CIKLUS KATEHEZÂ: DUH I ZARUČNICA. DUH SVETI VODI BOŽJI NAROD USUSRET ISUSU, NAŠOJ NADI
5. „Utjelovljen po Duhu Svetom od Marije Djevice“.
Kako začeti i donijeti na svijet Isusa
Čitanje: Lk 1, 30-31.34-35
No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus […] Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.
U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnjom katehezom ulazimo u drugu fazu povijesti spasenja. Nakon što smo promatrali Duha Svetoga u djelu stvaranja, nekoliko ćemo ga tjedana promatrati u djelu Otkupljenja, odnosno Isusa Krista. Prelazimo, dakle, na Novi zavjet i promatramo Duha Svetoga u Novome zavjetu.
Današnja tema je Duh Sveti u utjelovljenju Riječi. U Lukinom Evanđelju čitamo: „Duh Sveti sići će na te – odnosno Mariju – i sila će te Svevišnjega osjeniti“ (1, 35). Evanđelist Matej potvrđuje tu temeljnu činjenicu koja se tiče Marije i Duha Svetoga riječima da Marija „nađe se trudna po Duhu Svetom“ (1, 18).
Crkva je prihvatila tu objavljenu datost i brzo je stavila u središte svoga Simbola vjere. Na Ekumenskom koncilu u Carigradu iz 381. godine – onom na kojem je definirano božanstvo Duha Svetoga – taj je članak ušao u obrazac Vjerovanja, koje se naziva upravo Nicejsko-carigradskim, i to je ono koje molimo na svakoj misi. U njemu se kaže da Sin Božji „utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom“.
To je dakle ekumenska datost vjere, jer svi kršćani ispovijedaju zajedno taj isti Simbol vjere. Katolička je pobožnost od pamtivijeka iz nje crpila jednu od svojih dnevnih molitava: Anđeo Gospodnji – Angelus.
Taj članak vjere temelj je koji nam omogućuje govoriti o Mariji kao Zaručnici par excellence, koja je slika Crkve. Naime, Isus – piše sveti Lav Veliki – „kao što je rođen po Duhu Svetom od majke djevice, tako Crkvu, svoju neokaljanu Zaručnicu, čini plodnom životnim dahom istoga Duha“ [1]. Taj je paralelizam preuzet u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium Drugoga vatikanskog sabora, u kojoj se kaže sljedeće: „U vjeri i poslušnosti ona je na zemlji rodila samoga Sina Očeva, i to ne poznajući muža, osjenjena Duhom Svetim. […] Promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav te odano ispunjujući Očevu volju, sama Crkva također postaje majkom po vjerno primljenoj Božjoj riječi. Propovijedanjem i krstom ona, naime, na novi i besmrtan život rađa djecu začetu po Duhu Svetom i rođenu od Boga„ (brr. 63,64).
Zaključimo s praktičnim razmišljanjem za naš život, na koje upućuje inzistiranje Svetoga pisma na glagolima „začeti“ i „roditi“. U Izaijinom proroštvu slušamo: „Evo, djevica će začeti i roditi sina“, (7, 14), a Anđeo kaže Mariji: „začet ćeš i roditi sina“ (Lk 1, 31). Marija je najprije začela, a zatim rodila Isusa: najprije ga je primila u sebe, u srce i tijelo, potom ga je donijela na svijet.
To vrijedi i za Crkvu: ona najprije prihvaća Božju riječ, pušta je da „govori njezinu srcu“ (usp. Hoš 2, 16) i „ispuni njezinu utrobu“ (usp. Ez 3, 3), prema dvama biblijskim izrazima, da bi je potom donijela na svijet životom i propovijedanjem. Druga radnja je besplodna bez prve.
Mariji koja je pitala: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“, anđeo je odgovorio: „Duh Sveti sići će na te“ (Lk 1, 34-35). I Crkva, suočena sa zadaćama koje nadilaze njezine snage, nekako spontano postavlja isto pitanje: „Kako je to moguće?“. Kako je moguće navješćivati Isusa Krista i njegovo spasenje svijetu koji naizgled traži samo blagostanje u ovom svijetu? I odgovor je također isti kao i nekoć: „primit ćete snagu Duha Svetoga […] i bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1, 8). To je uskrsli Isus rekao apostolima, gotovo istim riječima upućenim Mariji pri Navještenju. Bez Duha Svetoga Crkva ne može ići naprijed, Crkve ne raste, Crkva ne može propovijedati.
To što se kaže o Crkvi općenito, vrijedi također za svakog od nas, vrijedi za svakog pojedinog krštenika. Svaki se od nas ponekad u životu nađe u situacijama koje nadilaze naše snage i zapita se: „Kako da se nosim s ovom situacijom?“. U tim slučajevima pomaže prisjetiti se i ponoviti u sebi ono što je anđeo rekao Djevici prije nego će otići od nje: „Ta Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1, 37).
Braćo i sestre, nastavimo i mi svaki put svoje putovanje s tom utješnom sigurnošću u našim srcima: „Bogu ništa nije nemoguće“. A ako budemo to vjerovali, činit ćemo čuda. Bogu ništa nije nemoguće.
——————————————-
[1] Discorso 12° sulla Passione, 3, 6: PL 54, 356.
_____________________________
Pozdrav talijanskim vjernicima
Izražavam srdačnu dobrodošlicu hodočasnicima talijanskog govornog područja. Posebno pozdravljam vjernike iz župa Castelbaldo, Masi, Piacenza d’Adige i Locri i nadam se da će hodočašće u Rim svima ojačati vjeru.
Moj pozdrav mladim, bolesnima, starijima i mladencima nadahnut je blagdanom Preobraženja Kristova koji smo jučer proslavili, danom u kojem smo se spomenuli također smrti mog časnog predšasnika svetog Pavla VI. Gospodinovo lice obasjano sjajem neka bude izvor nade i utjehe za sve vas.
Svim upućujem blagoslov!
APEL
I dalje s velikom zabrinutošću pratim prilike na Bliskom istoku i ponavljam apel svim uključenim stranama da se sukob ne proširi i da hitno prestane vatra na svim bojištima, počevši od Gaze, gdje je humanitarna situacija vrlo teška i neodrživa. Molim se da iskrena potraga za mirom ugasi svađe, da ljubav pobijedi mržnju i da se osveta razoruža oprostom.
Molim vas da se pridružite mojoj molitvi i za izmučenu Ukrajinu, Mjanmar, Sudan: da ta stanovništva, koja su izložena tako teškoj kušnji rata, uzmognu brzo pronaći toliko željeni mir.
Ujedinimo naše napore i molitve za uklanjanje etničke diskriminacije u regijama Pakistana i Afganistana, posebice diskriminacijâ ženâ.