ČOVJEK JE PUT CRKVE
Prošlogodišnje obilježavanje dvadeset i pet godina katoličkoga vjeronauka u školi u Republici Hrvatskoj pružilo nam je mogućnost zahvalno se sjetiti prijeđenoga puta Crkve te nas je još jednom učinilo pozornima na nikada nedovršenu zadaću evangelizacije i naviještanja Riječi Božje kao njezina temeljnoga poslanja. Bile su to godine rađanja i razvoja Republike Hrvatske kao i godine učenja života svih nas u novim, do tada, nepoznatim okolnostima. I naša je Crkva, premda izrasla na iskustvu povijesti čitavoga kršćanstva, bila pozvana odgovarati izazovima novim jezikom i novim načinom. Vjeronauk u školi je zasigurno jedno od njezinih najdragocjenijih iskustava posljednjih dva i po desetljeća.
Svjedočanstvo prošloga vremena iznova nas je podsjetilo da, riječima Pape u miru Benedikta XVI., Crkva ne raste prozelitizmom nego atraktivnošću, pri čemu je atraktivnost samo sinonim za živo svjedočanstvo vjere svakoga koji je uključen u najljepšu zadaću kršćanstva koja se zove naviještanje Evanđelja. Uz to smo se još jednom uvjerili da se Evanđelje može ako je potrebno, kako će često Papa Franjo citirati svetoga Franju Asiškog, i riječima propovijedati. To znači da vjera nije najprije konstrukcija naših misli nego je za njeno naviještanje odlučujući čin, djelo, konačno život. A gdje god se živi u Kristu, živi se u dinamici ljubavi koju je Crkva, ne samo vjeronaukom u školi, svih ovih godina htjela priopćavati suvremenom čovjeku. Tako je Crkva vjeronaukom u školi, u zajedništvu s drugim školskim predmetima, poželjela biti u službi čovjeku kojemu je na poseban način otvarala vrata Evanđelja koji je Krist i u kojemu se nalazi punina života. Tim je naša Crkva svjesno prihvatila riječi svetoga Pape Ivana Pavla II. kao svoju zadaću: „Čovjek je put Crkve“ (Redemptor hominis, br. 14.). Slijedeći te misli, duboko svjesna svoje navjestiteljske i evangelizacijske zadaće, naša je Crkva i vjeronaukom u školi posljednjih dvadeset i pet godina svjedočila: Crkva je tu, kao i čitavo njezino poslanje, s posebnom nakanom u vjeronauku školi, radi konkretnoga čovjeka.
Tko je za vjeronauk u školi, za čovjeka je. Suvremeni čovjek živi od onoga što nije sam stvorio. Ono što on danas jest, čime se služi, čemu kroči, svoje korijene ima u povijesti koja je na ovim prostorima, ali i na prostorima čitave Europe, duboko kršćanska. No, to što je povijest takva, doista ne mora značiti da bi svaki čovjek trebao biti nasljednik kršćanske vjeroispovijesti. Ipak, odnos religije i obrazovanja, vjeronauka u školi i „modernoga sustava školstva“ koji će, navodno, biti bolji ako se vjeronauk ponovno progna iz školskih klupa, često je površan i rasprave nedostojan diskurs.
Tako npr. zagovaratelji primjenjujućega znanja, onoga funkcionalnog koji bi trebao učenika osposobiti za nešto i onoga koji trenutno apsolutno dominira školskim sustavom, točno znaju da ne mogu znati što će učenik trebati učiti u budućnosti, budući da se tehnički svijet razvija doista vrlo brzo. Oni opet kojima je stalo do čovjeka i njegova dobra, stavljajući njegovo dobro i sreću iznad kolektivnih i običajnih normi, a da ne govorimo o etičkim i drugim temama, čine ga zapravo zarobljenikom vlastitoga ega. Onako kako je pamćenje jednoga čovjeka nedovoljno da bi se nazvalo povijest tako je i nada jednoga čovjeka u svoje vlastito dobro premalo da bi se nazivalo budućnost čovječanstva. Obrazovni sustav koji bi želio odgajati čovjeka samo kao pojedinca kojemu bi njegova sreća bila jedini cilj, zaboravlja da je odgoj srca i savjesti više od odgoja za jedan život. On je proces koji poučava i vodi međusobnim odnosima, kršćanski gledano to je proces koji poučava životu svih, stvorenih na sliku Božju. Konačno, vrijeme u kojemu živimo pokazuje da je netolerantnost među ljudima različitih kultura i vjeroispovijesti često plod nepoznavanja drugoga u njegovom kulturološkom i vjerskom opredjeljenju. Učestali nesporazumi, krive predrasude i stalni strahovi među ljudima različitih kultura i vjera bitno počivaju na nedostatnom poznavanju, a onda i prihvaćanju drugih i drugačijih. Katolička Crkve vjeronaukom u školi, posebno njegovom ekumenskom i međureligijskom dimenzijom, želi priopćavati spoznaje ne samo o svojoj religiji nego o kršćanstvu općenito. Njezin dijalog s drugim nekršćanskim vjeroispovijestima također je temeljni dio vjeronaučnoga sadržaja. Religijski i vjerski, etički i duhovni stavovi kršćanstva, ali i drugih religija, kao sadržaji vjeronauka u školi žele pridonijeti miru u društvu, izgrađivati suživot u različitosti te oslobađati čovjeka straha od drugoga.
Svjesni smo, dakle, da bez učenja, pa i onoga primjenjujućih sadržaja, nije moguće suvremeno obrazovanje. Ali želimo također naglasiti da bez obrazovanja koje u sebi ne sadrži i onu odgojnu dimenziju za koju se čini da je mnogima u obrazovnom sustavu na rubu njihova promišljanja, učenje postaje samo tehnika za vježbanje određenih operacija. Ako želimo funkcionalno obrazovanje, tada ono ne bi smjelo biti samo „funkcionalno“. Često se danas, razmišljajući o reformi obrazovnoga sustava u Republici Hrvatskoj, olako vjeronauk u školi kao predmet promatra očima sumnje i nesnošljivosti. S tim, čini se, često se Crkvu povezuje s institucijom kojoj nije stalo do dobra i sreće suvremenoga i konkretnoga čovjeka. Glasna manjina će tako često posezati za prognanstvom vjeronauka iz škole, ne razmišljajući pri tom da je on samo dio izražavanja ustavne odredbe o javnom očitovanju vjerske slobode. Može se steći dojam da je nekima još uvijek misao vodilja poznata metodička ateistička radna hipoteza etsi deus non daretur. Doista, moguće je da u modernoj kulturi čovjek bude obrazovan a da pri tome ne bude religiozan. No, nemoguće je da se čovjek smatra obrazovanim, a da se pri tom ne sučeljava s pitanjima vjere koja je mnogima izvor života i cilj svih njihovih nastojanja. Vjeronauk u školi, koji je u posljednjih dvadeset i pet godina pokušavao služiti dobru čovjeka i zajednice, i nadalje je pozvan to isto činiti te pri tom ne zaboraviti prvotnu svoju zadaću: naviještati Onoga koji je došao „radi nas i radi našega spasenja“. Tko je, dakle, za vjeronauk u školi, taj je za čovjeka. Tko je za dobro suvremenoga čovjeka, bit će za vjeronauk u školi.
Evanđelje opisivati vlastitim životom. Danas postajemo sve više svjesni činjenice da škola nije više jedino mjesto učenja. Mnogo su toga preuzeli mediji te svijet suvremene računalne tehnologije koji omogućuje učenicima da često u jednom trenutku saznaju sve što požele o nekoj temi. Tako svi mogu znati sve u istom trenutku i svatko na svoj način. Unatoč tome, još i više usprkos tome, nikada učenik nije toliko trebao dobroga učitelja odnosno vjeroučitelja kao danas. A nikada nije trebalo toliko hrabrosti kao danas da bi se postalo učiteljem. Još više vjeroučiteljem. Naime, biti vjeroučiteljem isto je što i ostvarivati životni program i svakodnevno životom tumačiti životni stav. „Bog se ne boji“, rekao je Papa Franjo katehetama i vjeroučiteljima te dodao: „Bog nema straha od periferija… On je kreativan i zbog toga nije nepomičan. On nas prima, dolazi nam ususret, razumije nas… Da bismo bili vjerni Kristu, kreativni, moramo biti sposobni prihvatiti promjene. Zašto? Da se prilagodim okolnostima u kojima moram naviještati Evanđelje. Kreativnost je stup onoga što znači biti kateheta“ (27.9.2013.). Vjeroučitelj i kateheta pozvani su vlastitim životom opisivati i tumačiti Evanđelje. Svjesni da je, kako je rekao Papa u miru Benedikt XVI., „toliko putova prema Bogu koliko je ljudi“, pred vjeroučitelja se stavlja zadaća stalne budnosti i kreativnosti u naviještanju Evanđelja.
mons. Đuro Hranić, nadbiskup
Predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju