Znanstveni skup o školskom vjeronauku u Europi

Glavni grad Češke ove je godine bio domaćinom šesnaestog po redu međunarodnog znanstvenog skupa koji već trideset godina u dvogodišnjem ritmu organizira Europski forum za školski vjeronauk. U prostorima centra „Mariapoli", koji vodi međunarodni tim pokreta Fokolara, u praškoj četvrti Vinorž od 23. do 27. travnja 2014. na susretu se okupilo dvadeset i pet sudionica i sudionika iz Češke, Hrvatske, Italije, Litve, Njemačke, Poljske, Slovačke, Španjolske i Velike Britanije kako bi razmišljali i raspravljali o temi „Izlazak na periferije kršćanstva – Vjeronauk kao poziv".

Izlazak na periferije kršćanstva – Vjeronauk kao poziv

EU forum skupna

Metafora periferije koju je u crkveni diskurs unio papa Franjo dobro se uklapa u društveni kontekst Češke kao jedne od najsekulariziranijih zemalja Europe, ali i u govor o vjeronauku u školi koji sve više postaje mjestom susreta s učenicima i roditeljima kojima nedostaje iskustvo vjere. Tema izlaska prema periferijama kršćanstva obrađena je kroz tri duža predavanja i deset koreferata. U prvom predavanju Jan-Heiner Tück iz Beča govorio je dijaloškom otvaranju II. vatikanskog koncila koje je značilo izlazak Crkve prema periferijama. Koncilski dokumenti razlikuju, prema načelu koncentričnih krugova, one koji su u punom zajedništvu Crkve, one koji su s njome povezani (nekatoličke Crkve i crkvene zajednice) te one koji se u rasporedbi spasenja nalaze u odnosu prema Kristu, opet u različitim stupnjevima, od pripadnika monotestičkih religija, preko drugih religija pa sve do agnostika i ateista. Francesc Riu Rovira de Villar iz Barcelone u drugom se glavnom predavanju usredotočio na temu: „Poći prema rubnim područjima kršćanstva – Vjeronauk kao novo predvorje naroda“. Autor je podsjetio na govor o evangelizaciji trojice papa koji su prethodili današnjemu: pape Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., zatim se posebno osvrnuo na razumijevanje evangelizacije kod pape Franje, gdje se stavlja naglasak na vlastito obraćenje i izlazak Crkve iz same sebe. Potonje je predavač povezao sa značajem školskog vjeronauka kao nastavnog predmeta koji se obraća različitim naslovnicima, a treba postati evangelizacijskom ponudom svim učenicima i novim „predvorjem naroda“ u kojemu se događa dijalog prihvaćanja u ljubavi. Vjeronauk ujedno može biti proročki znak koji opominje Crkvu na kritičnost prema samoj sebi i poziva je da bude što odanija Kristu. Treće izlaganje koje je održao Andrea Grillo iz Rima bilo je posvećeno novim i istodobno elementarnim govorima koji su važni za vjeronauk i njegovo uvođenje u kršćanstvo. Polazeći od II. vatikanskog koncila kao lingvističkog događaja i novog stila koncilskog govora autor je rekao kako je nužno dati novu važnost elementarnim govorima vjere kao što su kult, riječ, svjedočki odnos i odnos sa svijetom.

Koreferati su izneseni u tri vremenska bloka. U prvome su govorili: James Barnett (London) o odnosu Crkava i političkih institucija spram školskog vjeronauka u Europi,  Giampaolo Usai (Rim) o ulozi vjeronauka u životnoj orijentaciji učenika, Mirosław Stanisław Wierzbicki (Rim) o religioznom odgoju u Europi, kontinentu između krize i blagostanja i Cesare Bissoli (Rim) o novim vjeronaučnim programima u Italiji. Drugi blok koreferata održali su Ana Thea Filipović (Zagreb) o vjeronauku kao pozivu temljem uvida u istraživanje nastave, Tibor Reimer (Bratislava) o pomanjkanju odgoja za kritičko mišljenje kod mladih u Slovačkoj i Elzbieta Osewska (Varšava) o likovnoj umjetnosti kao pristupu vjeri u školskom vjeronauku. Koreferate u trećem bloku održali su Teódulo García Redigor (Madrid) o religiji u španjolskim školama od „hrama“ do „agore“, Ludmila Muchová (Češke Budejovice) o vjeronauku u Češkoj između klerikalne zatvorenosti i autentičnog pastorala te Gerd Birk (München) o vjeronauku u Njemačkoj.

Voditi računa o potrebama učenika

EU forum pomocni biskup maly EU forum thea-pred

Svi predavači i sudionici osobe su koje se na različite načine bave vjeronaukom u školi: kao stručnjaci i sveučilišni nastavnici religijske pedagogije, predstojnici nacionalnih ili biskupijskih ureda za vjeronauk u školi, odgovorni za izobrazbu vjeroučitelja, autori vjeronaučnih udžbenika ili urednici znanstvenih časopisa iz područja religijske pedagogije. Zato su u radu u skupinama i u plenarnim raspravama produbljivali mnoge aspekte tematike o kojoj je bilo riječi u predavanjima. Pritom su došla do izražaja i mnoga pitanja i dileme s kojma se susreće osmišljavanje, ostvarivanje i vrednovanje vjeronauka u školama. Neka od njih glase, primjerice: Može li se unutar vjeronauka koji ima kulturno značenje postavljati pitanje kršćanske istine? Kako pronaći adekvatan srednji put između koncepcije vjeronauka koji ima prvotno kulturno (odgojno-obrazovno) značenje i koji je u isto vrijeme konfesionalno određen? Kako vjeronauk može poštovati zahtjev univerzalizma?

U konfesionalnom vjeronauku Crkva treba predstavljati katoličku vjeru pokazujući prije svega njenu humanizirajuću snagu. Učenici moraju osjetiti da im vjeronauk koristi u njihovu ljudskom rastu i sazrijevanju, u odabiru životnih vrednota, u izgradnji pogleda na svijet i vlastitom vjerskom opredjeljenju. Zahtjev univerzalizma dolazi do izražaja u dinamici koncentričnih krugova koja ima veliki potencijal za Crkvu i vjeronauk. I sama Biblija i kršćanska tradicija svjedoče o tome kako je već u vrijeme nastanka Svetog Pisma kao i kasnije kroz povijest kršćanstva i Crkve uvijek bilo pokušaja priklanjanja isključivim stajalištima, ali i trajnog napora oko premišljanja i širenja pojma i iskustva Boga. Upravo je vjeronauk mjesto gdje, na osjetljivost suvremene kulture za ekumenski, međureligijski i međukulturni dijalog i suradnju, valja pomicati i širiti granice, a ne podizati zidove. To ne znači umanjivanje vlastitosti kršćanstva koja se sastoji u vjerovanju Bogu koji se objavio i s kojim se susrećemo po sjedinjenju i prijateljstvu s Kristom. Evangelizacija i unutarcrkvena obnova idu ruku pod ruku.

Za razliku od zemalja Istočne Europe koje imaju iza sebe razdoblje totalitarnih sustava i urušavanja školskog pluralizma zabranom privatnih i konfesionalnih škola koje se ponovno osnivaju tek nakon demokratskih promjena, zemlje Zapadne Europe imaju visok postotak katoličkih škola i škola drugih Crkava i vjerskih zajednica. Primjećuje se, međutim, da je motivirnost učenika za vjeronauk nerijetko veća u državnim/javnim školama, gdje učenici mogu birati između vjeronauka i etike nego u konfesionalnim školama u koje se upisuju i učenici drugih vjerskih i svjetonazorskih pripadnosti, a obvezni su upisati primjerice katolički vjeronauk u katoličkoj školi, jer je on sastavni dio profila škole. Upravo u takvim slučajevima za vjeronauk se pokazuje korisnom slika „atrija naroda“ koji je označavao prostor otvoren prema prostranom trgu uz Jeruzalemski hram u koji su se smještali svi koji nisu bili članovi izabranog naroda kako bi se propitkivali o vjeri. Slika je to koju Crkva u Europi danas na mnogim područjima primjenjuje u dijalogu s crkveno distanciranima i onima koji ne vjeruju. Učenici koji nisu vjernici imaju pravo upoznati objektivno značenje kršćanstva.

Rasprave o vjeronauku u školama koje se vode u crkvenim i religijskopedagoškim krugovima katkada ostavljaju dojam i prizvuk straha od gubitka mjesta u javnom prostoru. Enciklika pape Franje Radost Evanđelja (Evangelii gaudium) od 24. 11. 2013. godine u tom smislu može biti pravo ohrabrenje i smjerokaz. Papa, naime, govoreći o općem dobru i socijalnom miru, navodi četiri važna aksioma za njegovo osiguranje: vrijeme je važnije od prostora, jedinstvo prevladava nad konfliktom, stvarnost je važnija od ideje i cjelina nadilazi dio (usp. EG, 217-237). Ako se načelo „vrijeme je važnije od prostora“ primijeni na vjeronauk, onda  to znači da je važnije potaknuti i pokrenuti odgojne procese rasta vjere, negoli osvajati prostore crkvenog utjecaja.

Mnoge crkvene instance s vjeronaukom povezuju različita i često prevelika očekivanja. Potrebno, međutim, zapitati se: Kako se očituje kršćanska odgovornost i služenje u školi i društvu onkraj vjeronauka? Kako proširiti odgojnu ponudu i dati potporu vjeroučiteljima, drugim nastavnicima, roditeljima te odgajati zajedno s obiteljima?

Primjereni pastoralni odgovori na ta pitanja mogu proizaći iz svijesti služenja i ljubavi prema čovjeku i svijetu. Uočava se da u mnogim zemljama i mjesnim crkvama u zadnje vrijeme jača duh konzervativizma, zatvaranja u geto i napasti da se od kršćanske vjere načini katoličku ideologiju kao opoziciju suvremenosti. Takvih usmjerenja ima i među vjeroučiteljima. Riječ je o reakciji straha i potrebe za sigurnošću naspram fluidnosti i fragmentarnosti postmodernog mentaliteta. Umjesto straha koji je posve ljudska reakcija na gubitak moći potreban je evanđeoski stav poniznosti i pouzdanja u Božje vodstvo povijesti. Vlast u Crkvi pozvana je biti čimbenikom jedinstva te pomirivati i integrirati različite struje.

Susret s mjesnom Crkvom

Pozitivne primjere kršćanske prisutnosti u društvu sudionici ovog skupa mogli su vidjeti i na primjeru mjesne, češke Crkve. Iako vjeronauk u Češkoj u prosjeku upisuje svega 5% učenika te je ponuđen samo učenicima osnovnih škola, i u češkoj Crkvi ne manjka napora oko svjedočanske i otvorene prisutnosti u takvom, konkretnom društvu. Došlo je to do izražaja u susretu s pomoćnim praškim biskupom mons. Václavom Malýjem i njegovim suradnicima koji su govorili o katoličkim školama u Češkoj, ali i u susretu s pedagoško-socijalnim radom salezijanaca kao i sa samim osobljem pokreta Fokolara čija je karizma promicanje jedinstva. Premda ni ta mjesna Crkva nije lišena kušnje zatvaranja od društva, ipak rađa prominentne kršćanske mislitelje poput teologa, psihoterapeuta i filozofa religije Tomaša Halika koji promiče stav dijaloga i solidarnosti s onima koji ne vjeruju odnosno s pripadnicima drugih svjetonazora, a čija se djela prevode na velike svjetske jezike i prava je šteta što ga organizatori ovog skupa nisu zamolili za jedno od glavnih predavanja koje bi se zacijelo vrlo dobro uklopilo u promišljanja o vjeronauku u školi.

Zaključci skupa

Promišljanja i rasprave na znanstvenom skupu Europskog foruma za školski vjeronauk iznjedrili su zaključke, koji se mogu sažeto prikazati u obliku sljedećih tvrdnji:

  1. Katolička crkva je s Drugim vatikanskim koncilom promijenila svoj odnos prema nekatolicima prelazeći s paradigme ekskluzivnog ekleziocentrizma na inkluzivni kristocentrizam. Krist je središte, a svi su ljudi na različite načine sjedinjeni s njime ili se nalaze u odnosu prema njemu (usp. LG, NA, UR, GS). Proširiti granice susreta ujedno znači produbiti poznavanje vlastite tradicije. - Papa Franjo poziva Crkvu da izađe iz centra i pođe prema periferijama: "Da bismo stvarno razumjeli stvarnost moramo napustiti središnji položaj smirenosti i tišine te se zaputiti prema periferiji" (Papa Franjo, Intervju s Antoniom Spadarom za reviju Civiltà Cattolica, 19. rujna 2013.). Vjeronauk u školi jedan je od načina izlaska prema „predgrađima”.
  2. Promišljajući o vjeronauku u školama vidimo, međutim, da periferije ulaze u centar. Taj prodor nije prijetnja već prilika. Način (stil) vjeronauka važan je barem koliko i sadržaj. Prelazak s dogmatsko-kerigmatskog poučavanja (odozgor) prema više pastoralnom, antropološkom i korelacijskom pristupu (odozdo) može pomoći pri susretu i dijalogu s učenicima različitih pretpostavki i odnosa prema vjeri i religioznosti.
  3. Vjeronauk treba pomoći usmjeravati život, razvijati kritički pristup, pomoći procijeniti je li riječ o zdravoj, korisnoj i razložnoj religioznosti. Radi se o tome da treba razviti kritičku racionalnost, ali duboko ukorijenjenu u vjeri. Epistemološki ustroj konfesionalnog vjeronauka oslanja se na fundamentalnoteološke napore da se i onima koji ne vjeruju pokaže razumnost vjere.
  4. Naslovnici vjeronauka - bilo u državnim ili u katoličkim školama - sve su češće bez iskustva kršćanskog života. Ta činjenica jedan je od bitnih elemenata koje valja uzeti u obzir prilikom obnove vjeronauka koja se ravna prema stvarnim potrebama učenja konkretnih učenika. Temeljem toga školu se može promatrati kao novo "predvorje pogana" ili - bolje rečeno - kao mjesto susreta. Novi nastavni planovi i programi moraju voditi računa o promijenjenim društvenim okolnostima.
  5. Potrebno je također pronalaziti nove, cjelovitije, manje formalizirane, više simbolične načine govora te omogućiti učenicima antropološka iskustva koja se temelje na logici darovanosti kako bi im se ponudio inicijacijski pristup kršćanskoj vjeri. Zahtijeva se prevođenje odnosno tumačenje sadržaja vjere koje je razumljivo muškarcima i ženama današnjice. To služenje je kulturalno, a ne samo katehetsko, a cilj mu je pomoći učenicama i učenicima da postanu kompetentni tj. u stanju vrednovati i zauzeti pozitivno-kritički stav prema (katoličkoj) vjeri i u kontekstu sekulariziranog i postmodernog svijeta.

Tridesetogodišnja povijest Europskog foruma za školski vjeronauk

Europski forum za školski vjeronauk kao znanstveno-strukovno udruženje nastao je iz potrebe da se u društvenim okolnostima koje mijenjaju lice nekoć kršćanske Europe zajednički promišlja, sučeljavaju gledišta, bolje upozna stanje, razvoji i problemi školskog vjeronauka u pojedinim europskim zemljama. Zamišljen je također kao tijelo koje će omogućiti razmjenu ideja i potaknuti zajedničko zalaganje za ostvarivanje vjeronauka koji će dati što primjereniji doprinos školi i društvenoj zajednici u suvremenoj Europi. Iako pojedine zemlje imaju različite sustave i tradicije školstva, odnosa Crkve i države, različitu strukturu vjerske pripadnosti stanovništva te pravni položaj vjeronauka, već prije trideset godina uočilo se da mnogi problemi postaju zajedničkima, što je na tragu procesa globalizacije i europske integracije još vidljivije danas.

Prvo okupljanje skupine stručnjaka i odgovornih za vjeronauk u školi na znanstvenom skupu u dvorcu Klingenthal u Alzasu od 24. do 28. listopada 1984. godine ujedno je nadnevak osnutka Europskog foruma za školski vjeronauk. Društvo je od tada do danas nastavilo održavati svoje znanstvene skupove u dvogodišnjem ritmu svaki puta u drugoj zemlji i gradu: 1986. godine u Münchenu, 1988. u Luksemburgu, 1990. u Kopenhagenu odnosno u obližnjem Slagelse, 1992. godine tj. nakon nakon sloma totalitarnih socijalističkih sustava u Srednjoj i Istočnoj Europi skup je održan Grazu ( i tada je šest sudonika došlo s europskog Istoka – iz Bratislave, Budimpešte, Erfurta, Ljubljane, Varšave i Zagreba), 1994. godine održan je 6. skup u Madridu i tada se termin održavanja premješta s listopada na uskrsni tjedan, što se uglavnom zadržalo do danas (iznimka je bio Lisabon, gdje je održavanje Forumova susreta povezano sa svjetskom izložbom Expo te je tada održan početkom lipnja), 7. skup održan je u Brixenu 1996. godine, 8. u Lisabonu 1998., 9. u Bratislavi 2000. godine, 10. u Dresdenu tj. u obližnjem Schmochlitzu 2002. godine, 11. u Palermu 2004., 12. u Beču 2006., 13. u Ostrogonu 2008. godine, 14. u Rimu 2010., 15. ponovno u Madridu 2012. i ovogodišnji 16. u Pragu. O pojedinim simpozijima izvešćivali su i sudionici/sudionice odnosno članovi/članice Foruma iz Hrvatske. Idući susret trebao bi se održati u Katowicama nedaleko Krakova, a za četiri godine – budemo li organizacijski spremni – znanstveni susret mogao bi se održati u Zagrebu.

U žarištu promišljanja i rasprava Europskog foruma uvijek su bile teme gorućeg značenja kao što su: vjeronauk u srednjim školama, vjeronaučni kurikulumi, izobrazba vjeroučitelja, posredovanje religioznih kompetencija, profil vjeronauka kao služenja Crkve (vjerskih zajednica) društvu te doprinos vjeronauka ciljevima škole, kršćanstvo i laičnost, suradnja Crkve i vjerskih zajednica u školskom vjeronauku, društveno-kulturni procesi sekularizacije, kulturnog i svjetonazornog pluralizma u Europi, identitet i dijalog, osobito s drugim religijama i svjetonazorima, suradnja među kršćanskim Crkvama na području vjeronauka, odgoj za održivi razvoj i odgovornost spram stvorenja, odgoj za kulturu solidarnosti i ljubavi.

Službeni jezici ovog udruženja su njemački, talijanski i španjolski, a sastav je uglavnom katolički. Na skupovima Foruma uvijek je, međutim, nazočan i predstavnik organizacije CoGREE (Coordinating Group for Religion in Education in Europe) koja promiče suradnju među udrugama, organizacijama i mrežama koje se bave religioznim odgojem u Europi, a koja obuhvaća razne vjerske zajednice. U CoGREE-u se također nalazi predstavnik Europskog foruma za školski vjeronauk. Autorica ovog priloga članica je Europskog foruma za školski vjeronauk od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća i - s jednom pauzom - aktivno sudjeluje na njegovim skupovima od 1996. godine do danas. Na ovogodišnjem skupu bila je jedina sudionica i ujedno predavačica iz Hrvatske.

Ana s. Thea Filipović