“Ta ti si među nama, Gospodine, mi se tvojim zovemo imenom” (Jer 14, 9)
Poruka mons. Đure Hranića, predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju, na početku školske i katehetske godine 2013./2014.
Odvijeka se narod na ovim prostorima dičio svojom kršćanskom vjerom. Već prvi pisani redak “Az, v ime Otca i Sina i Svetago Duha” očituje da je kršćanska vjera u Trojedinoga Boga uklesana u same temelje hrvatskoga jezika i kulture te da ona od početka predstavlja životnu inspiraciju njegova religioznog, političkog i kulturnog života. I danas, stoljećima nakon tih prvih pisanih riječi, o kršćanskoj se vjeri u Hrvatskoj govori i piše. O njoj je riječ ne samo u crkvenim medijima. Ona nije predmet razmišljanja niti samo učenih teologa. Po vjeronauku u školi ponovno je, kroz posljednjih dvadesetak godina, prisutna i unutar hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava (unatoč tome što neki još danas drže da je taj sustav područje privilegiranog promišljanja i proizvoljnog utjecaja vladajućih na političkoj sceni). Uz izvorno mjesto svoga rasta, života i slavljenja, kao što je to župna zajednica, kršćanska vjera danas je česta tema svjetovnih vijesti i internetskih blogova, socioloških analiza i ekonomskih pitanja.
O kršćanskoj vjeri, posebno o Katoličkoj Crkvi, danas se doista mnogo govori. I različito se govori. No, unatoč tome, čini se da je govor o vjeri sveden na njezinu pojavnost, odnosno na očitovanje vjere u životu pojedinaca i društva, na govor o Crkvi i o njezinu djelovanju, ali da sama vjera ne uspijeva sići u riječ svakodnevnoga života, izreći svoj nutarnji sadržaj i artikulirati samu sebe. Drugim riječima, čini se da svi zajedno zaboravljamo govoriti o Bogu, a ono o čemu se govori i čega su usta mnogih puna ne hrani srce suvremenog čovjeka, temelj svakog pa i našeg društva. Kao da zaboravljamo pustiti Boga da on progovori: u ljudskoj riječi Crkve i kršćana. Kršćanstvo i Crkva kao da se nalaze na granici između dva svijeta: ili se samo u njima vidi spasenje i nada, ili ih se prokazuje kao nemoćne sukrivce za teško stanje čovjeka i društva. Kršćanstvo je ili duboko duhovna stvarnost pojedinca ili je vidljiva stvarnost u umjetnosti i kulturi, koje su ionako “ljubav” tek pojedinih skupina građana. O kršćanstvu govori vjeronauk u školi, ali se njega shvaća kao predmet izoliran unutar zidina jedne učionice. No, istodobno se u drugim prostorijama iste škole o kršćanstvu može govoriti kao o neznanstvenoj te nedostatnoj ponudi za osmišljanje ljudskoga života.
Bog, čije je ime uklesano u povijest ovoga naroda, kao da je postao “stranac u ovoj zemlji” (usp. Jer 14, 8).
“Ta ti si među nama, Gospodine” (Jer 14, 9)
Kad su suša i glad zaprijetile Judeji, prorok Jeremija vapije i razgovara s Bogom: “Zašto si… kao junak koji ne može pomoći? Ta ti si među nama, o Gospodine, mi se tvojim zovemo imenom – nemoj nas ostaviti.” U riječima proroka Jeremije susrećemo na prvi pogled nepokolebljivu sigurnost koja ne ostavlja prostora pitanjima. Tu se odavno spustio oblak religioznog osjećaja i iskristalizirao se u postojani kredo: Ti si među nama, Gospodine! Bog s kojim prorok Jeremija razgovara osobni je Bog. Prorokove dramatične riječi nisu rutina, niti površni govor o Bogu. Nisu niti zaziv nekoj “višoj sili”. Jeremijin Bog je osobni Bog koji se potvrđuje u času ljudske nedaće i sumnje mnogih. To nije Bog “wellness religioznosti”. Bog proroka Jeremije misli ozbiljno!
Ono što su za judejski narod nekoć bile suša i glad, to su danas iznenadne i tragične prirodne nepogode. No, ne samo to. Mnogo je toga što suvremenog čovjeka tjera na rub njegove egzistencije i njegova identiteta. Mnogo je toga što se kao prosvijetljeno predstavlja, veličajući čovjeka i njegovu osobu. Zaslijepljen tom veličinom, čovjek poseže za određivanjem granica Božjem djelovanju u svome životu. To nažalost pokazuju i mnogi zakoni u našoj zemlji.
U takvoj stvarnosti valja si posvijestiti da Bog koji je među nama i kojega možemo dotaknuti (usp. papa Franjo, “Svjetlo vjere”, br. 31) poziva sve nas kršćane, a na poseban način nas koje je najprije pozvao u živo zajedništvo sa sobom, da još više vjerujemo, poput proroka Jeremije; da vjerujemo i u ime onih koji u Boga sumnjaju. Jer “kada vjera slabi, prijeti opasnost da oslabe i temelji čovječnosti” (isto, br. 55). Kako, dakle, iznova “stranca u ovoj zemlji” spoznati kao živoga Boga među nama (usp. Jer 14, 8-9)?
Evanđelje je Riječ života
Bog je u povijesti svoga prijateljstva s čovjekom na najljepši način progovorio u svome Sinu. O njemu, Isusu iz Nazareta, pripovijedaju evanđelja. Ta Radosna vijest nije samo poruka Isusa Krista nego je ona sama Isus Krist. Evanđelje je tako Riječ života.
Kako bi Radosnu vijest proširio po svem svijetu, Isus šalje svoje učenike ne samo “kao sluge, nego kao prijatelje” (usp. Iv 15, 15). Oni će biti poslani, ali mu se uvijek iznova vraćaju. Drugim riječima, Isus ne treba učenike samo radi toga da naviještaju evanđelje svim ljudima. On zapravo želi svoj život dijeliti s njima. Između Isusa i njegovih učenika nastaje životno unutarnje zajedništvo koje ribare čini apostolima, Isusovim učenicima. Upravo po tom životnom zajedništvu s Isusom učenici postaju svjedoci promjene vlastitoga života. U zajedništvu s njim postaju navjestitelji Istine, a nakon njegove smrti i uskrsnuća ostaju gorljivi zagovornici evanđelja – Riječi života.
U evanđelju se Sin Božji u potpunosti otkrio čovjeku. On više nije stranac ljudskoj spoznaji. On poziva svakog čovjeka u zajedništvo sa sobom. Želi život dijeliti s njim. Štoviše: život je svoj dao za čovjeka. “Kristov život, način na koji on poznaje Oca i njegova stalna i potpuna povezanost s Njim, otvara novi prostor ljudskom iskustvu, koji nam je svima pristupačan” (papa Franjo, “Svjetlo vjere”, br. 18). Kršćanstvo, koje nam se čini kao stvarnost na granici dvaju svjetova, u Isusu Kristu gleda onoga u kojemu ta dva svijeta žive i postaju jedno: neprekinuto zajedništvo s Ocem i želja dijeliti zemaljski život s čovjekom. Ono naviješta utjelovljenoga Sina Božjega u kojemu su izbrisane granice između ovoga svijeta i Božjega kraljevstva. Doista, u Isusu – Riječi života, Bog je s nama.
Klesan u sadašnjost
Draga braćo i sestre u istoj vjeri u Trojedinoga Boga, koji i danas progovara u Isusu Kristu – Riječi života! Katehetsko nastojanje Crkve, i u tom okviru i vjeronauk u školi, otkriva i prepoznaje Boga koji snagom Duha svoga uskrsloga Sina trajno ulazi u našu ljudsku povijest, progovara kroz našu ljudsku riječ, kleše svoje ime u naša srca i uzima naše lice. Šalje nas u svijet i vraća nas sebi u zajednici Crkve.
Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, vi hodate i djelujete na granici između osobnog, dubokog unutarnjeg odnosa s Bogom i svijeta mladih kojima drugi pokušavaju ponuditi istinu i puninu života. I mladi su, poput vas, putnici na granicama različitih svjetova. Istodobno se, uživajući svijet “playstationa” i računalnih igara, mnoštva reklama i različitih predstavljanja sreće, i oni otvaraju i Riječi koju im vi donosite. Vi ste zaslužni da se o Bogu govori na mjestu na kojemu se o njemu, prema mišljenju nekih, ne bi trebalo govoriti. Upravo vama, pionirima i prvim teolozima djece i mladih, biskupi naše domovine iskreno zahvaljuju. Vi brinete o tome da se riječ Bog ne tabuizira, niti da se zaboravi.
S dubokom vas sviješću pozivamo da i nadalje, iz perspektive kršćanske vjere u Boga, djeci i mladima nudite život u punini i izobilju (usp. Iv 10, 10). Time ćete ispuniti onaj misionarski nalog u svijetu koji vam Crkva svesrdno povjerava u obliku kanonskoga mandata dok vas šalje u svijet kao izabrane navjestitelje evanđelja, Riječi života. Idite na put s djecom i s mladima i ove školske i pastoralne godine. Na tom putu naviještajte Boga koji ima svoje ime, svoju povijest i svoje lice.
Dragi katehete i katehistice, vi se na temelju svoga kršćanskoga poziva odazivate želji Crkve te, zajedno sa svećenicima, izražavate spremnost rada u Božjem vinogradu. Kako smo vam zahvalni na svjedočanstvu kojega pružate! Vi, žene i muškarci, očevi i majke, unatoč svim nedaćama i strahovima, usred redovitih svakodnevnih obveza, pokazujete da je pitanje prijateljstva čovjeka i Boga itekako i danas aktualno. To svjedočite najprije kao roditelji, ali istodobno i kao katehete u župnim zajednicama te u drugim oblicima rada s djecom, mladima i odraslima. U vašem se djelovanju očituje sva punina primljenih sakramenata u kojima vas je osobno dotaknuo živi Bog.
Draga braćo svećenici, dragi župnici! Isus je slao učenike da naviještaju njegovu Riječ. Oni su to, kako rekosmo, činili, ali su mu se uvijek vraćali. Zajedništvo s njim, život s njim, bilo je ono što su htjeli međusobno dijeliti. U skladu s poticajom biskupa okupljenih na ovogodišnjoj biskupskoj sinodi o putovima nove evangelizacije, pozivamo vas da i vi učinite svoju zajednicu zajednicom gostoljubivosti! Neka svi marginalizirani nađu u njoj svoj dom, a svi žedni zdenac istinskoga smisla kojemu je jedini izvor Isus Krist.
Dragi učenici i mladi! Sve te riječi, premda upućene različitim naslovnicima, najprije su napisane vama. Vi kršćanskoj vjeri dajete novo lice. O njoj često govorite na drukčiji način od uobičajenoga. Zahvaljujem vam što pred nas stavljate tako očitu istinu da pitanje Boga u našem društvu nije “u potpunosti riješeno”. Vi, naime, želite ići na put s njim. To nam pokazuje vaša zauzetost u vjeronauku u školi, kao i vaša suradnja u pripravi na sakramente u župnim zajednicama. Osim što ćemo vam na tom putu rado pružati “ruksak” Isusove riječi, htjeli bismo naučiti više slušati vas. Govorite nam, stoga, o Bogu! Svjedočite ga! Ispripovjedite nam kako ste ga dotakli! Svi mi govorimo o istom Bogu, premda ne uvijek na isti način. Pomozite nam, stoga, da bolje razumijemo vaš svijet: svijet u kojemu Bog nije stranac, svijet koji pripada Isusu, svijet u kojemu žive oni koji se zovu njegovim imenom i to žele i ostati; svijet koji je, premda iz godine u godinu stariji, po vama iz godine u godinu sve mlađi! Željeli bismo da se dogodi i s kršćanskom vjerom: da dok se razvija i “stari”, biva mlađom i svježijom!
Svima vama, draga braćo i sestre, na početku nove školske i pastoralno-katehetske godine želim da svjetlo vjere postaje sve jače i sjajnije, da trajno osvjetljava živote vas i vaših bližnjih, kako biste, zajedno s cijelom Crkvom, ispovjedili: “Ta ti si među nama, Gospodine, mi se tvojim zovemo imenom” (Jer 14, 9).