„Dimenzije kršćanske antropologije u dijalogu s današnjicom i u perspektivi odgoja”
Katehetska ljetna škola za srednjoškolske vjeroučitelje i vjeroučiteljice započela je 26. kolovoza u 10,00 sati prema predviđenom programu, online, na platformi Zoom. Organizatori Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama su Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije i Agencija za odgoj i obrazovanje. Sudjelovalo je oko 200 sudionika iz cijele Hrvatske.
O temi Škole „Dimenzije kršćanske antropologije u dijalogu s današnjicom i u perspektivi odgoja” u uvodnoj riječi govorio je predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Nadbiskup Hranić je na početku izlaganja podsjetio da se i ova katehetska škola iz epidemioloških razloga održava na daljinu, pa je tako i on u svome javljanju iz Đakova pažnju usmjerio na povijest razvoja antropologije, kao multidisciplinarne znanosti, uz ostalo, upozorivši da su u tom kontekstu često „upravo ideje o odgoju bile začetnice i zaštitnice stvaranja novih svjetskih poredaka, a često su, nažalost, vodile i prema nestajanju civilizacija”.
No, rekao je i da kršćanski nauk o čovjeku pokazuje kako je odijeljenost sekularno profane kulture i crkveno religijskoga svijeta neiskrena i umjetna, kao i da je ideja kršćanskoga odgoja također imala svoj razvojni put, a konstanta toga nauka bila je i jest da je „čovjek, kao stvorenje Božje na sliku Božju, trajno usmjeren prema Bogu”.
„Upravo zato što je stvoren na sliku Božju u stanju je svoju vlastitu imanenciju usmjeriti i nadići transcendencijom u osobnom susretu s onim božanskim, a odgoj je kao jedna od temeljnih zadaća Crkve shvaćen i kao sastavni dio izvornoga poziva na naviještanje i svjedočenje kršćanske vjere”.
„Slika i lice čovjeka, a po tome i čovječanstva, započinje se stvarati u obiteljskoj, te u školskoj zajednici. Na poseban način se aktualizira u sadržajima srednjoškolskoga vjeronauka”, rekao je predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju.
Zaključno je mons. Hranić izrazio nadu da će im ova dva dana pomoći posvijestiti tendencije vremena u kojem žive kako kroz razmišljanjima predavača, tako kroz primjere dobre prakse, te da će s Katehetske škole ponijeti svjedočanstvo hrabrosti za daljnje naviještanje kršćanske istine o čovjeku.
Uvodnu molitvu predvodila je vjeroučiteljica i katehistica Maja Šimičić Roksandić iz Rijeke.
Sudionike je, uz druge, pozdravila i voditeljica programsko-organizacijskog odbora škole dr. Ana Thea Filipović riječima da je „teologija Crkve nužno u dijalogu sa suvremenim mišljenjem i pojedinim znanostima, te nastoji promišljati i interpretirati kršćansku vjeru na obzorju senzibiliteta i izazova današnjice”.
Radni dio prvoga dana započeo je predavanjem prof. dr. Tončija Matulića s temom “Otajstvo čovjeka u Kristu (GS, 22) i novi antropološki izazovi”. Naslov izlaganja jasno naznačuje da u središtu promišljanja o čovjeku i, posljedično, o novim antropološkim izazovima treba stajati osoba Isusa Krista Sina Božjega. Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu u prvome poglavlju naslovljenom „Dostojanstvo ljudske osobe“ prvoga dijela naslovljenom „Crkva i čovjekov poziv“ izlaže temeljne istine kršćanske antropologije: Čovjek stvoren na sliku Božju; Grijeh i podijeljenost čovjeka u njemu samome; Ustrojstvo čovjeka kao jedinstva duše i tijela; Dostojanstvo uma, istina i mudrost; Dostojanstvo moralne savjesti; Izvrsnost ljudske slobode; Misterij ljudske smrti; Oblici i korijeni ateizma; Sustavni ateizam; Stav Crkve prema ateizmu; Krist –novi čovjek.
Ne možemo na ovome mjestu dublje ulaziti u pitanje zašto se baš u okviru izlaganja temeljnih istina kršćanske antropologije nalazi koncilski govor o ateizmu, ali je nužno i korisno primiti na znanje dvije temeljne koncilske izjave. Prva se tiče čovjekovog poziva i temeljnog smisla religioznog iskustva: „Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest u čovjekovoj pozvanosti u zajedništvo s Bogom. Već od samoga svojeg postanka čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava. Čovjek živi potpuno u skladu s istinom samo ako tu ljubav slobodno priznaje i svojemu se Stvoritelju povjeri“ (Gaudium et spes, 19) – i zbog toga – „Crkva ustrajava na tome da se priznavanje Boga nikako ne protivi čovjekovu dostojanstvu, jer se to dostojanstvo temelji i usavršuje u samome Bogu“ (Gaudium et spes, 21).
Druga se tiče odgovornosti Crkve, odnosno kršćana, za nastanak ateizma: „Ateizam naime, promatran u cjelini, nije nešto izvorno, nego on prije nastaje iz različitih uzroka, među koje se također ubraja kritička reakcija protiv religija, i to u nekim krajevima napose protiv kršćanske religije. Stoga u nastanku tog ateizma ne mali udio mogu imati vjernici, jer treba reći da oni zanemarivanjem vjerskoga odgoja i pogrešnim izlaganjem nauka ili također nedostatcima svojega religioznog, ćudorednog i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju“ (Gaudium et spes, 19). U tom smislu treba razborito voditi računa o dvjema činjenicama. Prvo, vjera u Boga ne samo da nije protivna ljudskome dostojanstvu, nego ona ni u kojem slučaju ne služi i ne može služiti umanjivanju ljudskoga dostojanstva zato jer ljudsko dostojanstvo kao apsolutna i bezuvjetna veličina jedini istinski izvor i temelj ima samo u Bogu. To svjedoči i potvrđuje biblijska istina čovjekove stvorenosti na sliku Božju i istina čovjekove obnovljenosti na sliku Sina Božjega – novoga savršenog čovjeka Isusa Krista.
Drugo, vjera u Boga, nažalost, u onih koji je ispovijedaju nije lišena zloporaba i protusvjedočanstva tako da upravo odatle nastaju i nastale su povijesne kritičke reakcije protiv Boga ili, preciznije rečeno, protiv vjerskoga predstavljanja Boga. U tom smislu ogromna je odgovornost na svakom vjerniku, ali i na Crkvi u cjelini da zanemarivanjem vjerskoga odgoja, pogrešnim izlaganjem nauka i svakim svjesno skrivljenim nedostatkom kršćanskoga života ne skrenu na stranputicu nagrđivanja i potamnjivanja pravoga lica Boga. Svijest o veličini ljudskoga dostojanstva svakog ljudskog bića probudio je i potaknuo upravo Koncil: „Dostojanstvo ljudske osobe u ovo naše doba iz dana u dan sve više prodire u svijest ljudi; isto tako raste broj onih koji zahtijevaju da ljudi u djelovanju imaju i služe se svojom vlastitom odlukom i odgovornom slobodom te da ne budu pokretani prisilom, nego vođeni sviješću dužnosti“ (Dignitatis humanae, 1). Ako dosljedno ostanemo vjerni ovoj koncilskoj izjavi, tada svi novi antropološki izazovi nisu ništa drugo nego poziv i prilika za svjedočenje bezuvjetnog poštivanja dostojanstva svake ljudske osobe bez ikakve razlike.
Jasno nam je da u suvremenom demokratskom društvu mnogi ljudi zastupaju antropološke vizije i etičke stavove koji su u suprotnosti s istinama kršćanske antropologije. Neka konkretna djelovanja i ponašanja mnogih naših suvremenika posve odudaraju od praktičkih normi i zahtjeva kršćanske etike. Pritom je na kušnji stavljeno kršćansko svjedočanstvo vjere u Boga koji je svako ljudsko biće stvorio na svoju sliku i obnovio ga na sliku Isusa Krista, savršenog čovjeka, koji bezuvjetno ljubi svako ljudsko biće, koji svakom ljudskom biću garantira apsolutno nepovredivo ljudsko dostojanstvo u društvenom ozračju u kojemu se mnoga djelovanja i ponašanja naših suvremenika prepoznaju kao grijeh. Pitanje svih pitanja tiče se osude grijeha usred bezuvjetnog zahtjeva za poštivanjem apsolutno nepovredivoga dostojanstva svake ljudske osobe i na tom dostojanstvu utemeljenih neotuđivih ljudskih prava i sloboda?
Drugo predavanje održao je izvanredni profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu dr. sc. Pavle Mijović. Tema predavanja bila je „Socijalna antropologija enciklike Fratelli tutti – kršćanski identitet u društvenom dijalogu“
U svom predavanju istaknuo je kako Enciklika Fratelli tutti pape Franje predstavlja teoretski napredan, prakseološki i egzistencijalno izazovan, ali istovremeno i inovativan okvir za promišljanje svih oblika društvenih interakcija te mnogih povezanih i izvedenih fenomena.
U prvom dijelu predavanja predavač je uputio na problematiku komuniciranja vlastitih partikularnih identiteta unutar pluralne javne sfere, koja je na heterogen način prožeta mnogim različitim identitetskim odrednicama, koje su često u antagonističkom odnosu jedna nasuprot druge. Nadalje, rekonstruirani su obrisi socijalne antropologije, koja je prisutna u Enciklici, kroz raspravu o temama u kojima se na poseban način susreću vlastite identitetske odrednice s generalnim kontekstom javne sfere. Suodnos vlastite privatne sfere i one javne je prototipskog karaktera, te kao takav utječe na formiranje često konfliktnog odnosa između različitih aktera u kojemu predominiraju teme koje u pravilu ne pridonose humaniziranju društvenih dinamika. Papa Bergoglio već na samom početku Enciklike ističe potrebu nadilaženja „granica“, neovisno radilo se o onim vezanima za „porijeklo, nacionalnost, boju kože i religiju (FT, br. 3)“.
Nepriznavanje tuđih identitetskih odrednica, shvaćenih u najširem smislu, dovodi s jedne strane do latentnog konflikta koji se manifestira u raznim agresivnim oblicima. No, i šire, problem nepriznavanja identiteta sastoji se u činjenici da kod onih čiji identiteti nisu na dovoljan i adekvatan način valorizirani izazove dodatne polarizirajuće tendencije. Vodeći se gotovo bazičnim ljudskim mehanizmima, ovo izaziva tendenciju getoizacije. Naime, unutar zajednica koje pojedincima određuju „životni svijet“, poput obitelji, uže ili šire zajednice, Crkve, bliskog miljea i sl., stupanj sigurnosti i prihvaćenosti je veći, te se pojedinci osjećaju uključenima i protagonistima, ali navedeno generira opasnost umanjene participacija na širim društvenim dinamikama. Stvaranje getoizirajućih sustava ekskluzivnog karaktera u konačnici pokazuju smanjenu mogućnost komunikacije sa svijetom u kojemu živimo, čiji smo dio. Također, time se otežava i čitanje „znakova vremena“ te davanje odgovora na iste.
Istaknuto je kako enciklika Fratelli tutti pokazuje teoretski potencijal u smislu razvijanja jednog specifičnog diskurzivnog okvira, univerzalno intoniranog, koji posjeduje veliku mogućnost praktične primjene. Prakseološki aspekt je posebno analiziran s ciljem potenciranja jedne nove i šire teorije koja proizlazi iz prakse a vezana je za potenciranje socijalne antropologije, koja se u enciklici manifestira u oblicima bratstva i socijalnog prijateljstva.
Drugi dio predavanja bio je posvećen promišljanju o kritičnim točkama u kojima se kršćanski identitet susreće s društvenim dinamikama. Sadržajni tekst Enciklike poslužio je kao riznica primjera teoretskog i praktičnog reda. Papa Bergoglio oponira konfliktnoj teoriji, koja često determinira mnoge društvene odnose, razvijajući jednu napredniju, i zahtjevniju kontaktnu teoriju, koja povezuje naše identitetske odrednice iz privatne nam sfere te ih stavlja u suodnos s onom javnom. Svojevrsni zaglavni kamen navedenog dijaloškog procesa, na temelju kojega je moguće izvesti svaki govor o bratstvu papa Franjo pronalazi u biblijskoj paraboli o Dobrom Samarijancu, koja je vjerojatno jedan od upečatljivijih dijelova Biblija, te kao takav poznat gotovo svakom vjerniku, čak i onima uronjenima u kontekst religijskog analfabetizma. Taj jedan argument na temelju kojega izvesti aktualni diskurs o bratstvu papa Franjo pronalazi u toj biblijskoj epizodi. Bratstvo i socijalno prijateljstvo koje papa Bergoglio donosi u Enciklici referira upravo na odnos prema drugome, u izrazitom je antropološkom ključu. I to prema drugome koji je depriviran, lišen, isključen iz sfere ljudskoga i ostavljen na milost i nemilost „golog života“. Odnos prema svima onima koji spadaju u te kategorije predstavljaju locus theologicus. Papa Bergoglio se, posve intencionalno, odlučuje baviti s realnostima koje su u pravilu na marginama javnog interesa. Ideja osuvremenjivanja ili pak onoga što je u katoličanstvu popularizirano s Drugim vatikanskim saborom i terminom posadašnjenja (tal. aggiornamento) predstavlja svojevrsni leitmotiv Enciklike. Aktualni izazovi s jedne strane, i posadašnjenje misaone i praktične tradicije Katoličke Crkve dodiruju se u enciklici papa Franje Fratelli tutti, služeći kao egzemplar smislenog dijaloga, antropološki orijentiranog.
Drugi dio prvoga dana bio je posvećen primjerima dobre prakse koje su pripremili naši vjeroučitelji.
Primjeri dobre prakse:
1) Neki izazovi vjeronaučne nastave u trogodišnjim strukovnim školama
(Iva Deković i Eduard Kožul)
2) Kako koristiti nove udžbenike i stare planove i programe (Marija Samardžija)
3) Zahtjevi učenika u vjeronauku u gimnazijama (Petra Beljan)
Dragi dan Katehetske škole započeo je molitvenim uvodom koji je pripremila vjeroučiteljica Dubravka Konjevod.
Nakon molitvenog uvoda prvo predavanje održao je izvanredni profesor i prodekan za znanost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Stjepan Radić održao na temu „Ljudsko bratstvo i političko prijateljstvo (FT) – perspektive kršćanskog odgoja danas“.
Dr. Radić je na početku izlaganja predočio strukturu samog predavanja, pri čemu je istaknuo da se ona sastoji od tri temeljne cjeline odnosno naslova: 1. Papa Franjo i obnova istinskog bratstva; 2. Fratelli tutti i socijalno prijateljstvo; 3. Bratstvo i prijateljstvo kao perspektive kršćanskog odgoja.
Vezano uz prvu cjelinu predavač je naglasio da je osobitost teološkog diskursa pape Franje ta da je na djelu rehabilitiranje izvornih evanđeoskih i kršćanskih pojmova, poput bratstva, ljubavi, prijateljstva, bliskosti, poniznosti itd., te da ih on komunicira s „jasnoćom, direktnošću i neusiljenošću“. To nikako nije odmak od sustavno-teološkog govora, već upravo suprotno, istaknuo je te nadodao da on „poziva da temeljnim evanđeoskim i time teološkim pojmovima otkrijemo njihovo pravo izvorno značenje, da bi smo ih na taj način mogli konkretizirati u vlastitom životu“.
Bratstvo i socijalno prijateljstvo su upravo primjeri rečenog, rekao je predavač, istaknuvši zanimljivost koja je pri tome uočljiva: za razliku od nastupa na početku, sada više nema nikakvog mjesta dvojbenim, širokim i slobodnim tumačenjima njegovih izričaja. Papa Franjo je, dakle, u potpunosti na liniji izvorišnih osnova samog kršćanstva koje se od svojih početaka priklanja slabima, napuštenima, ranjivima.
Vezano konkretno uz bratstvo papa Franjo, rekao je dr. Radić, ovom temom pokazuje dosljednost vlastitoj teološkoj misli. Na samom početku svoje službe 2013., Papa u govoru ističe: „Molimo uvijek jedni za druge, za čitav svijet da zavlada veliko bratstvo“. Osvrćući se dalje na temu bratstva, predavač je istaknuo da je taj izričaj, izuzev kršćanskog izričaja braća i sestre, prvi put postao nadaleko poznat francuskom revolucijom i njenim sloganom sloboda, jednakost, bratstvo. Totalitarni komunistički sustavi su ga također koristili, rekao je predavač.
Osobitost, međutim, Papina govora o bratstvu je ta što on zastupa evanđeosko-kršćanski pristup ovoj temi, a to znači da izbjegava na jednoj strani apsolutiziranje bratstva kao spomenuti sustavi, dok se na drugoj protivi smještaju ovog pojma u romantičarski i time iluzorni diskurs. Predavač je u pogledu bratstva kod pape Franje posebno istaknuo pojam jednakosti na kojem papa inzistira te Papino tumačenje povezao s kanonsko-pravnim izričajem o „ontološkoj jednakosti i funkcionalnoj nejednakosti“ kao osnovi uspješnog življenja u široj društvenoj i drugim manjim zajednicama.
Vezano uz prijateljstvo, dr. Radić je, uvodeći u ovu temu, naglasio da se događa rehabilitacija pojma „političko prijateljstvo“ u političkoj filozofiji, politologiji kao i sociologiji. Papin se govor može promatrati u kontekstu spomenutih, kod kojih posebnu ulogu zauzima svojevrsni aristotelovski pristup. Međutim, papa Franjo je i ovdje na tragu evanđeoske i teološke tradicije ističući kako je sam Isus svoje učenike nazvao prijateljima te prijateljstvo uzimao kao uzvišeni oblik odnosa među učenicima, pojasnio je predavač. Kod teme Papina pristupa prijateljstvu, predavač je istaknuo njegovo zalaganje za poopćavanjem ove vrline na prijateljstvo građana neke zajednice kao i građana svijeta s bitnim naglaskom da Papa iznimno cijeni vlastitost, nacionalnu i lokalnu, koja je uostalom temelj identiteta.
U zadnjem dijelu svojeg izlaganja predavač je odabrao nekoliko konkretnih perspektiva tj. ciljeva odgoja, kako ih je sam nazvao, s obzirom na bratstvo i socijalno prijateljstvo, slijedeći pri tome encikliku Fratelli tutti. Odabrao je pet takvih elaborirajući svako od njih.
Tako je u prvom tzv. odgojnom cilju – perspektivi, s obzirom na bratstvo i socijalno prijateljstvo, istaknuo važnost posviješćivanja i izgrađivanja u mladom čovjeku, učeniku stav jednakosti svih pred Bogom; u drugom je ukazao na vrlinu dobrohotnosti odnosno altruizma koja se posredstvom bratstva i socijalnog prijateljstva učenicima može posredovati dok je u trećem naglasio važnost milosrđa i praštanja s obzirom na Papine apele u enciklici Fratelli tutti. Četvrti i peti odgojni cilj, rekao je predavač, upućuju na opće dobro i vrlinu domoljublja, koje papa Franjo također, kroz prizmu bratstva i socijalnog prijateljstva, snažno ističe i to kao nezaobilazne aspekte zajedničarskog života.
Na temelju izloženog, dr. Radić je zaključio da bratstvo i političko (socijalno) prijateljstvo, prikazani u enciklici Fratelli tutti, pružaju izvrsnu priliku i svojevrsnu platformu kršćanskog odgoja danas. Tim više, rekao je, jer su to univerzalne vrijednosti odnosno vrline, koje posebno u suvremenosti dolaze do izražaja. Svakako, naglasio je, u svijetu radikalnog globalizma i kozmopolitizma ne treba ići prema njihovom apsolutiziranju, čemu se protivi i sam papa Franjo.
„Priznanje – aktualni pojam znanosti i društva i njegova religijskopedagoška relevantnost“ naslov je drugog predavnja koje je održala pročelnica Katedre religijske pedagogije i katehetike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Ana s. Thea Filipović ujedno i predsjednica programsko-organizacijskog odbora Katehetske ljetne škole.
Dr. Filipović u predavanju je prikazala razvoj pojma priznavanja u znanstvenom diskursu i društvenim raspravama, u kojima, kako je naglasila, posebno značenje dobiva posljednjih tridesetak godina. Govorila je i o društvenim promjenama koje su pridonijele aktualnosti koncepta priznavanja kao što su socijalna dezintegracija, individualizacija i pluralizacija te o izranjanju u prvi plan važnosti pojmova ljudskog dostojanstva i identiteta.
Govorila je o socijalnofilozofskim i političkim teorijama priznavanja te je zatim objasnila prihvaćanje koncepta priznavanja u odgojno-obrazovnoj teoriji i praksi, koja je, kako je rekla, povezana ne samo sa značenjem priznanja za razvoj subjekta, već i s promicanjem veće pravednosti u odgoju i obrazovanju.
Nadalje je dr. Filipović osvijetlila povezanost koncepta pedagogije priznavanja i pedagogije raznolikosti te izložila njihove implikacije za nastavničku etiku i pedagoško-didaktičku praksu. Predavačica je uputila na ambivalentnost koncepta priznavanja kojeg, istaknula je, treba primijeniti kao analitički instrument u odnosu na propitkivanje i dekonstruiranje identiteta i drugosti. U tome je smislu govorila o implikacijama vezanim za nastavu, ali i za kulturu škole te šire društvene okvire.
Dr. Filipović osvrnula se na dimenzije, uključnice i zadatke priznavanja u nastavi vjeronauka. Istaknula je da se priznavanje u vjeronauku nameće kao pedagoško-etički zahtjev koji je i teološki motiviran, a važan je za analizu pojedinih elemenata nastavne prakse. Koncept priznavanja rabi se nadalje kao analitički instrument za reinterpretaciju nastavnih sadržaja, rekla je dr. Filipović te primjerima istaknula važnost interdisciplinarnog dijaloga, recepcije kao i specifičnog doprinosa teologije, religijske pedagogije i vjeronauka općem znanstvenom i posebno pedagoškom diskursu.
Između ostaloga, predavačica je govorila o potencijalu koncepta priznavanja u raščlanjivanju povijesnih konstrukcija identiteta i drugosti u pojedinim tradicijama i praksama kršćanstva.
Popodnevni dio drugoga dana bio je isto tako posvećen primjerima dobre prakse.
Primjeri dobre prakse
1) Metodičko-didaktička razlikovanja (Ivan Miškulin)
2) Primjer obrade teme Čovjek i njegovo dostojanstvo danas prema novom vjeronaučnom udžbeniku za 4. razred SŠ Gradimo bolji svijet (Ivana Hac)
Katehetska škola završila je interaktivnom raspravom i završnom riječju prof. dr. sc. Ane Thee Filipović.
Materijali s Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje u srednjim školama:
Uvodna riječ nadbiskupa Đure HranićaKatehetska ljetna škola za vjeroučitelje SŠ – Uvodna rijec 26-8-2021
prof. dr. sc. Tonči Matulić Matulić – KLJŠ 2021
prof. dr. sc. Ana Thea Filipović Filipović, A. T., Priznavanje – aktualni pojam znanosti i društva i njegova religijskopedagoška relevantnost
izv. prf. dr. sc. Stjepan Radić KLJŠ, 2021., Predavanje, S. Radić, II. (1)
Primjeri dobre prakse
Marija Samardžija samardzija-stari programi-novi udzbenici
Iva Deković i Eduar Kožul Neki izazovi vjeronaučne nastave u trogodišnjim strukovnim školama, Kožul, Deković
Ivan Miškulin https://youtu.be/o3T2hoUFvgk
Petra Beljan https://youtu.be/YboeRMF7rJo
Ivana Hac https://youtu.be/0hj8ILKn-kU