„Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnja kateheza posvećena je sedmome blaženstvu, blaženstvu „mirotvoraca“ koje se proglašava djecom Božjom. Drago mi je da ona dolazi odmah nakon Uskrsa, jer je Kristov mir plod njegove smrti i uskrsnuća kao što smo čuli u poslanici svetoga Pavla. Da bi se razumjelo ovo blaženstvo mora se objasniti značenje riječi „mir“ koju se može pogrešno tumačiti ili kadikad obezvrijediti.
Moramo se orijentirati između dviju predodžbi mira: prva je biblijska, gdje se pojavljuje lijepa riječ shalòm koja izražava obilje, procvat, blagostanje. Kad se na hebrejskom nekom poželi shalòm poželi mu se lijepi život, život punine i blagostanja, ali također istinski i pravedan život koji će se ispuniti u Mesiji, knezu mira (usp. Iz 9, 6; Mih 5, 4- 5).
Postoji, zatim, drugo, raširenije značenje gdje se riječ „mir“ shvaća kao neku vrstu unutarnjeg spokoja: smiren sam, u meni vlada mir. To je moderna, psihološka i više subjektivna ideja. O miru se obično misli da je spokoj, sklad, unutarnja ravnoteža. Ovaj drugi naglasak riječi „mir“ je nepotpun i ne može se apsolutizirati, jer nemir u životu može biti važan trenutak rasta. Mnogo puta sâm Gospodin unosi u nas nemir kako bismo mu išli ususret, kako bismo ga pronašli. U tome je smislu to važan trenutak rasta; iako se može dogoditi da nutarnji spokoj odgovara ukroćenoj savjesti, a ne istinskom duhovnom otkupljenju. Mnogo puta Gospodin mora biti „znak osporavan“ (usp. Lk 2, 34-35) i poljuljati naše lažne sigurnosti kako bi nas doveo do spasenja. I u tom se trenutku čini da nema mira, ali Gospodin nas je doveo na taj put kako bismo prispjeli miru koji će nam dati On sam.
Tu se moramo sjetiti da Gospodin svoj mir shvaća kao mir različit od ljudskog, od mira svijeta, kada kaže: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje“ (Iv 14, 27). Isusov je mir drugačiji, različit od svjetovnog.
Zapitajmo se: kako svijet daje mir? Ako razmišljamo o ratnim sukobima, ratovi obično završavaju na dva načina: ili porazom jedne od dviju strana ili pak mirovnim pregovorima. Možemo se samo nadati i moliti da se ljudi uvijek odluče za ovaj drugi put; moramo, međutim, uzeti u obzir da je povijest beskrajan niz mirovnih pregovora prekršenih uzastopnim ratovima ili metamorfozom tih istih ratova u druge oblike ili na drugim mjestima. I u naše vrijeme se vodi rat „u dijelovima“ na više poprišta i na različite načine.[1] Moramo, ako ništa drugo a ono bar posumnjati da u sklopu globalizacije koja se sastoji prije svega od ekonomskih ili financijskih interesa „mir“ jednih znači „rat“ za druge. A to nikako nije Kristov mir!
Kako, naprotiv, Gospodin Isus „daje“ svoj mir? Čuli smo svetog Pavla kako govori da je Kristov mir „od dvoga učiniti jedno“ (usp. Ef 2, 14), razoriti neprijateljstvo i pomiriti. A način da se to djelo mira postigne je njegovo tijelo. On pomiruje sve stvari i sklapa mir krvlju svog križa, kao što na drugome mjestu kaže Apostol (usp. Kol 1, 20).
I ovdje se pitam, svi se možemo zapitati: tko su, dakle, „mirotvorci“? Sedmo blaženstvo je najaktivnije, izričito djelatno; verbalni izraz analogan je onome koji se u prvom retku Biblije koristi za stvaranje i ukazuje na inicijativu i marljivost. Ljubav je po svojoj naravi kreativna – ljubav je uvijek kreativna – i traži pomirenje po svaku cijenu. Djecom su Božjom prozvani oni koji su svladali vještinu mirotvorstva i provode mir u djelo, znaju da nema pomirenja bez dara vlastitoga života i da mir treba tražiti uvijek i na sve načine. Uvijek i na sve načine: ne zaboravite to! Treba ga tako tražiti. To nije autonomno djelo koje je plod vlastitih sposobnosti, to je očitovanje milosti primljene od Krista, koji je naš mir, koji nas je učinio Božjom djecom.
Istinski shalòm i istinska unutarnja ravnoteža plod su Kristova mira, koji dolazi od njegova Križa i rađa novo čovječanstvo, utjelovljeno u beskonačnom mnoštvu svetaca i svetica, inventivnih, kreativnih koji su osmišljavali uvijek nove putove ljubavi. Sveci, svetice koji grade mir. Taj život kao djeca Božja, koja po Kristovoj krvi traže i ponovno nalaze svoju braću, istinska je sreća. Blaženi oni koji idu tim putem.
Još jednom sretan Uskrs svima, u Kristovu miru!