Drugi pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike
Zagreb, 6. i 7. ožujka 2012.

Mons. Vjekoslav Huzjak,
predsjednik Vijeća HBK za kler

SINTEZA I ZAVRŠNA RIJEČ

1. Korizmeni put kojim kročimo prema proslavi uskrsloga Gospodina, podario nam je u Drugom pastoralno-katehetskom kolokviju trenutke zajedničkog razmišljanja i susreta s Njim. Poput učenika koji se nakon smrti njihova Učitelja skrivahu iza zatvorenih vrata, povukosmo se i mi u prostore naših razmišljanja sa željom otkrivati duboku tajnu naše kršćanske vjere. "Isus im stoga ponovno reče: 'Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas'. To rekavši, dahne u njih i kaže im: 'Primite Duha Svetoga" (Iv 20,22). Dah Isusa uskrsloga jest Duh Sveti. To je isti onaj dah o kojemu piše Knjiga postanka: "Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života" (Post 2,7). Čovjek je to tajanstveno stvorenje, načinjeno od zemlje, a Božjim dahom probuđeno na život. Od tog trenutka postoji u čovjeku, usprkos svim njegovim granicama, dah Božji. Život je Božji u nas udahnut.

2. Božji se život u nama najprije očituje u djelovanju Duha Svetoga. On je taj „branitelj“ koji nam je obećan. Taj „veliki i nepoznati“, kako reče Benedikt XVI., zapravo se svakodnevno očituje u našem osobnom, ali i u životu Crkve kao zajednice. Čovjek, u pashalnom misteriju otkupljen ljubavlju, zapravo je uronjen u milost Duha koji mu omogućuje spoznati svoju vjeru, u njoj naći utočište i sigurnost, u njoj naći konačni odgovor o smislu svoga vlastitog postojanja u odnosu prema Trojedinom Bogu. Onako kako je čovjek iz ljubavi stvoren Božjim dahom, otkupljen ljubavlju Njegova Sina, tako je pozvan i osobnom vjerom, rođenom najprije iz ljubavi prema Bogu, odgovoriti na taj Božji poziv darovanim mu životom. Čovjek je, dakle, pozvan živjeti stalno s onim, kako vele neki teolozi, „Trećim“ – u perspektivi Duha Svetoga.

3. Premda nam se može učiniti da smo za vrijeme ovoga kolokvija daleko više razmišljali o ljudskom govoru o Duhu Svetom: kako ga tumačiti, kako se govor o njemu razvijao u povijesti Crkve, kako ga danas u pastoralnim i katehetskim susretima konkretno pokazati, ipak vjerujem da je upravo i u tom govoru o Duhu sam Duh Sveti sve nas vodio i među nama bio prisutan. Naime, On koji je posvuda, upravo zbog toga što je u svemu, često nam je toliko bliz da nam ne nedostaje. U tom mi se kontekstu čini, promišljajući o predavanjima i vašim dragocjenim raspravama, da se pred nas kao prva zadaća nove evangelizacije postavlja izazov: čovjeka oko nas iznenaditi darom za kojega ni ne zna da mu nedostaje. To iznenađenje bilo bi, čini mi se, prvi korak u sučeljavanju s onim što smo ovih dana nazivali nezainteresiranošću čovjeka za kršćansku vjeru.

4. Čini se da je jedno od najljepših mjesta na kojima se može učiniti taj prvi korak susret s kandidatima za primanje sakramenta potvrde. Naime, mnogi teolozi smatraju da u životu čovjeka postoje dva obraćenja. Jedno je ono koje se događa u vodi sakramenta krsta, a drugo je ono koje se događa u suzama unutarnje vlastite patnje obraćenja. Pod križem. Mladi čovjek koji je na putu traženja vlastitoga identiteta vrlo je često u stvarnosti križa traženja sebe, vlastitoga smisla u života, kao i odgovora na društvene i druge zadaće koje mora ispuniti. Istovremeno je on pozvan, najprije u sakramentu potvrde, obratiti se i „drugi put“, što će i potvrditi svečanom obnovom krsnih obećanja. Ta obećanja moraju mu postati dio života, odgovor u vjeri koja će se roditi iz ljubavi prema Bogu. Iako podno križa, kako je to bilo s Ivanom, najmlađim Isusovim učenikom.

5. U okviru promišljanja o sakramentu potvrde shvatili smo – iznova – da poslanje i djelo evangelizacije nisu samo zadaća za koju se vjernike posebno osposobljuje; poslanje pripada samoj biti vjerovanja koje izvire iz same naravi krštenja. Zato sadašnji papa, u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Verbum Domini, piše: „Nitko tko u Krista vjeruje ne može se osjećati izvan te odgovornosti koja proizlazi iz sakramentalne pripadnosti Kristovu Tijelu. Ta svijest treba biti probuđena u svakoj obitelji, župi, zajednici, udruzi i crkvenom pokretu. Crkva je, kao otajstvo zajednice, sva misionarska i svatko je u svom vlastitom životnom staležu pozvan dati jasan doprinos kršćanskom navještaju“ (br. 94.). Nismo li upravo u radionicama danas, kao i metodom postera jučer, razgovarali, tražili i predstavljali mogućnosti takvog buđenja svijesti misionarskoga poslanja svakoga od nas?

6. U godini vjere, reče sinoć na euharistijskom slavlju kardinal Bozanić, obnoviti duh vjere u okviru pastorala i kateheze sakramenta potvrde, bio bi pravi izazov za našu Crkvu. Vama, stoga, braćo svećenici, najprije upućujem Pavlovu riječ: „Tako i vi, budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgradnje Crkve“ (1 Kor 14,12). Svjedočanstvo takve čežnje najljepši je poziv vjernicima da se i oni, svojim darovima, ugrade u život i vjeru Crkve. Put sakramentalne kateheze u okviru potvrde može omogućiti mladima da pronađu njima najljepše i najprikladnije mjesto kako se i na koji način ugraditi u život Crkve. Valja ih na to poticati i ne zaboraviti im na tome svakodnevno zahvaljivati.

Završna misao

„Tradicija Crkve“, o kojoj smo razmišljali u kontekstu razvoja sakramenta potvrde, reći će Rahner „nije počivaljka za buduće generacije“. Sakrament potvrde upravo budi čovjeka, nudi mu mogućnosti prepoznavanja Duha Svetoga u osobnom, ali i životu crkvene zajednice. Vjerujem da nas ovaj Kolokvij nije uljuljao u našoj svakodnevnoj pastoralnoj i katehetskoj praksi, nego iznova motivirao za stvaranja novih vizija, novih putova evangelizacije za, ali i s vjernicima!

Za sav, dakle, trud oko organizacije ovoga Kolokvija, dopustite mi na kraju, da zahvalim najprije vama, sudionicima, koji ste ovaj kolokvij započeli organizirati, premda toga niste bili svjesni, već svojim odgovorima na radne listove koje vam je poslalo Povjerenstvo ovoga kolokvija. Zahvaljujem i Generalnom tajništvu HBK na sveukupnoj financijskoj i drugoj podršci oko kvalitetne organizacije koja je i duhu, ali i našemu tijelo, ponudila obilje dobra. Zahvaljujem i djelatnicima Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, na čelu s dr. Tomilavom Markićem, ravnateljem Instituta. Moje zahvale, koje izgovaram i u ime brata u biskupskoj službi mons. Đure Hranića, upućene su i prema marljivim voditeljima radionica kao i moderatorima prikaza modela potvrde metodom postera. Drago me je da se i takvim vidom suradnje uključuju svećenici iz različitih dijelova naše Crkve. Tako neka i ubuduće ostane.

Zazivajući na kraju ovoga Kolokvija blagoslov Trojedinoga Boga na sve nas, spominjemo se posebno osobe Duha Svetoga, koja je stajala na početku Isusova djelovanja (u vodi rijeke Jordana), na početku apostolskoga djelovanja (na pedesetnicu), na početku našega svećeničkoga poslanja u podijeljenom nam svetom redu, te ga molimo i za sve ovogodišnje krizmanike: neka im bude bliz, neka ih osvježi u njihovoj vjeri te prati na zajedničkom putu vjere i života Crkve!