Okrugli stol – »Iz različitih kutova o istom«

01 kljs split 2013 okrugli stol

Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u osnovnim školama, Split, 2013.

Priču preuzeli s bloga magnifikat.blog.hr

BLANKA VLAŠIĆ, svjedočanstvo

Valjda ste čuli da se BLANKA VLAŠIĆ obratila, da sad redovito ide u crkvu i da ne može zamisliti više život bez Isusa. ''Ona Blanka?'' E, ona Blanka koju poznajemo s TV ekrana i koja je svoj život, svoje postojanje poistovjetila s uspjehom na natjecanjima. A onda se dogodila OZLJEDA a s njom se otvorilo i neko sasvim NOVO POGLAVLJE U BLANKINU ŽIVOTU.

Pričala je Blanka jučer vjeroučiteljima na Katehetskoj ljetnoj školi kako jekrenula putem obraćenja...

Kao što je to bivalo s većinom njenih vršnjaka KRIZMA je ujedno bila i prekid s Crkvom. Svoje svjedočanstvo Blanka je započela kroz suze nastavljajući: 'SRAMIN SE što sam bila takva... sramin se što san Bogu stalno okretala leđa... a nekako san znala da je on cilo vrime tu'.

Sve je nekako počelo S OZLJEDOM, priča Blanka – te kako je zbog neprestajanja bolova upadala sve dublje u depresivno stanje. Shvaćala je nekako da je to stoga što se toliko poistovjetila s uspjehom. Ona je bila ukoliko je uspjevala. Ako ne bi uspjevala onda bi se najradije ''tri dana zaključala u sobu da je niko ne vidi i ne čuje''. ''Skakanje je bio moj IDENTITET''... Bez uspjeha se ne bi osjećala vrijednom. To stanje depresije se toliko povećalo da je osjećala strašan pritisak u prsima zbog kojeg je jedva mogla disat. Već je u glavi složila sliku o najgorim mogućim oblicima bolesti. S nikim nije imala želju pričat niti govoriti o ozljedi, o bolima, o onome što prolazi.

Nazvao ju je prijatelj i rekao – 'ja san na Poljudu zapalio SVIĆU SVETOM ANTI za te'. Kasnije je razmišljala kako bi i sama mogla to otić učinit... pa eto, možda se nešto i popravi. I otišla je, bez neke osobnije molitve, ''paliti sviću ... svaki dan dva miseca (!) zaredon''. No ništa se još nije događalo, ali i to kao da je bilo priprema na obraćenje.

Taj teren obraćenja pripremalo je i bratovo prethodno obraćenje koje se također događalo usljed njegove ozljede. Onako usput, požalila mu se na treningu kako je boli. A on joj je onda prišao i počeo pričat o Bogu. (!)

MOJ BRAT MARIN DA MENI PRIČA O BOGU?! Pa nije on za to kompetentan, mislila je, najprije se čudeći šta mu je. No kaže ona – ''da ste vi čuli moga brata tada – sve bi vam bilo jasno!'' ... I tako je odjednom počela plakat i plakat... a plakala je, kako kaže – tri dana. Moj brat je bio potpuno druga osoba, priča Blanka, a onda se i ona sama počela sve više okretati prema Isusu.

Ono što ju je odjednom silno radovalo bilo je da ne mora nositi tu 'OPASNU MASKU' kojom plaši druge oko sebe. Kaže kako joj se čini da su njene protivnice na terenu bile toliko prestrašene njenom pojavom da bi ustuknule pred njom i da su možda (nagađa ona kroz šalu) već zbog toga skakale lošije. Postala je sretna da smije biti ponizna. Kao da joj je netko nametnuo tu potrebu da bude uvijek jaka i puna samopouzdanja. Shvatila je koliko je oslobađajuće što smije biti slaba.

Govorila je Blanka i o tom kako se jednom prigodom u Parizu prije ISLASKA NA TEREN - MOLILA držeći za ruke skupa s još dvije natjecateljice. Ostalih devet su bile sa strane. Na tom natjecanju su tog puta baš njih tri bile – prva, drugai treća. ''No ne mora to ništa značit'' – dodala je Blanka, valjda već svjesna da Božja volja ne mora uvijek biti – medalja. Da, dodala je kako su se sljedeći put i ostale pridružile molitvi – te kako uviđa koliko taj natjecateljski teren po svijetu može biti PODRUČJE APOSTOLATA.

Kao plod Blankina obraćenja i obraćenja njenog brata dogodilo se još nešto veliko za njihovu obitelj a to je da su joj se roditelji, nedavno - u mjesecu srpnju – nakon tridesetak godina civilnog braka konačno vjenčali u crkvi.

Kroz vrijeme svjedočenja o vjeri Blanka je na trenutke jedva susprezala suze a time i pokazala javno da je došlo vrijeme da odbaci svoju masku koja joj nije dopuštala da bude ono što je u dubini duše, bez obzira na pobjede i poraze – da bude Božje ljubljeno dijete.



MARIJANA PETIR, svjedočanstvo

Na Katehetskoj ljetnoj školi imali smo priliku čuti i Marijanu Petir, koju možda najviše poznamo po onom jednom i jedinom glasu PROTIV manjkavog zakona o diskriminaciji... zbog kojeg je dobila onaj naslov velikog ''homobofa'', mada nikad nikog nije vrijeđala. 

Znala je da bi takav zakon bilo nešto što je po njenoj kršćanskoj savjesti – KRIVO. Nama se može učiniti da nema ništa posebno hrabrog ili zahtjevnog u pritiskanju jednog običnog dugmeta. Naizgled tako malen čin, pa ipak tako velik čin. Čin SAVJESTI kojim možeš postati meta klevetanja, odbacivanja, ponižavanja... baš kao što se i dogodilo. 

Sve je to iskusila, ali nije joj žao što je slušala GLAS SVOJE SAVJESTI, a ne onaj neki drugi glas koji ju je dovodio u KUŠNJU da se prilagodi većini, ''da prihvati nihova pravila igre''... jer bi tako sve bilo lakše i jednostavnije.

Za nju je politika = OPĆE DOBRO. 

I zato se borila se ''protiv loših zakona'', za zaštitu života od začeća do prirodne smrti, za zaštitu obitelji kao zajednicu muškarca i žene, protiv privatizacije voda, ...

Spomenula je kao uzore i Thomasa Moore-a, te prije svega – Isusa, čija poruka evanđelja je i najbolja poruka političarima kako se postupa s bližnjima.

Njena zadaća bila je - glasovati. Glasovati po savjesti - za dobro bližnjih. Za opće dobro. I što se dogodilo?

Bilo je i prijetnja i svega. I nije bilo lako. U tom nekom iskustvu ostavljenosti, kad su se ljudi udaljili – i BOG SE ČINIO DALEK I NEPRAVEDAN. No mogla je još računati na razumijevanje od strane obitelji, duhovnika i jedne prijateljice.

Upravo tu, u tom iskustvu slobode (da bira za ili protiv) Marijana je shvatila i svu VELIČINU TE ISTE SLOBODE koju nam Bog DARIVA. Bog nije želio umjesto nje pritisnuti gumb. Želio je da ona u svojoj slobodi i ljubavi to u-čini. Ti izbori nisu lagani, ali shvatila je da se na putu do Uskrsnuća ne može preskočiti Golgota.

Jedino preko trpljenja se dolazi do Cilja. 

Svjesna da Bog za nju ima svoj plan - zna da je On voli (iako bi mu nekad prigovorila da ima i boljih i radosnijih kršćana od nje)... te kaže kako je Njegova Ljubav veća od svih, od svega ... i ni jedna ljubav ne može mjeriti s Ljubavlju Božjom. 

Na koncu nam je rekla kako je shvatila da nije toliko ni važno koji posao radimo – jesmo li vjeroučitelji ili smo čistači ulica ili nešto treće – važno je da svoj posao obavljamo S LJUBAVLJU. 

Ljudi mogu misliti o nama što hoće, ali važno je što o nama misli Bog. 

Ne kaže da joj je svejedno što drugi misle i ne kaže da joj ne bi bilo drago da je dobila dovoljno glasova za mandat u saboru... ali zna da je BOŽJE MIŠLJENJE IPAK NAJVAŽNIJE jer On je onaj koji na kraju daje i pravednu plaću. 

I zato jer je On onaj koji nas oblači u dostojanstvo, jer je On onaj koji ima plan za svakog osobno, jer je On onaj koji nam daje autoritet da gazimo zlo – Marijana Ga bira svaki dan iznova svojim – ''DA...''

***

A ja na kraju dodajem: tko Bogu govori – ''da'' – bezbožnim zakonima mora reći ''ne'', pa makar i svi okolo Bogu okrenili leđa... jer to su prilike u kojima nas Isus šalje – kao ''janjce među vukove''.

Hvala Marijani – na hrabrosti i dosljednosti, a time i na primjeru nama – vjeroučiteljima.



Katehetska ljetna škola – 25.-28. kolovoza 2013, Split

Katehetska ljetna škola – fotogalerija