CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025.
Isus Krist naša nada.
III. Isusova Pasha.
5. Raspeće „Žedan sam“ (Mk 7, 37)
Čitanje: Iv 19, 28-30
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: „Žedan sam.“ A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: „Dovršeno je!“ I prignuvši glavu, preda duh.
Draga braćo i sestre!
U središtu izvješća o Muci, u najsvjetlijem i ujedno najmračnijem trenutku Isusova života, Ivanovo Evanđelje donosi nam dvije riječi koje obuhvaćaju neizmjerno otajstvo: „Žedan sam“ (19, 28) i odmah potom: „Dovršeno je“ (19, 30). To su posljednje riječi, ali se u njima zrcali čitav jedan život, riječi su to koje otkrivaju smisao cijelog života Sina Božjega. Na križu Isus ne izgleda kao pobjedonosni junak, već kao prosjak ljubavi. Ne proklamira, ne osuđuje, ne brani se. Traži, ponizno, ono što što si sam nikako ne može dati.
Žeđ Raspetoga nije samo fiziološka potreba izmučenog tijela. To je ujedno, i nadasve, izraz duboke želje: želje za ljubavlju, odnosom, zajedništvom. To je tihi vapaj Boga koji, hoteći podijeliti s nama naše ljudsko stanje, također je dopustio da ga obuzme ta žeđ, Boga koji se ne srami prositi gutljaj, jer nam tom gestom govori da ljubav, da bi bila istinska, mora naučiti i tražiti, a ne samo davati.
„Žedan sam“, kaže Isus, i tako očituje svoju, ali i našu ljudskost. Nitko od nas nije samodostatan. Nitko se ne može sam spasiti. Život biva potpun ne kad smo jaki, već kad naučimo primati. I upravo tada, nakon što je iz tuđe ruke primio spužvu natopljenu octom, Isus proglašava: „Dovršeno je“. Ljubav je postala potrebita i upravo zato je dovršila svoje djelo.
To je kršćanski paradoks: Bog ne spašava tako da on čini, već dopuštajući da mu se čini. Ne pobjeđujući zlo silom, već prihvaćajući do kraja slabost ljubavi. Na križu nas Isus uči da se čovjek ne ostvaruje u moći, već u otvaraju drugom s povjerenjem, pa i onda kad nam je neprijatelj ili protivnik. Spasenje se ne krije u samodostatnosti, već u poniznom priznanju vlastite potrebe i u tome da je znamo slobodno izraziti.
Ispunjenje naše ljudskosti u Božjem naumu nije čin snage, već čin povjerenja. Isus ne spašava dramatičnim obratom događaja, već tražeći nešto što si sam ne može dati. I ovdje se otvaraju vrata istinskoj nadi: ako je i sam Sin Božji odlučio ne biti samodostatan, onda i naša žeđ – za ljubavlju, za smislom, za pravdom – nije znak neuspjeha, već istine.
Tu, naizgled tako jednostavnu, istinu teško je prihvatiti. Živimo u dobu u kojem se visoko cijene samodostatnost, učinkovitost i uspješnost. Pa ipak, Evanđelje nam pokazuje da mjera naše ljudskosti nije ono što možemo postići, već naša sposobnost da dopustimo drugima da nas vole i, kad je to potrebno, da nam se pomogne.
Isus nas spašava pokazujući nam da tražiti nije nedostojno, nego oslobađajuće. To je put izlaska iz skrivanja u grijehu, kako bismo ponovno ušli u prostor zajedništva. Od samog početka je grijeh rađao sram. Ali oproštenje, ono istinsko, rađa se kad se možemo suočiti sa svojom potrebom i više se ne bojati da ćemo biti odbijeni.
Isusova žeđ na križu je i naša žeđ. To je vapaj ranjenog čovječanstva koje i dalje traži živu vodu. I ta žeđ nas ne udaljava od Boga, već nas radije ujedinjuje s njim. Ako imamo hrabrosti priznati je, možemo otkriti da je i naša slabost most prema nebu. Upravo u traženju – a ne u posjedovanju – otvara se put do slobode jer prestajemo umišljati da smo samodostatni.
U bratstvu, u jednostavnom životu, u umijeću traženja bez srama i darivanju bez računice, krije se radost koju svijet ne poznaje, radost koja nas vraća izvornoj istini našeg bića: stvoreni smo da ljubav primamo i darujemo.
Draga braćo i sestre, u Kristovoj žeđi možemo prepoznati svu svoju žeđ. I naučiti da nema ništa više ljudskog, ništa više božanskog od toga da znam reći: trebam. Ne bojmo se tražiti, posebno kad nam se čini da to ne zaslužujemo. Ne sramimo se pružiti ruku. Upravo tamo, u toj poniznoj gesti, krije se spasenje.
APEL
Iz Sudana, posebno iz Darfura, stižu tragične vijesti. U Al Fashiru su brojni civili zarobljeni u gradu, žrtve gladi i nasilja. U Tarasinu je razorno klizište uzrokovalo bezbrojne smrti, ostavljajući za sobom bol i očaj. I kao da to nije dovoljno, širenje kolere prijeti stotinama tisuća već iscrpljenih ljudi. Više nego ikad sam blizu sudanskom narodu, posebno obiteljima, djeci i raseljenim osobama. Molim za sve žrtve. Upućujem iskren apel odgovornima i međunarodnoj zajednici da se osigura humanitarne koridore i provede koordinirani odgovor kako bi se zaustavila ova humanitarna katastrofa. Vrijeme je da se pokrene ozbiljan, iskren i uključiv dijalog između strana kako bi se okončao sukob i narodu Sudana vratila nada, dostojanstvo i mir.