. „Tišina je prostor za stvaranje distance od svega onoga naviknutoga u svakodnevnici. Tišina je za nas kršćane prostor povlačenja u sebe tražeći one putove do srca Evanđelja kojega želimo iz dana u dan iznova pronalaziti. No, tišina je i znak da riječi koje izgovaramo, a koje prelamaju tu tišinu, trebaju u životu svakoga od nas biti odvagnute, jer svaka riječ ima svoju težinu”, istaknuo je predstojnik Pažin želeći da ova Katehetska ljetna škola svojom temom bude „prelamanje one tišine koja je zavladala u našem vjeroučiteljskom pozivu sukladno okolnostima u kojima se nalazimo u ovih nekoliko posljednjih mjeseci.”
Budući da se Katehetska ljetna škola održava u dvorani „Vijenac” NPI-a na Kaptolu, a njegov novi ravnatelj je dr. sc. Jakov Rađa, ujedno i povjerenik za duhovna zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, sve je sudionike vlč. Rađa pozdravio i podsjetio na mlade s kojima se kao svećenik često susreće. Primijetio je određene „antropološke mutacije, mladi su sve osjetljiviji i kada ih promatramo u njihovu sazrijevanju i borbama vidimo koliko im je pomoći potrebno da se snađu u orijentaciji, u tome da se snađu u današnjem svijetu”. Zato temu Škole smatra iznimno korisnom za vjeroučitelje koji prenose vjeru mladima, ali i za sve one koji se žele upoznati s načinom kako mladima komunicirati vjeru.
Katehetskoj ljetnoj školi na početku se pridružila i ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja RH prof. dr. sc. Dubravka Brezak Stamać. „Svi zajedno osjećamo teret novonastale situacije. U tom duhu vi ste nastojali napraviti jedan ovakav skup, rekla bih, dosta hrabro, a i ovogodišnja tema će biti odgovor na ‘novonormalno’”, ohrabrila je sudionike nova ravnateljica Agencije i izrazila želju nastavka suradničkog odnosa Agencije i NKU-a HBK u organizaciji ovakvih Škola.
Sudionicima Škole obratio se predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić. Podsjetio je da je Katehetska škola mjesto otkrivanja nove ljepote starog vjeroučiteljskog poziva i primijetio da je ovogodišnja tema dobro odabrana, jer „ima li nešto potrebnije i neka važnija tema od ovogodišnje i ima li boljega trenutka od ovoga za promišljanje o ranjivosti u vjeroučiteljskom pozivu?” Uvodno je podsjetio na jedno istraživanje znanstvenika (Global Footprint Network) prema kojem je 22. kolovoza čovječanstvo potrošilo zalihe prirode za ovu godinu, te ostatak dana u 2020. živimo „na kredit”, na račun dobrote prirode i svijeta u kojem se nalazimo. Ovo nam govori kako načinom života stvaramo nesklad između zemlje i nas, ranjavamo zemlju čiji smo kapacitet za ovu godinu već iskoristili. I ta, ali i druge ranjivosti – pojedinca, čovječanstva, prirode, Crkve – tema su ove Katehetske škole.
Nadbiskup Hranić također je istaknuo da je „stvarnost koronavirusa nepobitni znak naše ograničenosti i ranjivosti, i takva je stvarnost je bila poticaj za razmišljanje o temi ove Katehetske škole. Ali u toj ranjivosti, ili zbog takve ranjivosti, do izražaja dolazi hrabrost. Naime, samo hrabar čovjek vidi, razumije i priznat će da je ranjiv.” Ukazao je na središnji znak naše vjere – križ – koji predstavlja portret duboke ranjivosti nas ljudi i Isusa koji je bio ranjen na smrt. No, Isus je i uskrsnuo, a Uskrsli na sebi nosi tragove rana, ali više nije ranjiv. Tom slikom mons. Hranić ohrabrio je vjeroučitelje, diveći se njihovoj hrabrosti, hrabrosti koja traži jasnoću ranjivosti, koja se želi suočiti s osobnom, ali i s ranjivošću čovječanstva. „A kad Crkva, premda ranjiva, računa na vašu hrabrost, na vaše svakodnevno pastoralno obraćenje koje je temelj uvijek novom žaru naviještanja i svjedočanstva živoga Isusa Krista, tada i svi mi možemo mirno kročiti u novu normalnost koja je pred nama.” Na kraju je zaključio: „Ne bojmo se vlastite ranjivosti i slabosti, imajmo hrabrosti suočavati se s time, jer to nam daje snagu, temelj je pastoralnog i svakog drugog obraćenja, temelj za našu još veću hrabrost.”
Nadbiskup Hranic Djuro – uvodne rijeci na Katehetskoj ljetnoj koli za srednjoskolske vjer – 2020
Uvodni okvir teme predstavila je prof. dr. sc. Ana s. Thea Filipović, voditeljica programsko-organizacijskog odbora. Govorila je o četiri ranjivosti o kojima će opširnije izlagati predavači škole: ranjivost vjeroučitelja (doc. dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski), ranjivost Crkve (doc. dr. sc. Josip Bošnjaković), ranjivost čovječanstva (doc. dr. sc. Katica Knezović) i ranjivost zemlje (dr. sc. Đurica Pardon). „Svi mi u svoju profesiju unosimo cijelu svoju osobu te kao nastavnici poučavamo svime što jesmo. To uključuje i vlastite rane i način na koji se s njima nosimo, ranjivost unutar naše vlastite biografije, emocionalnu dimenziju odgojno-obrazovnih odnosa, propitivanje vlastitog sustava vrijednosti i način nošenja sa stresom. Dobro je povremeno se propitati: tko sam ja, koji su moji duboki korijeni”, istaknula je prof. Filipović i dodala kako se vjeroučitelji, osim s osobnom ranjivošću susreću i s profesionalnom: „Pripadnost dvama sustavima – školi i Crkvi, susret s ranjivošću učenika, roditelja, kolega, sustava… Doticaj s ranjivošću u nastavničkom pozivu uvijek uključuje etička pitanja: koliko pošteno se odnosim prema nutrini i ranjivosti drugoga, osobito prema ranjivosti meni povjerenih maloljetnih i mladih osoba?”
Ukazala je i na važnost predavanja o ranjivosti Crkve: „Današnje postmoderno osvješćivanje o mehanizmima moći koji su utkani u društvene sustave, koji su oblikovali i oblikuju interpretacije povijesti i sadašnjosti, koji određuju kulturni kapital koji se obrazovanjem prenosi, sve više senzibilizira i teologiju i Crkvu, potičući je otkrivati i prepoznavati vlastitu grešnost koja je duboko utkana i u njezine strukture.” Budući da se vjeroučitelji i vjeronauk dotiču i pitanja ranjivosti čovječanstva, s. Thea Filipović izdvojila je i predavanje o toj temi koje je odgovor i na poticaje pape Franje u ovoj pandemiji koronavirusa: „Pandemija COVID-19 iznijela je na vidjelo važnost zdravlja kao općeg dobra i ljudskosti kao naše zajedničke sudbine. Nitko se ne može sačuvati i spasiti sam. Osviještenost o zajedničkoj sudbini izazov je na solidarnost i pravednost. Potrebno je pripremati budućnost za sve, ne stavljajući u prvi plan samo neke i ne škartirajući nikoga. Zato je potreban novi početak, a ne povratak na staro.
Nužno je promijeniti paradigmu mišljenja, obrnuti perspektivnu promatranja, okrenuti se od zapadnocentričnosti i eurocentričnosti, staviti u središte one koji su na rubu i pitati se za uzroke njihova stanja koji se i nas tiču. Danas se odlučuje hoćemo li iz krize izaći bolji i graditi bolji, pravedniji svijet, ili ćemo iz nje izaći gori.” I Zemlja je ranjiva, istaknula je prof. Filipović, te je kao razlog za izbor ove teme jednog od četiriju predavanja navela podsjetnik kako mi nismo vlasnici Zemlje, već njezini poslužitelji: „Kao poslužitelji, a ne vlasnici zemlje, instrumenti smo Božji i odgovorni za to kako upravljamo zemljom kao našim zajedničkim domom – je li to na dobro svih ljudi i svih stvorenja i za to u kakvom ćemo stanju ostaviti naš planet budućim naraštajima.”
Prvo predavanje u sklopu Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama održao je znanstveni suradnik dr. sc. Đurica Pardon o temi “Ranjivost zemlje: kršćanski odgoj za ekološku odgovornost”.
Donosimo neke naglaske iz predavanja dr. Pardona, župnika u Punitovcima.
Svrha katoličkog vjeronauka u školi je što cjelovitije upoznavanje, produbljivanje i usvajanje kršćanskoga nauka i katoličke vjere radi ostvarivanja evanđeoskog poziva na svetost i postignuća pune općeljudske, moralne i kršćanske zrelosti.
Ostvarujući taj odgojno obrazovni cilj da učenik upozna i razumije kršćansku religiju i katoličku vjeru te temeljne istine vjere u svjetlu cjelovitoga nauka Katoličke Crkve katolički vjeronauk pridonosi cjelovitom odgoju učenika, razvijanju i izgradnji vjerskih vrednota i stavova koji će mu na osobnoj i zajedničkoj razini omogućiti odgovorno donošenje odluka i izbora pred pojavama i izazovima suvremenoga svijeta i društva (usp. Plan i program katoličkoga vjeronauka za četverogodišnje srednje škole 2009.; Plan i program katoličkoga vjeronauka za trogodišnje srednje škole 2014.; Kurikulum nastavnog predmeta Katolički vjeronauk za osnovne škole i gimnazije 2019.
Zemlja je ranjena, a svijet u kojem živimo je bolestan. Iskustvo s kojim se susreće svijet tijekom opasnosti od zaraze korona virusom samo je jedan od pokazatelja neuravnoteženosti svijeta i opasnosti stanja u kojem se nalazi Zemlja i sva stvorenja koja na njoj postoje.
Čitav svijet, od osobne, do nacionalne i globalne razine nalazi se u ozbiljnoj ekološkoj i kulturalnoj krizi u kojoj i učenici, zajedno sa svojim obiteljima, i vjeroučitelji zajedno sa svima koji su im pretpostavljeni i usmjeruju njihov rad, moraju svjesno i odgovorno tražiti puteve novih praksi i drugačije načine razmišljanja koji će dovesti do novih životnih navika (usp. LS 209).
Ovaj odgojni izazov ne obuhvaća samo pružanje znanstvenih informacija o stanju okoliša i planeta Zemlje, nego mu je krajnji cilj jačanje svijesti o potrebi obnove ekološke ravnoteže na osobnoj i međuljudskoj razini, na razini odnosa s drugim živim bićima i na razini odnosa s Bogom (usp. LS 210).
Kršćanski ekološki odgoj ne usmjerava se samo na stvaranje “ekološkog građanstva” i izgradnju zakonskih okvira i upoznavanju pravila ekološkog ponašanja, nego na usađivanju osobnih dobrih navika, utvrđivanju svijesti o osobnoj odgovornosti za svijet u kojemu svi živimo, te na poticanje načina ponašanja koja izravno utječu na dobrobit okoliša kao što su: izbjegavanje uporabe plastike i papira, smanjenje potrošnje vode, odvajanje otpada, kuhanje samo onolike količine hrane kolika se može pojesti, pokazivanje brige za druga živa bića, korištenje javnog prijevoza ili dijeljenje troškova prijevoza jednim automobilom, sadnja novih stabala, gašenje nepotrebnog svjetla i brojne druge navike.
Kreativnost u pronalaženju načina uspostave ekološke pravednosti pokazuje istovremeno i ljubav prema okolišu na sliku Božju (usp. Post 1,26) i ljudsko dostojanstvo koje je ljudskim bićima od Boga povjereno da čovjek bude čuvar i brižni skrbnik stvorenja (usp. Post 2,15).
Ekološkim odgojem, koji promiče skrb za stvorenja (uključivo i za druge ljude), podiže se i svijest o samopoštovanju kao i o poštovanju u zahvalnosti za sve što nas okružuje, za sva stvorenja s kojima dijelimo prostor i vrijeme vlastitog življenja.
Kršćanski odgoj za ekološku odgovornost u djetinjstvu i mladosti sije sjeme koje svoje plodove donosi tijekom cijeloga života, a počinje od učenja primjene osnovnih pravila ljubaznosti međuljudskog ponašanja i odnosu prema svim stvorenjima i čitavoj Zemlji: tražiti dopuštenje, reći »hvala«, obuzdati agresivnost ili pohlepu, tražiti oproštenje kad se učini nešto loše (usp. LS 213).
Cilj kršćanskog ekološkog odgoja je oblikovati ozračje poštovanje za okruženje u kojem živimo i stvoriti drugačiju kulturu brige za tlo, vodu, zavičaj, teritorij, državu i domovinu – za sve ono što smatramo zemljom. Odgoj za ekološku odgovornost, stoga, ne uključuje samo ekologiju (brigu za okoliš) u strogom smislu riječi, nego se usmjeruje na odgajanje pravednih ekonomista, istraživača i inženjera, zemljoradnika i uzgajivača stoke i bilja, kao i poštenih političara koji će svojim promišljenim odlukama promicati brigu o samoodrživosti i suverenitetu.
Konačni cilj kršćanskog ekološkog odgoja jest utvrđivati svijest vjeroučenika da je vjernička dužnost odgovorno se odnositi prema zemlji koju im je Bog dao za njihovu domovinu.
Drugo predavanje održala je docentica dr. sc. Katica Knezović s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu o temi “Ranjivost čovječanstva: pogled iz kršćansko-teološke perspektive”.
Donosimo neke naglaske iz predavanja dr. Knezović.
Čovječanstvo je u suživotu sa svojim staništem oduvijek izloženo prirodnim katastrofama manjih i većih razmjera (potresi, poplave, hurikani, suša, požari i drugo), koje uvijek iznova pokazuju koliko je ovisno o prirodi koja ga okružuje i kojom nastoji ovladati.
Posljednja dva tisućljeća čovječanstva, doba antropocena, čovjek obilježava sve većim zadiranjem u prirodu, a od industrijske revolucije i pojačanoga tehničko-tehnološkoga napretka izlaže čovječanstvo i industrijskim katastrofama, sa sve većim zagađenjem planeta Zemlja u vodi, tlu i zraku, a time i sve lošijim uvjetima proizvodnje hrane, što – uz povećane štete od bolesti i štetočina – pridonosi povećanju gladi u svijetu. Nastaju ratovi i razni sukobi što na razne dijelove čovječanstva svaljuje mnoge nevolje i nesreće.
Ranjivost čovječanstva je uvijek bila vidljiva i doživljavala se tijekom povijesti u raznim oblicima, među njima i širenjem zaraznih bolesti. Najnovije doba doživljava pandemiju koronavirusom, uzročnikom COVID-19.
Dok su se u prijašnja vremena uz manju mobilnost ljudi, roba i usluga izbijanja zaraznih bolesti zadržavala na razinama epidemija, ograničavala na manje prostore i učinkovitije suzbijala karantenama i sličnim zahvatima, uz današnju pokretljivost stanovništva i sve oblike transporta, čemu pridonosi i koncentriranost stanovanja u megapolisima, zaraza brzo prerasta u pandemiju.
Ova pandemija koronavirusom je cijelom svijetu očitovala koliko je čovječanstvo doista ranjivo, a znanstvenici iz različitih znanstvenih disciplina već dulje upućuju na takvu opasnost. COVID-19 je samo jedna od mnogih vrlo izglednih bolesti uzrokovanih mirkoorganizmima koje bi mogle postati čovjekova svakodnevica.
Tehničko-tehnološki napredak, na kojem počiva gospodarstvo svih zemalja svijeta, od čovjekova početnoga blagoslova sve više postaje njegovo prokletstvo, viseći mu poput Damoklova mača nad glavom.
Mnogi su upozoravali na to iz raznih znanstvenih disciplina, a posebice etičari filozofske i teološke provenijencije. Jedan od njih je i Hans Jonas koji svojim pokušajem razvijanja etike za tehničko-tehnološku civilizaciju, sažetom u načelo odgovornosti, razvija etiku budućnosti i na Kantovu tragu kategorički tvrdi da čovječanstva treba biti jer postoji bezuvjetna obveza čovječanstva da postoji i nikada egzistencija, ili čovjekovo biće u cjelini, ne smije postati ulog u rizicima njegova djelovanja.
Čovjek je obvezan djelovati tako da učinci njegova djelovanja nikada ne dovedu u pitanje opstojnost života na Zemlji. U svim pretpostavkama kojima se vodi o mogućim posljedicama svoga djelovanja uvijek treba dati prednost onoj goroj varijanti, mogućoj nesreći, pitajući se: A što ako se dogodi?
Etika okoliša je razradila teorijske osnove za ojačanje svijesti da čovjek ne može bez prirode koja ga okružuje i stoga obveza jednih prema drugima, ona klasična etika koja uređuje međuljudske odnose, nužno uključuje čovjekov odnos prema prirodi kao izravnu obvezu prema drugim ljudima.
Harald Lesch je izravan u svojoj procjeni da je Zemlja u šaci antropocena, što vodi tomu da čovječanstvo uklanja sebe s lice Zemlje. Da je zaokret u čovjekovu odnosu prema svome staništu bez kojeg ne može opstati nužan, jasno je i mnoge su inicijative da se ta svijest globalno ojača. Prinos tomu dao je papa Franjo svojom enciklikom Laudato si’ promičući svijest o Zemlji kao jedinom domu i potrebi ekološkog obraćenja i odgoja za nj.
Kršćanstvo u svome pologu ljubavi prema Bogu i bližnjemu nalazi temeljna uporišta za takav pristup. Teologija svojim promišljanjem u raznim disciplinama, od teologije stvaranja preko socijalne etike, moralne teologije i teodiceje, a posebice duhovnosti, promišlja i potiče na takvu praksu koju može pratiti i konkretan pastoral u životu vjernika. Liturgijski obredi i duhovno vodstvo vjernika je nasušna potreba za življeno kršćanstvo u sve više raskršćanjenom društvu.
Posebice u uvjetima pandemije valja se prisjetiti riječi španjolskog filozofa José Ortega y Gasseta: “Ja sam ja i moje okolnosti!” Svaki je čovjek u ovo vrijeme pandemije COVID-19 obilježen na svoj način svojim okolnostima. One ga oblikuju i uvjetuju u njegovu svagdanjem životu.
Primjerice, nedavni potres u Zagrebu i okolici svima koji su ga doživjeli postao je neka vrsta kamena međaša, tj. točno znaju gdje su se zatekli u tom trenutku. Zadivljujući su pokušaji ljudi da se suoče s tim novonastalim okolnostima i na njih odgovore, svatko na svoj način. Pokušaji umjetnika da svatko iz svoje sobe, iz svoga doma odsvira ili otpjeva dionicu za orkestralnu ili zbornu skladbu slika je čovječanstva u kojem svaki pojedinac ima glas i traži svoj izričaj u vrijeme kad treba držati socijalnu udaljenost, “ostati doma”.
Čovjek je društveno biće i itekako osjeća potrebu za blizinom drugog bića, za zagrljajem, za stiskom ruke. Strah od COVID-19 uništava zajedništvo, udaljava ljude jedne od drugih, usmjerava ih protiv drugih, protiv sebe samih, protiv prirode, protiv Boga… Kršćani imaju sliku trojedinog Boga, trojstveno zajedništvo kao pralik suodnosa jednih prema drugima.
I u vrijeme pandemije valja naći oblike zajedništva koji će hraniti čovjekovu potrebu za drugim bićem, a očuvati zdravlje od COVID-19 i od posljedica izolacije. Posebice je to važno ostvariti u odgojno-obrazovnom procesu u kojem online nastava na dulje razdoblje nije prihvatljiva jer razvitak učeničkih vještina u bitnome ovisi o interakciji, čime su posebice pogođena djeca primarnoga obrazovanja.
Valja računati s tim da se ima pravo na kvalitetan odgoj i obrazovanje, ali i na zaštitu zdravlja svih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu. Ranjivost čovječanstva je ranjivost svakog pojedinca i njegova okoliša.
Treće predavanje u sklopu Katehetske ljetne škole održao je doc. dr. sc. Josip Bošnjaković o temi “Ranjivost Crkve: Zloporaba moći, tijela, savjesti”.
Donosimo neke naglaske iz predavanja dr. Bošnjakovića.
„Gospodin moj i Bog moj“ – riječi su apostola Tome, našeg blizanca, nakon što je prinio prst i pogledao Isusove ruke ta nakon što je stavio ruku u Isusov bok, žive znakove Isusove patnje. Tek preko osobnog iskustva u susretu s Isusovim ranama Toma ispovijeda svoju vjeru.
U zadnjih 20-ak godina susreli smo se s teškim ranama u Crkvi, među kojima su zlostavljanje maloljetnih osoba i ranjivih odraslih, teže nedosljednosti, pokušaj samo-opravdavanja i želje da se zaštiti vanjsku sliku Crkve, različite zloporabe moći koje se očituju u međuljudskim odnosima te otežavaju živom mističnom Tijelu Kristovu kako bi cjelovitije hodalo u navještaju Radosne vijesti.
Ljudi, vjernici su na različite načine pogođeni zlostavljanjima, zloupotrebama te je potrebno godina i desetljeća, pa možda i cijeli život kako bi osoba postala svjesna posljedica zlostavljanja te isto tako i proces ozdravljenja koji tada započinje, a i on može trajati desetljećima, ili cijeli život, za mnoge i kada počne, već je prekasno.
Razumijevati moć u Crkvi od temeljne je važnosti za suživot svih članova u Crkvi. Htjeti biti najvažniji činjenica je s kojom su se susreli i apostoli sve do toga da žele gromovima „zasuti“ one koji drugačije misle, ili ih pak ne žele primiti.
Moć se očituje u riječi, prostoru, društvu, odnosima, „zarobljenom bogatstvu“, zapovijedi i poslušnosti, odnosno kako se odnosimo prema sebi i drugima s obzirom na ove teme i stvarnosti. Najjača snaga moći jest služenje i „blago vama budete li tako i činili“ govori nam Isus kao nekoć i svojim učenicima (Iv 13,17).
Tijelo pamti (The body keeps the score) naslov je knjige B. van der Kolka u kojem se jasno ističe kako tijelo pamti traume koje je proživjelo. Crkva, Mistično Tijelo Kristovo, pamti rane koje je doživjelo. Htjeti ne vidjeti ranu, htjeti se opravdati, ne pokazati se pred drugima ranjiv, ranjen napadati druge, prozivati druge zbog vlastite ranjenosti i „bolesti“ su procesi koji ne vode k iscjeljenju. Možda i u našem procesu suočavanja sa ranama Crkve su nas zaobišli i svećenik i levita (Lk 10, 29-37) a neki „Samarijanac“ iz medija, ili drugog prostora se zaustavio kod naših rana i pružio pomoć.
Trajalo je vrijeme osvještavanja i napokon zajedničkog napora u zaštiti ranjivih osoba u Crkvi, ali ujedno i samog Tijela Kristova. Potrebno nam je ulje suosjećanja što zacjeljuje rane i vino radosti što oporavlja klonuli duh.
Biti sposoban razlučiti u vlastitoj savjesti i srcu kako činiti dobro a izbjegavati zlo jedan je od većih darova i sposobnosti (1 Kr 3,9), što pak prolazi kroz žeravicu boli i ljubavi (Iv 18, 18; Iv 21,9) i suočavanja s vlastitim propustima. Zajedno sa svojom braćom Juda je prodao svoga brata Jišmaelcima a kićenu (Post 37) haljinu nose ocu i govore mu Prosudi (הַכֶּר־נָ֔א) je li ovo haljina tvoga sina, da bi istim riječima već u sljedećem poglavlju (Post 38) Judi isto to pitanje postavila Tamara, snaha Judina, koja je začela Judino dijete, nakon smrti dvojice Judinih sinova, a on prozivajući je bludnicom, začuo od nje riječi Prosudi (הַכֶּר־נָ֔א) čiji li je ovo pečatnjak o vrpci i ovaj štap, na što Juda ogovori Ona je pravednija nego ja.
Osuditi druge pokušavajući prikriti vlastiti pogreške i rane kratkoročni je proces i ne vodi k zdravlju i „čistoj“ savjesti. Priznati pogrešku i tražiti oprost put je iz ropstva u slobodu, koji nekada traje cijelu jednu generaciju.
Četvrto predavanje u sklopu Katehetske ljetne škole održala je doc. dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski o temi “Ranjivost Crkve: Ranjivost vjeroučitelja: izvori ranjivosti i nošenje s ranjivošću”.
Donosimo neke naglaske iz predavanja dr. Smoljo-Dobrovoljski.
Pitanje ranjivosti u edukacijskom i formacijskom kontekstu pripada među najvažnije odgojne teme, bilo da se radi o ranjivosti samih odgojitelja, u ovom slučaju vjeroučitelja, ili da se govori o ranjivosti odgajanika, učenika. Ranjivost je inherentni dio ljudske egzistencije i kao takva može biti prihvaćena ili potisnuta. U slučaju prihvaćanja ranjivosti čovjek upoznaje nove horizonte vlastitog bića, postaje više čovjek, sposoban za nadnaravnu ljubav.
Ranjivost iz te perspektive nije točka slabosti nego mjesto rasta i razvoja novog iskustva i odnosa. U suprotnom, negacija vlastite ranjivosti može voditi do gubljenja prilike za odnos i iskustvo koji donose svrhovitost, vitalnost i dinamiku života, a u nekim slučajevima i do viktimizma i manipulacije. Negacijom važnog, ranjivog dijela psihičkog života čovjek sebe udaljava od normalnog doživljavanja i funkcioniranja, zatvara se u infantilne, nezrele, pa ponekad čak i patološke obrasce, koje potom opsesivno ponavlja kako bi se zaštitio od iskustva i prorade neugodnih, bolnih, emotivnih stanja.
U ovom predavanju analizirat ćemo ranjivost s posebnim implikacijama na profil vjeroučitelja. O ranjivosti ćemo govoriti na dvije razine: psihološkoj i duhovnoj. Psihološka se odnosi na naravne dinamike i uvodi u razumijevanje ranjivosti u duhovnom području.
Integracija psihološkog dijela s duhovnim je nužna kako bi odgojni profil bio autentičan. Ovo se posebno odnosi na ulogu vjeroučitelja koji poučava božanskom nauku te vjerskim istinama Katoličke Crkve.
Izlaganje je podijeljeno u tri dijela. U prvom dijelu istražuje se pojam ranjivosti iz psihološko-duhovne dimenzije, te obrađuje psihogeneza ranjivosti, s posebnim naglaskom na utjecaj strukture ličnosti, koja, s obzirom na razvojne, emocionalne i socijalne uvjetovanosti, dovodi do prihvaćanja ili neprihvaćanja ranjivosti.
Usmjeravajući se na profil vjeroučitelja „ovdje i sada“ istražit će se psihogeni okidači, odnosno mogući izvori ranjivosti, koji se manifestiraju u profesionalnom, odgojnom okviru, te kao takvi mogu utjecati na vjeroučiteljeve kompetencije na kognitivnoj i emotivno-socijalnoj razini.
U analizi izvora ranjivosti usmjerit ćemo se i na analizu društvenih čimbenika, odnosno utjecaj kulture i očekivanja, te institucijskih čimbenika koji dolaze iz vertikalnih odnosa, vjeroučitelj-nadređeni.
U drugom dijelu predavanja analizira se psihodinamika i diferencijalna slika ranjivosti, viktimizma i viktimizacije.
Cilj je ukazati na dinamiku, odnosno proces i sadržaj koji je u pozadini ranjivosti, te razlikovati zrele, nezrele i patološke oblike ranjivosti.
U zadnjem, trećem dijelu prikazani su zreli mehanizmi nošenja s ranjivošću, tumači se razvojna i pedagoška uloga ranjivosti u vjeronaučnom kontekstu, te ukazuje kako ranjivost može postati vrlo koristan „alat“ za uspostavu boljih odnosa s učenicima te na poboljšanje intrapersonalnog i interpersonalnog funkcioniranja.
U konačnici, cilj je uz pragmatične smjernice nošenja s ranjivošću, pokazati put integriranja ranjivosti i iskorištavanja njezinih potencijala za unaprjeđenje edukacijske i formacijske kompetencije.
U popodnevnom dijelu Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama predavanja o primjerima dobre prakse održali su teologinja Ivana Hac, licenc teoloških znanosti Tomislav Šegina i dr. sc. Petar Smontara.
U predavanju „Kurikulumsko planiranje – prednosti i mogućnosti” Hac je prikazala određene promjene uvođenjem kurikularne reforme te istaknula prednosti i izazove u novonastaloj situaciji. Istaknula je da, kada vjeroučitelji prate Godišnji izvedbeni kurikul (GIK) mogu bolje isplanirati određene ishode, odnosno zadane ciljeve vlastite nastave te tako i ostvariti obradu određenih tema u određenom broju sati kako bi nastavni plan bio što bolje realiziran.
Uz mnoge prednosti, Hac je napomenula da za određene promjene treba duže vrijeme prilagodbe, poput nove terminologije s kojom su se vjeroučitelji susreli ili pak nedovoljan broj sati u godišnjem rasporedu te da ima mjesta za poboljšanje. Osim toga, navela je kako su se unatoč početnim poteškoćama, vjeroučitelji brzo prilagodili online nastavi.
Šegina je tijekom predavanja „Načini upotrebe videolekcija u različitim uvjetima rada” predstavio različite načine i mogućnosti snimanja videolekcija. Istaknuo je prednosti videolekcija i u situacijama koje se ne odnose isključivo na pandemiju koronavirusa te je naveo razne mogućnosti kreiranja testova i predavanja u današnjem digitalnom svijetu, a u situacijama kada učenici nisu u mogućnosti dolaziti na predavanja.
Predavanjem „Transformacija pedagoških kompetencija – između ranjivosti i otpornosti” dr. Smontara naveo je važnost učiteljske struke te je istaknuo kako je i Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala veliku izloženost stresu s čime su učitelji suočeni. Naglasio je kako je važno prepoznati vlastite ranjivosti u kontekstu suočavanja s novim izazovima kako bi se otvorile i mogućnosti rješavanja određenih poteškoća.
Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u srednjim školama zaključena je misnim slavljem koje je u crkvi Sv. Marije na Dolcu predvodio predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
U propovijedi je vjeroučiteljima govorio o važnosti obraćenja, rekavši: „Dok si ne priznamo, ne vidimo da smo grešni, da smo slabi, ako se ne udaramo u prsa, ne osjećamo uopće potrebu za tim, nema obraćenja. Zato je naše priznanje vlastite grešnosti pretpostavka obraćenja i spasenja u najužem teološkom smislu te riječi. A onda i ekološkog, pastoralno-katehetskog i svakog drugog obraćenja po kojemu postajemo Božji suradnici u djelu spasenja svijeta i društva u koje smo uronjeni“.
Osvrnuvši se na ulomak iz evanđelja o licemjerju i taštini pismoznanaca i farizeja, nadbiskup je protumačio: „Mi smo danas na mjestu učitelja u vjeri. Teologa, pismoznanaca i farizeja. Vi kao vjeroučitelji, vi ste ti pismoznanci koji tumačite sadržaj objave, sadržaj vjere mladima. Koliko se više te riječi odnose na nas svećenike, a još više na nas biskupe. ‘Vole prva mjesta’. ‘Vole da ih zovu’. To se i nama događa. Stavljate nas uvijek na prvo mjesto. Devetnaest godina sam biskup i ja sam sad navikao i uopće ne idem sjesti na zadnje mjesto jer vidim da samo pravim problem, nego idem odmah naprijed. Navikne se. Da me netko stavi u peti red, ja bih se pitao što je. ‘Vole prva mjesta’. ‘Vole da ih zovu’. Na početku mi je bilo užasno kad mi je netko rekao ‘preuzvišeni’, danas to i ne čujem. A da me zovu nekako drugačije, vjerojatno bih to osjetio. Vidite kako se to lako uvuče u nas. Ove Isusove teške riječi, mi vjerujemo da mi čitamo u liturgiji ne samo što je neki evanđelist zabilježio nekoj crkvenoj zajednici sjećajući se na temelju one žive tradicije onoga što je Isus nekoć govorio, nego mi vjerujemo da kada u liturgiji slušamo evanđelje, onda Isus ponovno progovara, On govori okupljenoj zajednici. Isusove riječi upućuje nama danas. Nama učiteljima u vjeri, nama biskupima i svećenicima“.
Nadbiskup je upozorio da je korijen svih zala oholost i to je bio problem pismoznanaca i farizeja kojega žigoše Isus. „Papa tako često napada klerikalizam u Crkvi. To je to. To je način ponašanja kojega Isus teško žigoše u ovom evanđelju. Nemaju hrabrosti pogledati svoju dvostrukost, ponizno priznati vlastitu slabost. Znate kako je teško priznati svoju dvostrukost, nedosljednost. Sebi to priznati. Pa onda pred drugima to još priznati. Bez toga ne može biti promjene. Nego živimo uljuljani u tome da je dobro to kako radimo i činimo. Ako nemam hrabrosti pogledati u sebe, nemam samokritičnosti, nemam poniznosti onda ne osjećam potrebu za obraćenjem i ne mogu prihvatiti put obraćenja. I onda se branim. Zauzimam obrambeni stav i napadam. Ranjivost. Naša ranjivost. Danas ste puno razmišljali o ranjivosti. Temeljna je ova ranjivost o kojoj nam danas progovara Isus. Biti ranjen svojom ohološću, svojom nesposobnošću. Biti ponizan. I zato je Isus započeo govor riječima ‘Tko želi biti prvi među vama, neka bude svima sluga’. ‘Tko god se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen’. Poniziti se, to znači imati hrabrosti pogledati u sebe, pogledati se u oči i pogledati se u ogledalo i priznati. To je hrabrost i poniznost“, zaključio je nadbiskup Hranić.
IKA