Čitanje: Jr 31, 33
Ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.
Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 3. Crkva – Božji narod
Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!
Nastavljajući razmišljanje o dogmatskoj konstituciji Lumen gentium (LG) danas ćemo se zadržati na drugom poglavlju, posvećenom Božjem narodu.
Bog, koji je stvorio svijet i ljudski rod i koji želi spasiti svakoga čovjeka, ostvaruje svoje djelo spasenja u povijesti izabravši si određeni narod i prebivajući u njegovoj sredini. Zato On poziva Abrahama i obećava mu potomstvo brojno kao zvijezde na nebu i pijesak na morskoj obali (usp. Post 22, 17-18). S Abrahamovom djecom, nakon što ih je oslobodio iz stanja ropstva, Bog sklapa savez, prati ih, brine se za njih i okuplja ih svaki put kad zalutaju. Stoga je identitet tog naroda određen Božjim djelovanjem i vjerom u njega. Pozvan je postati svjetlo za druge narode, kao svjetionik koji će privlačiti sebi sve narode, čitavo čovječanstvo (usp. Iz 2, 1-5).
U koncilskoj konstituciji Lumen gentium se kaže da „sve se to, međutim, dogodilo kao priprava i pralik onoga novoga i savršenoga Saveza, koji se treba sklopiti u Kristu, i punije objave koja je trebala biti predana po samoj Božjoj utjelovljenoj Riječi“ (LG, 9). Krist je, naime, taj koji, darom svoga Tijela i svoje Krvi, okuplja u sebi jednom zasvagda taj narod. Već sad ga čine ljudi iz svih naroda kojima je zajedničko to da vjeruju u njega, prianjaju uza nj, te, vođeni Duhom Uskrsloga, žive istim životom kojim je On živio. To je Crkva: Božji narod koji svoj život crpi iz Kristova tijela [1] i koji je i sam Kristovo tijelo [2]; ne narod kao drugi, već Božji narod, kojeg je On sabrao i kojeg čine muškaraca i žena iz svih naroda na zemlji. Načelo koje ga ujedinjuje nije neki jezik, kultura ili pripadnost nekom narodu, nego vjera u Krista: Crkva je stoga – prema divnom koncilskom izrazu – „zbor onih koji s vjerom gledaju u Krista“ (LG, 9).
To je mesijanski narod, upravo zato što mu je Glava Krist, Mesija. Oni koji mu pripadaju ne hvale se zaslugama ili titulama, već samo darom da su, u Kristu i po njemu, Božji sinovi i kćeri. Stoga, prije ikoje zadaće ili službe, ono što je istinski važno u Crkve jest biti nacijepljen na Krista, biti, po milosti, djeca Božja. To je ujedno jedini počasni naslov koji bismo trebali tražiti kao kršćani. U Crkvi smo zato da neprestano primamo život od Oca i živimo kao njegova djeca i braća među sobom. Shodno tome, zakon koji oduhovljuje odnose u Crkvi je ljubav, kakvu je primamo i doživljavamo u Isusu, a njezin konačni cilj je Božje kraljevstvo, prema kojem putuje zajedno sa čitavim čovječanstvom.
Ujedinjeni u Kristu, Gospodinu i Spasitelju svakog muškarca i žene, Crkva ne može nikada biti prignuta nad samom sobom, već je otvorena svima i za sve. Premda Crkvi pripadaju oni koji vjeruju u Krista, Koncil nas podsjeća da „svi su ljudi pozvani k novomu Božjem narodu. Stoga se taj narod, ostajući jedan i jedini, mora raširiti diljem cijeloga svijeta i kroz sve vjekove kako bi se ispunio naum volje Boga koji je u početku stvorio ljudsku narav kao jednu te je odlučio da svoju djecu, koja su bila raspršena, napokon skupi u jedno“ (LG, 13). I oni koji još nisu primili evanđelje stoga su, na neki način, usmjereni k Božjem narodu, a Crkva, surađujući u Kristovom poslanju, pozvana je širiti evanđelje posvuda i među svima (usp. LG, 17), kako bi svi mogli susresti Krista. To znači da u Crkvi ima i mora biti mjesta za sve te da je svaki kršćanin pozvan navješćivati evanđelje i davati svjedočanstvo u svim sredinama u kojima živi i djeluje. To je način kako taj narod pokazuje svoje katolištvo, prigrljujući bogatstva i dobra iz različitih kultura i, istodobno, nudeći im novost evanđelja da ih pročisti i oplemeni (usp. LG, 13).
U tome smislu, Crkva je jedna ali obuhvaća sve. Jedan veliki teolog ovako ju je opisao: „Ona, jedini Kovčeg spasenja, mora primiti u svoju prostranu lađu sve ljude u njihovoj raznolikosti. Ona, jedina Gozbena dvorana, poslužuje jela prikupljena od svekolikog stvorenog svijeta. Ona, Kristova bešavna haljina, otkana u komadu, je ujedno također – i to je ista stvar – kićena Josipova haljina“ [3].
Veliki je znak nade – poglavito u našim danima, obilježenim mnogim sukobima i ratovima – znati da je Crkva narod u kojem zajedno žive, u snazi vjere, žene i muškarci različite narodnostî, jezikâ i kulturâ: ona je znak stavljen u srce samog čovječanstva, podsjećaj i proroštvo onoga jedinstva i onoga mira na koje Bog Otac poziva svu svoju djecu.
____________________
[1] Usp. J. Ratzinger, Il nuovo popolo di Dio, Brescia 1992., 97.
[2] Usp. J.-M. Congar, Un popolo messianico, Brescia 1976., 75.
[3] Usp. H. de Lubac, Cattolicismo. Aspetti sociali del dogma, Milano 1992., 222.
_____________________
APEL
U Qlayai u Libanonu danas će se održati sprovod oca Pierrea El Raiija, maronitskog župnika u jednom od kršćanskih sela na jugu Libanona, koja ovih dana ponovno proživljavaju tragediju rata. Izražavam svoju blizinu svim Libanoncima u ovom času teške kušnje.
Na arapskom, „El Raii“ znači „pastir“. Otac Pierre bio je pravi pastir, koji je uvijek, ljubavlju i žrtvom Isusa Dobrog Pastira, ostajao uz svoj narod. Čim je čuo da su neki župljani ozlijeđeni u bombardiranju, bez oklijevanja je pohitao da im pomogne. Dao Gospodin da njegova prolivena krv bude sjeme mira za voljeni Libanon!
Draga braćo i sestre, nastavimo moliti za mir u Iranu i na cijelom Bliskom istoku, posebno za brojne civilne žrtve, među kojima je mnogo nevine djece! Neka naše molitve budu utjeha onima koji pate i sjeme nade za budućnost!